Predsjednica je u Australiji dočekana s najvišim državnim počastima i to na svim razinama te uspješne, ugledne i snažne države, zemlje i društva. Od saveznoga guvernera, guvernera saveznih država, zatim predsjednika savezne vlade, do najviših dužnosnika na razini australijskih država.
Svugdje.
Od počasnih plotuna, crvenih tepiha, postrojavanja ceremonijalnih državnih postrojbi do medijskih refleksija u australskim medijima. Na žalost, većinu tih informacija saznajemo od Mate Bašića ili Dinka Dedića, hrvatskih novinara u australskoj hrvatskoj zajednici na alternativnim medijima kao što je portal projekta Velebit.
Međutim, nekoliko pitanja uopće nije otvoreno ni uoči ovoga posjeta, ni tijekom njega, a sumnjam s razlogom i zbog bitnosti tih pitanja da će biti otvoreno nakon posjeta. Jer u Hrvatskoj se i nadalje o bitnim stvarima – šuti.
Da vidimo u biti, kome su australski topovski plotuni iskazivali počast?
Kolindi Grabar Kitarović koja već danas, s priličnom sigurnošću se može reći, ima zavidan osobni ugled u svijetu međunarodne politike, njenoj državi Republici Hrvatskoj zbog posebnih odnosa s Australijom, na ime nekakve očekivane važnosti koju Australija s nepoznatim razlogom pridaje državi Hrvatskoj ili zbog Hrvata koji čine jednu prepoznatljivu društvenu cjelinu, ali i nimalo beznačajan politički faktor u australskim političkim odnosima koje mora respektirati svaki pametan australski političar?
Po svemu sudeći, ako ne isključimo nekakva buduća očekivanja i zajedničke interese u državnim politikama u svijetu, jedini dokazivi i realni razlog tih visokih počasti, uz spomenuti ugled Predsjednice, koji tu nije nikako presudan, je hrvatska zajednica u Australiji.
To bi bio iskaz odnosa Australije prema hrvatskoj zajednici.
A kakav je odnos Republike Hrvatske prema njima?
Kad će počasni plotuni zagrmjeti iznad Zagreba?
To je zapravo jedino bitno pitanje u ovome, a i svakome trenutku.
Danas izvan Republike Hrvatske prema državnim procjenama živi pola hrvatskog naroda.
Dakle, samo po veličini brojeva u realnom kontekstu, svaka normalna, odgovorna i razumna država morala bi imati potpuno osmišljene i politički neupitne dugoročne platforme koje integriraju te ljude u jedinstveni nacionalni državni poredak, kao preduvjet multipliciranja svih potencijala na svim područjima, uključujući i razvoj državne i društvene suradnje Australije i Hrvatske.
To je bit.
Taj pravac naglasila je, po nekolicini javnih istupa u zadnje vrijeme relativno nepoznata, ali posve relevantna građanska inicijativa Ivo Pilar, koja je uočila da u sastavu državne delegacije predsjednice Republike nema najvažnijeg operativnog državnog službenika za hrvatsko iseljeništvo, neformalnoga ministra Zvonka Milasa, te o tome tražila službeno očitovanje kako ureda za iseljeništvo, tako i ureda predsjednice.
Predstojnik ureda Republike Hrvatske za iseljeništvo i cijeli taj ured s vrlo vjerojatno jako puno zaposlenih ljudi, nositelj je operativnih poslova i politika aktualne države prema hrvatskom iseljeništvu.
Koje su to politike?
Nitko ne zna.
Da vidimo, dakle, što je to kao državnu politiku predsjednica mogla ponijeti u Australiju, s jedne strane australskoj državi, i s druge strane njenim državljanima hrvatskoga podrijetla, pripadnicima hrvatskoga jedinstvenoga nacionalnoga korpusa?
Prvo, po svemu sudeći, nije im mogla ponijeti čak ni podatak, uređen, siguran, verificiran – koliko tih ljudi tamo uopće ima. Da ju je netko u druženju s iseljenicima to pitao, morala bi se preznojavati i priznati da država kojoj je na čelu o tome nema pojma.
U Hrvatskoj se godinama bez ikakvih provjera spominje brojka od oko tristo tisuća Hrvata, dok Mate Bašić kao insajder u Melbourneu koji godinama živi s tom zajednicom i ima izravan uvid u podosta toga tamo pa i preko podataka australske države i njenih saveznih država, ukazuje na okvirnu brojku od sto i dvadeset tisuća ljudi. Nije sitnica ni taj umanjeni broj realnih ljudi, a pogotovo nije to banalno nesuglasje podataka.
Zašto?
Ukazuje na duboku nebrigu države i totalno pomanjkanje organiziranoga interesa.
Jer uređena država, čiji je narod stoljećima čekao mogućnost samostalnoga uredovanja svojih nacionalnih poslova i interesa, dvadeset i šest godina nakon utemeljenja, te dvadeset i dvije godine nakon obrane od srpske agresije, morala bi imati u jednoga čovjeka točne podatke koliko hrvatskih iseljenika živi u Australiji. I u cijelome svijetu. Tako se naime pokazuje i poštovanje i interes.
Ali i razum.
Tako se pokazuje i dokazuje djelovanje i efikasnost djelovanja hrvatskih diplomatskih predstavništava, ne samo u Australiji, nego diljem svijeta, ali i državnih ureda u Hrvatskoj. Jer, što je njihov posao, ako najvažnije, ono od čega se polazi u svakoj projekciji i planiranju, ne znaju?
To ne znamo ni nakon ovoga posjeta, ili imamo isti rusvaj u javnosti, kao i prije njega.
Zar nitko relevantan u Hrvatskoj ne vidi nevjerojatnu kontradikciju između proklamirane ljubavi prema iseljeništvu, isticanja zasluga toga iseljeništva i takve nebrige?
Drugo pitanje koje se tragom toga nameće je, koliko je tih ljudi ostvarilo svoje civilizacijsko, prirodno, povijesno i temeljno pravo na – hrvatsko državljanstvo?
Znademo li koliko Hrvata u Australiji i Novom Zelandu uopće ima hrvatsko državljanstvo?
Javno nemamo pojma, a morali bismo znati svi. Kako mi, zainteresirana javnost u Hrvatskoj, tako i ljudi tamo. Jedino prema podatcima o ostvarivanju toga prava na izborima znademo da je to mizeran broj.
Zašto je bitno to znati?
Da na temelju tih brojki znademo na čemu smo, da znademo kako egzaktno vrednovati aktualne državne politike, da znademo ocijeniti koliko stvarne sadržine ima u proklamiranim politikama, kakvi su potencijali suradnje, na temelju kojih brojki eventualno graditi političku, državnu, gospodarsku i svaku drugu nadgradnju i zapravo – sve što je relevantno državi s ozbiljnim namjerama?
Kako nešto graditi ako nemamo pojma s kakvim materijalima raspolažemo?
Čitav je niz nejasnoća oko toga.
Prvo, zašto ljudi koji su toliko čekali svoju samostalnu državu nisu pohrlili u državne urede diljem svijeta i zatražili ono što im pripada, a što im je uskraćivala Jugoslavija ili neprincipijelno uvjetovao zločinački komunistički i antihrvatski režim? Svoje elementarno političko pravo koje je temelj svih građanskih prava u svakoj državi.
Mi danas nemamo pojma izuzev u špekulacijama, jesu li Hrvati nezainteresirani za svoja politička prava u Hrvatskoj ili im netko nečim to i nadalje sprječava i onemogućuje.
Jedino od svega znademo tko bi morao imati provjerljiv i točan odgovor na to pitanje.
Država i njene institucije.
Ili ga nemaju, što je jako uznemirujuće, ili ga ne nude svome narodu, što je jednako loše.
Je li priča o ljubavi i privrženosti hrvatskih iseljenika svojoj domovini mit ili stvarnost?
Te brojke bi mogle ukazivati na odgovor.
Odgovori na ta pitanja doveli bi nas do presudne činjenice i saznanja.
To je da dvadeset i šest godina nakon uspostave samostalne hrvatske države, golema većina, prema državnim statistikama oko tri milijuna Hrvata, koji su u velikoj većini iselili tijekom dvadesetog stoljeća s hrvatskih povijesnih prostora potaknuti antihrvatskim režimskim politikama – nema nikakav utjecaj, niti je uopće integrirano u državni, društveni, politički, a time ni u sveukupni nacionalni poredak Republike Hrvatske.
A to je ravno debaklu.
To zapravo ismijava javne poruke hrvatskih političara, pa i same predsjednice Republike, koju iseljenici po svemu što smo mogli vidjeti vole i vrlo su joj skloni, prepoznajući u njoj i njenoj politici elemente nacionalne suverenosti i praiskonskih hrvatskih sadržaja; koji godinama ponavljaju i šalju poruke, pogotovo s navodne desnice, o nužnosti povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske.
Kakvoga crnoga povezivanja nužno i prirodno istoga organizma?
Pa više je Emirates uvođenjem zrakoplovnog mosta između Australije i Zagreba redovnom svakodnevnom linijom preko Dubaija napravio na tome povezivanju nego kompletna hrvatska državna politika.
Zar bismo onda trebali državno vodstvo UAE ili menadžment kompanije Emirates odlikovati za povijesno ispravljanje nepravde prema hrvatskome narodu i ostvarivanje ciljeva koje je trebala ostvariti, a prije toga osmisliti hrvatska državna politika?
Naravno da ne.
Jer ljudi su shvatili ekonomski interes i ostvaruju ga, a da bi ga definirali prije toga detaljno su proučili između ostaloga i potencijale iseljenih Hrvata u Australiji.
Misli li netko da nisu?
Je li to, to proklamirano povezivanje?
Za takvo povezivanje nije nam trebala samostalna nacionalna država. Vidimo da to drugi rade bez našega ikakvoga utjecaja. Ako tome pridodamo internet, kompletnu komunikacijsku infrastrukturu i mogućnosti, tu nacionalna država postaje posve nebitna.
Za to se ne gine.
Umjesto famoznoga povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske, koju razvoj tehnologije i posve autonomnih svjetskih gibanja sam po sebi ostvaruje i nameće kao notornu činjenicu koja povezuje u istoj mjeri Južnu Koreju i Hrvatsku, državna politika ima samo jedan jedini nulti smisao i cilj – potpunu integraciju milijuna Hrvata u državni i nacionalni poredak Republike Hrvatske.
Uz svijest da tim ljudima država vraća ono što su im oteli ili oduzeli antihrvatski režimi, ono njihovo, a ne uzimati to kao dar države tim ljudima i dobru volju državnih dužnosnika i politika.
Sve dok se i na terminološkoj osnovi ne isključi iz državnih politika pojam povezivanja, a ne nametne kao imperativ pojam potpuna integracija u jedinstveni politički korpus i poredak, Hrvati izvan Republike Hrvatske bit će prinuđeni služiti se paradržavnim, parapolitičkim, rodbinskim, neformalnim i uopće netransparentnim kanalima za – malo jače povezivanje.
Nikada integraciju.
A takav model povezivanja ne samo da ne koristi Hrvatskoj, nego šteti i njima, jer umjesto poznatih i svima dostupnih standarda na kojima su postali uspješni u svijetu i koje imaju u Australiji, vraća ih se na rodijačke, koruptivne i mentalno-komunističke standarde prava jačega i protekcije iz koje su nekada pobjegli.
U takvim standardima važnija je uloga recimo Joze Brkića nego konzula ili veleposlanika u Australiji, koje u takvim okolnostima uopće ne možemo ispravno vrednovati, ocjenjivati državnu politiku koja ih je imenovala, jer ne ovise o rezultatima provođenja državnih politika, kakvih god, nego o volji pojedinaca dobro umreženih u državni poredak s opasnim paralelnim ili dubinskim utjecajima, koji ne bi smjeli biti ničija ekskluziva, koliko god netko bio dobar i zaslužan čovjek, a može biti i zao.
Jer samovolja i državna politika ne idu zajedno.
Problem hrvatske vanjske politike ovakve kakva jest je to što to znaju sve države koje imaju kakve takve odnose s Hrvatskom. Jer, njihova veleposlanstva rade svoj posao, točno znaju što im predsjednica ili državno izaslanstvo nudi, kakvi su utjecaji na razvoj investicijskih mogućnosti, te što smiju i koliko preporučiti svojim državljanima?
Njima treba stabilnost i predvidljivost, ali ne ova o kakvoj govori Plenković, jer je ta u uređenim državama – potpuno nebitna.
Ni jedna uređena država neće preporučiti investitorima Republiku Hrvatsku, ako će Vaso, Andrija, Mirko, Janko ili bilo tko drugi biti presudan u razvoju tih investicija, pri čemu ozbiljni ljudi, bili to Hrvati i patrioti, bili objektivni hladni svjetski investitori i poslovnjaci svjesni činjenice da ako Vasu zamjeni Joko imaju probleme, jer država je u tom slučaju talac politika, umjesto da politike budu – u funkciji jedinstvenoga nacionalnog cilja.
Australski predsjednik vlade je to znao kad je dočekivao Kolindu Grabar Kitarović.
Kako to promijeniti?
Kako dakle integrirati hrvatski narod, a prestati govoriti o iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj, jer razvoj državnih politika uz postojanje golemih razlika u stupnju temeljnih političkih prava iseljene i domovinske Hrvatske znači izravnu potvrdu i pristanak na posljedice zastrašujućih politika antihrvatskih režima, čiji je primarni cilj bio iz državnih potencijala hrvatskoga naroda isključiti njegovu polovicu i tako trajno spriječiti uspostavu hrvatske državnosti?
U to nema sumnje.
To zanemarivati može samo netko tko ne razumije ni temeljne pretpostavke nacionalnih interesa ili netko tko ih namjerno opstruira. I u takvim okolnostima postaju važniji neformalni utjecaji ispred regularnih državnih institucija i politika, više se u medijima spominje oko organizacije predsjedničina posjeta Jozo Brkić nego veleposlanstvo u Australiji, čime Jozo Brkić i tisuće sličnih ni krivi ni dužni, ili i krivi i dužni, dobivaju opasnu neformalnu važnost, a državne institucije gube značaj i što je najopasnije – u njih ljudi gube povjerenje.
Predsjednica je više puta pokazala da ima duboki senzibilitet za autentične nacionalne vrjednote. Vrijeme je, iako nema presudan utjecaj na kreiranje nacionalne politike i državnoga poretka, da poučena iskustvom susreta s Hrvatima izvan domovine, promovira te političke modele i tu – egzistencijalnu nužnost.
Pitat ćete se koji je ključni model?
Samo jedan.
Potpuna promjena izbornoga zakonodavstva i stvaranja zakonskih uvjeta potpune izjednačenosti političkih prava. To se ne može postići bez ostvarenoga prava državljanstva svakoga Hrvata, niti se može postići getoizacijom na posebnim izbornim listama, to se postiže jednakošću prava na državnim izborima s jednakim uvjetima za – sve.
To je najvažniji i neizgovoreni poučak predsjedničina posjeta Australiji i Novom Zelandu.
Vrijeme je da ga izgovori upravo Kolinda Grabar Kitarović, čime bi od vrsne političarke postala – državnica.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
