Prije točno deset godina u jednim poznatim dalmatinskim novinama objavljen je članak u kojemu je njihov ugledni novinar ispričao svoju, preciznije njihovu, verziju priče o Husinoj jami nedaleko od Sinja, za koju se od devedesetih godina počelo govoriti da skriva žrtve partizanskih, preciznije komunističkih zločina iz Drugoga svjetskog rata.
Ugledni novinar u tom svom članku objašnjava čitateljstvu kako su tu Husinu jamu u ratu zapravo punile sve vlasti, uključujući one talijanske i njemačke, a započeli su ustaše još 1941. bacivši u tu jamu osamdesetak nevinih civila uključujući i djecu; tek na kraju su to napravili i komunisti.
Dakle, u jami je prema navodima tih novina: red žrtava ustaša, pa red žrtava fašista, pa red žrtava nacista, pa na vrhu, red žrtava komunista.
Premda ne postoji nijedan ozbiljan dokaz koji bi potkrijepio ovu tezu i potvrdio da u jami postoje druge žrtve osim komunističkih, najveća njena tragedija jest u tome da kada bi ona bila istinita, predstavljala bi goru tragediju, nego da su u jami samo žrtve partizanskih tj. komunističkih zločina. Bila bi gori zločin, ne samo zbog većeg broja žrtava.
To bi značilo da komunistička, socijalistička, federativna, narodna, jugoslavenska vlast, pola stoljeća nije otkopala tijela tih nevinih civila i djece, te na tom mjestu dostojanstveno i ljudski obilježila grob stradalnika ustaške i fašističke i nacističke ruke. Nije ni osudila nikoga za taj zločin nad civilima i djecom!
Naprotiv, ta vlast je nakon rata Husinu jamu pretvorila u odlagalište svakojakog otpada, po domaću u SMETLIŠTE. Zatrpali su kosti žrtava tih navodno “svih” zločina. I onih nevinih. I djece. I djece! I te navodne djece!
Ne znam ima li ova jama više slojeva žrtava, ali znam da ima više slojeva zločina. Zločin ubijanja i bacanja u jamu, zločin zatrpavanja žrtava, zločin sakrivanja zločinaca, zločin neosuđivanja zločinaca… Zar ne bi netko za to trebao odgovarati?
Ne zna se što je groznije – istina ili laž.
Premda će neki reći da se ne zna što je istina, činjenica da je odonda pa sve do nedavno bilo zabranjeno i približavanje tom mjestu, što pametnom čovjeku govori sve.
Istina je da je krivac za počinjene zločine na vrhu jame i krivac za zatrpavanje svih tih navodnih zločina do dna jame isti. To je osnovna istina.
I kao da je nekakav veliki problem otkriti što je ostatak istine. Kao da je nekakav veliki pothvat otkopati otpad iz jame, izvaditi kosti, pa utvrditi čije su i tko ih je tamo bacio. Treba samo pročitati brojne debele knjige u kojima su navedena svedočanstva o ovom i drugim zločinima, te složiti slagalicu.
Znanstvenici znaju što se dogodilo prije sedamdeset milijuna godina, pa bi valjda mogli znati što se dogodilo prije sedamdeset.
I oni to sigurno znaju, ali im oni koji ih financiraju nisu odobrili da se angažiraju i da rezultate svoga znanja i znanosti opišu javnosti. Umjesto neovisnih znanstvenika, financijeri plaćaju ovisne novinare da obave posao. Oni to rade dobro i jeftino. Bez znanja i znanosti.
Pa kada se napokon našao netko tko je posvjedočio partizanski, tj. komunistički zločin, te na dostojanstven način obilježio to mjesto i pomolio se nad njime, onda je postao meta novinara i novine, koja je usput rečeno osnovana 1943. godine, ne tako daleko od Husine jame, te baš u vrijeme tih navodnih ustaških, fašističkih i nacističkih zločina. Kako tada, tako i sve do nedavno, šutjeli su o tim navodnim zločinima nad nedužnim civilima i djecom. Svi su šutjeli. Šutjeli su i o zatrpavanju tih navodnih zločina.
A onda, nakon sedamdeset godina šutnje, napokon progovaraju. Iznose “istinu” na vidjelo. Pišu u negativnom kontekstu o onima koji nad jamom mole “samo za žrtve komunističkih zločina”. Jer tamo ima i drugih žrtava.
Može li itko izmjeriti ovaj zločin, licemjerje, zloću, bezobraznost, neljudskost, nekulturu, neciviliziranost…?
Na kraju ispada da su zločinci oni koji danas mole nad jamom. Što su sve ljudi spremni reći i napisati samo da bi zaštitili zločin njihove partije i Jugoslavije i svoje osobne sitne privilegije kojima su očito kupljeni.
