Plenković je dovoljno obrazovan čovjek, dovoljno iskusan i očito je prema ostvarenoj karijeri, nikako ga se ne može svrstati među ljude koji ne razumiju procese kojima upravljaju. To su sve jako važne i pozitivne reference za čovjeka koji predvodi hrvatsku izvršnu državnu vlast u najvećoj mjeri, uz dio nadležnosti predsjednice Republike, ali, to je i vrlo visok zahtjev prema kojemu se moraju mjeriti njegovi realni rezultati. Figurativno, ako Fićo postigne brzinu od 120 km/h to je podvig, ali ako Ferari ne može voziti brže od toga, onda je to – podvala. U tom pravcu valja analizirati i Plenkovićeve proklamirane ciljeve, koji se, kad su u pitanju najšira moguća načela, nisu bitno promijenili u odnosu na njegove poruke u tijeku kandidature za predsjednika HDZ-a, a ni kasnije, kada je predvodio HDZ-ovu predizbornu kampanju.
Valja također istaknuti da je s nekoliko značajnih kadrovskih odluka, pa i otvorenim odstupanjem od principa kadroviranja kojega je isticao u predizbornoj kampanji, a koji je mjerljivo značajno utjecao na ukupan izborni rezultat i HDZ-ovu pobjedu na izborima, Plenković pokazao da ima hrabrosti donijeti i nepopularne odluke. Nepopularne pred svojim izbornim tijelom, odnosno njegovom velikom većinom, barem mjereno prema broju preferencijalnih glasova ljudima s lista HDZ-a. Logika je, tko se usuđuje tako odstupiti od predizbornih objava o kadrovima, tko ima petlje istaknuti kadrove koji nisu omiljeni u njegovom izbornom tijelu taj, ili ima adute u rukama, ili je prevarant.
To je također dodatni zahtjev, odnosno najčešće uteg, ukoliko se ne vidi smisao takvog kadrovskog odstupanja. Plenković je već tada preuzeo na sebe, bez izgrađene karizme od ranije i bez bitne jamstvene prepoznatljivosti u izbornom tijelu HDZ-a, odnosno suverenističke Hrvatske, prilično veliki teret i odgovornost, jer onoliko koliko se odrekao prepoznatljivih HDZ-ovih kadrova, toliko je preuzeo osobnu odgovornost za ispunjavanje političkih očekivanja izbornoga tijela. Bio Hasanbegović, bila Obuljen, HDZ mora imati jednake političke ciljeve i jednake politike, bez obzira na modele ostvarivanja. Oko ciljeva ne smije biti kompromisa.
U tom kontekstu dakle, valja gledati prvih sto dana predsjednika vlade Plenkovića i njegovoga kabineta.
Pođimo od stabilnosti koju je Plenković i neki dan povodom sto dana vlade, u intervjuima stalno naglašavao, uz poruku da je njegov cilj da njegova vlada doprinese suzbijanju društvenih sukoba i razlika. Ako stabilnost budemo mjerili brojem mandata u Saboru, brojem ruku pri izglasavanju zakona i državnih politika, ili, što je još važnije, orkestriranom javnom i virtualnom slikom, a ne zavirujemo u sadržaj tih politika, kao i u postupke koji su prethodili promociji i donošenju državnih politika, ako će javnu prezentaciju takve stabilnosti promicati propagandisti, a ne novinari, koji ne smiju ili ne znaju postaviti bitno pitanje sugovorniku, onda možemo reći da imamo stabilnu vlast.
Međutim, je li to ključni cilj nacionalne državne politike?
Ne bi smio biti ni u ludilu.
Stabilna vlast je jedna od pretpostavki za donošenje dobrih odluka, a dobre odluke su samo put za postizanje stabilne države, osiguranje stabilnih društvenih gibanja, koji moraju voditi u samo jednom pravcu. Razvojnom, kvalitetnom i bogatijem društvenom statusu najvažnije društvene grupacije, a to je – hrvatski narod. Jer, nikada i nitko ne smije u Hrvatskoj smetnuti s uma da ni jedna država u Hrvatskoj ne može valjati ili biti prihvatljiva narodu ako nije – hrvatska država. Nehrvatskih država smo se stoljećima nauživali. Ne može biti samo država, niti bezimena država, pa stoga i njena stabilnost isključivo vrednuje kroz obilježje – hrvatske državnosti. Onoliko koliko legitimnosti hrvatskoga naroda iz izbornoga procesa nosi izvršna državna vlast, toliko je veća mogućnost da su državne politike legitimnije, bliže interesima toga naroda i u konačnici odgovornije pred istim narodom. Današnja stabilna vlast i vlada potječe iz oko dvadeset posto ukupnog hrvatskog nacionalnog izbornog legitimiteta.
To je vrlo opasna činjenica, vrlo opasna bomba pod državnom stabilnošću i vrlo pogodno tlo za političke manipulacije. Jer, drastično smanjena legitimnost znači i drastično smanjen ocjenjivački diskurs, prema tome i odgovornost prema hrvatskom narodu.
Plenković izbornim zakonom to mora promijeniti i prestati govoriti o stabilnoj vlasti, a izričito isticati stabilnost – nacionalne države. To je kao kuća. Ako stoji na jednom ćošku, svaki je maestral za nju opasan, ako je na sva četiri ćoška, a povezani armiranim betonom, ne može joj ni uragan ništa. Za sada je očito da ni Plenković ni njegovi suradnici, savjetnici, ali ni Most ni ne pomišljaju na to, niti vide, u čemu je ključni problem hrvatske državne stabilnosti.
U izbornom zakonu!
O tome je nazad dva mjeseca u jeku rasprava o izbornom zakonu u Saboru, pisao Nikola Štedul predsjedniku Vlade i Sabora, a znam da je konzultirao vrhunske svjetske stručnjake. Nisu mu ni odgovorili. A nudio im je upravo te stručnjake – besplatno. Šutio je Most, šutio je Plenković, jedino je reagirala predsjednica Republike.
Dakle, stabilnost se ne smije mjeriti brojem zakona, brojem saborskih sjednica, usuglašenih stavova i akata, javnih poruka i deklaracija, niti brojem ruku u Saboru. Niti će Petrov ostati zapamćen kao netko tko je donio s kolegama promjene u sadržaj političkoga poretka u Hrvatskoj samom svojom pojavom, ako se upravo u toj sferi ne naprave radikalne i primjerene izmjene. Za sada oni očito misle da je to što umjesto Jakova, vidimo Janka, da umjesto Reinera Petrov predsjedava Saborom, da je to najvažnija promjena. Njemu jest, ali meni nije. Ključna stabilnost od koje izravno ovisi je li neka vlast dobra li nije, je li netko vrijedan nacionalne potpore ili nije jest samo i jedno. Stabilnost nacionalne države.
Pri čemu je jednako presudno i ovo „nacionalne“ i ovo „države“.
Plenkoviću se za odluke, izuzev preuzimanja i nastavka blamaže s INA-om, te nastavka kompromitacije Hrvatske pred međunarodnom pravnom, političkom i stručnom javnošću, najavljenim osporavanjem odluke arbitraže UN-a, ne može ništa bitnoga prigovoriti za ovih sto dana, barem ne u smislu destruiranja državne i suverenističke politike, ali zbog nedostatka jasnih rješenja oko čitavoga niza naslijeđenih slabosti, nemoguće je ne konstatirati da mu se mora prigovoriti za – nečinjenje. Ili, barem da ne vidimo javno nikakav znak da se te slabosti nastoje riješiti.
Jer nitko nije uočio da su antife smršavjele, a samo je mršav i gladan antifa- dobar antifa.
A i dalje ih je puna državna i javna uprava, društvene institucije i mediji, koje financira država. Onoga trenutka kad antifa proda svoju pamet i rad Orbanu, Trumpu, Britancima, Kinezima, Japancima ili Srbiji, kad uspiju ostvariti bogatstvo na europskom tržištu, Hrvatska će postati stabilna. Srbiju ističem kao fenomen, jer dobiva besplatan rad antifa, koje financira, valjda kao pripomoć na putu u EU, od hrvatske države.
Tržišne antife neće biti – antife.
Uzmimo diplomaciju.
Treba li spominjati izravni apel predsjednice Republike o hitnosti smjene čitavoga niza veleposlanika s teškim javnim sumnjama, ali i argumentima o njihovoj antihrvatskoj aktivnosti, treba li spominjati nastavak divljanja unutarnjega razaranja hrvatskoga ponosa i identiteta čitavim nizom navodnih „demokratskih različitosti“, a u biti čistih petokolonaških aktivnosti. Treba li spominjati eksploziju profesionalnoga banditizma na HRT-u, HINA-i?
Ne može se sa sigurnošću uprijeti prstom niti u jednu politiku koju je njegova vlada promovirala i reći – da, to je prepoznati suverenistički pravac i siguran znak da Hrvatska izlazi iz razdoblja sukoba oko samih temelja državnosti.
Varaju se svi koji misle da će tu stabilnost Plenković postići poreznom reformom, varaju se svi koji misle da će to postići čitavim nizom odluka i najavljenih političkih aktivnosti, jer, svi ti procesi se u zadržanoj i neizliječenoj golemoj neravnoteži postojećih društvenih silnica u Hrvatskoj, mogu iskoristit i kao instrumenti za urušavanje samih temelja hrvatske državnosti. Porezna reforma, bila dobra ili loša, bila dovoljna ili ne za pokretanje nekih društvenih potencijala, je – bezimena. Naime, porezna reforma i sve odluke u gospodarstvu, sva rješenja u monetarnoj politici, svi problemi u funkcioniranju javne uprave, nisu nužno – hrvatski problemi. Na te probleme se primjenjuju univerzalna rješenja, iako nitko ni to u Hrvatskoj ne vidi jasno, ali ta rješenja neće od ovakve hrvatske države učiniti – bolju državu hrvatskoga naroda. Ta rješenja mogu čak i ako su uspješna, istodobno značiti moćan instrument razaranja nacionalne državnosti, a za to se umiralo stoljećima, koliko i biti silan poticaj razvoju te nacionalne državnosti, ako su sastavni dio programa – razvoja nacionalne države.
Ne bilo koje.
Ne Grčke, ne Europe, ne Poljske, ne Islanda, nego – Hrvatske. Za sada se niti jedno rješenje ne može sigurno uzeti kao poticaj razvoju – hrvatske nacionalne države. Jer, kao da će rast BDP-a značiti istodobno i bogatije financiranje prosoroševskih radaborićevskih i zoranpusićevskih društvenih i aktivističkih kreatura, ako će nacionalna televizija biti jakovizirana, puhovizirana ili klasićevizirana, severizirana i novokmetizirana kako sada izgleda nakon tri mjeseca Plenkovićeve vlasti, onda je postignuti razvoj samo znak većega debljanja tih parapolitičkih kreatura i sigurniji oslonac snagama koje uništavaju – hrvatsku suverenost.
Da se razumijemo.
Da čak i Srbija vlada nad hrvatskim narodom, da Turska vlada nad hrvatskim narodom, ne bi joj bio interes danas u globalnom okruženju imati nekonkurentno gospodarstvo, financirati lošu znanost, imati slab turizam, ili siromašne ljude. Iste bezimene brojke kriju i dobro i zlo. Ako u ovakvu kulturu sa ovakvim rasporedom institucionalnih snaga Hrvatska izdvoji deset posto BDP-a, to će biti, ne znak napretka i senzibiliteta prema kulturi, nego totalne neosjetljivosti prema – nacionalnoj kulturi. Jer financiranje kulturnjaka, jednako je financiranju RSK tijekom Domovinskoga rata. Isto se odnosi na financiranje znanosti, medija, civilnih udruga, ako će odnosi snaga ostati ovakvi kakvi su danas.
Ne može hrvatska državna stabilnost kao znak razvoja nacionalne državnosti počivati na kompromisima s otvorenim zagovarateljima kriminalizacije hrvatskoga naroda, sa skupinama koje u svakom, baš svakom trenutku, u svakoj prigodi, nastoje kriminalizirati hrvatski narod, izazvati incident smišljeno i podmuklo kao prigodom izložbe o Anni Frank u Šibeniku, pokušati varati vrlo ružnim i dvojbenim političkim porukama o Domovinskom ratu, a nakon toga voditi međunarodnu kampanju kriminalizacije Hrvatske koristeći holokaust kao univerzalni simbol, kao s poljudskom svastikom, kao s pločama legitimnim i slavnim HOS-ovim postrojbama i junacima, kao s nasilnim usmjeravanjem javnosti na krivotvorenu genocidnost hrvatskog naroda iz Drugog svjetskog rata, a istodobno nasilno i otvoreno sprječavati sami spomen najtežih nacističkih zlodjela u Europi nakon četrdeset pete, onih srpskih početkom devedesetih godina. A upravo tako izgleda ovakva stabilnost kojoj svjedočimo.
Nužne su hitne, jasne, prepoznatljive promjene.
Ne može naznaka nove suverenističke državne politike biti ostanak Bajića i Cvitana na ključnim mjestima državnoga progona kriminala i zločina, ne može na HRT-u i u HINA-i ostati na visokim uredničkim i novinarskim pozicijama desetine otvorenih destruktivaca i nadripropagandista, niti ljudi koji imaju nadležnosti, a to toleriraju, mogu jamčiti bilo kakav napredak autentičnog novinarstva, ne može se ni pod kojom deklaracijom od Hribara na čelu HAVC-a nakon teških poremećaja i golemih šteta za koje je izravno odgovoran, očekivati doprinos – stabilnom hrvatskom društvu, stabilnoj hrvatskoj državi i razvoju nacionalne državne politike.
Ne može se držati vuka u toru i očekivati da će ovce ostati na broju.
U Hrvatskoj svaki proizvod, svaka kreacija, svaka ideja i program mora nositi oznaku „hrvatsko“, jer drugačije nikako ne može postati europsko ili svjetsko. Sve drugo je – laž.
Zbog toga Plenkovića prvenstveno valja ocjenjivati prema onome što se ne vidi, prema onome što ne možemo prozrijeti u njegovim političkim namjerama, a ne ni blizu toliko prema onome što je učinio.
Jer, nije ništa loše učinio da bi ga se valjalo osuđivati.
Ali, nije ništa ni važno učinio kako bi potvrdio sadržaj svojih najavljenih politika, a na kredit se ne može živjeti vječno. Jer, njemu je sasvim sigurno jasno da nisu sinonimi stabilna vlast, nekonfliktno društvo i – razvoj nacionalne stabilne suvremene države. Mogu biti i goleme suprotnosti, iako tako ne izgleda. Kao što su u svakoj zdravoj naciji nužni društveni konflikti radi njenoga razvoja, ali ti konflikti ne mogu biti tipa – treba li nacija imati svoju slobodu ili ne treba?
Plenković mora početi donositi važne i jasne odluke, a ne ignorirati otvoreno neprijateljstvo silnica u samome srcu društvenoga i državnoga poretka, jer nikakav privid nacionalne suglasnosti ne mogu ponuditi čak i potpuno kontrolirani mediji, ako ga nema. Samo je pitanje dana kad će eksplodirati. Kao u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj su javno cvjetali bratstvo i jedinstvo, a u prvoj krivini Srbi isukali nožine na „braću“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