I nikome ništa do dana današnjega. Ni počiniteljima zločina, ni onima koji su na kosti bacali smeće, ni onima koji su to sakrili od javnosti, ni onima koji nisu učinili ništa da se počinitelji kazne, ni onima koji danas lažu o tome i pokušavaju sakriti istinu…
A sve te kosti su i danas ispod tog smeća. I danas.
To što je napisano u novinskom članku trebalo je biti opravdanje za komunistički zločin, koji usput rečeno nikad nije kažnjen.
Jer kao svi su “punili jamu” pa zašto bi se izdvajalo komuniste. Zapravo, čitajući članak, komunisti nisu ni “punili jamu” jer oni nisu ubili nevine civile i djecu, već “ustašku vlast” dakle one koji su kao zaslužili smrt, pa se to kao i ne računa. Naprotiv u javnosti nadojenoj starim lažima, to bi moglo izgledati kao dobro djelo.
Ovdje želim istaknuti da se isti obrazac koristio i za prikrivanje četničkih zločina, jer svi ti zločini i četnički i komunistički imaju u zajedničkom nazivniku jednu žrtvu: HRVATSKU.
A svi egzekutori, kako četnici, tako i komunisti imaju u zajedničkom nazivniku jednog krvnika: JUGOSLAVIJU.
Pod simbolima zvijezde i kokarde dva puta su punili jame. I jedni i drugi.
A onda su sve sakrili i uprli prstom u ustaše, prethodno ih pobivši sve.
Pobili su i one koji su im bili sumnjivi i one koji su možda htjeli reći istinu. Tako su bili mirni pola stoljeća. Kako sada stvari stoje, možda će biti mirni pola tisućljeća. Ili zauvijek.
Na temeljima Husine jame i raspadnutih kostiju izgrađena je Jugoslavija.
Na simbolici Husine jame izgrađeni su temelji i ove države. Tragedija na tragediju, šutnja na šutnju, a kad istina ipak ispliva, onda laž na istinu.
Zato nema blagoslova ovdje. Ne može ga ni biti.
A ova jama samo je jedna od mnogih koje imaju istu sudbinu punjenja ljudskim tijelima, zatrpavanja ljudskih kostiju smećem, prešućivanja i laganja. Hrvatska javnost ne može ni zamisliti koliko takvih jama ima.
Mogao sam uzeti za primjer bilo koju, jer ima ih mnogo većih i tragičnijih, mada znam za mnoge manje, ali meni jednako tragične, jer su mi bliže.
Kada u internet tražilicama upišete pojam “Husina jama” onda će vam na prvom mjestu naskočiti ovaj deset godina star članak. On se nudi kao prvi i osnovni informativni izvor iz kojeg javnost crpi informacije o ovoj velikoj tragediji.
To je neka vrsta novog “političkog vaspitanja i informisanja”.
Ljudi koji su uložili godine istraživanja i rada, te objavili debele knjige s istinom o zločinima Jugoslavije i njenih režima od četnika do komunista, ne nalaze se ni blizu vrha. Za njih se i ne zna. Novine i portali ih ne promoviraju. Skriva se rad načinjen u cilju istine, a promovira onaj u cilju laži.
Iznosim kao primjer baš ovu jamu upravo zbog ovog članka, jer on je jasno ogledalo naše tužne stvarnosti i obrazac kako se to u nas radi.
I jama i članak nisu izuzetak nego pravilo, te imaju isti potpis.
(FOTO) Komisija za istraživanje komunističkih zločina – što se sve s njom događalo?
Što je još potrebno reći, napisati, posvjedočiti i dokazati da bi se napokon odgovorni ljudi u ovoj državi zaustavili i rekli: ovo treba riješiti. Riješiti jednom zauvijek.
Osobno sam gotovo desetak godina laički istraživao problematiku naših jama i njihovih kostiju, pa sam imao određeno “spelološko” znanje i informacije o mnogim pojedinačnim i masovnim lokacijama u kojima leže uglavnom kosti koje su punili komunistički i četnički egzekutori, a kako su mi poznati detalji i ovog slučaja, znao sam da je sve ovo napisano u novini bio novi pokušaj relativiziranja žrtve i stavljanja istine pod tepih.
Članak me posebno zaintrigirao jer jasno pokazuje gdje smo bili i gdje idemo, što se radilo nekad i što se radi danas, te zašto smo danas tu gdje jesmo, pa ga zato deset godina nakon objave, izvlačim kao nekakvu vrstu epruvete u kojoj je jedna od bezbroj bakterija ljudske zloće i licemjerja, a koja zaslužuje da se pokaže svijetu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa