Imaju li žrtve stravičnih pokolja iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pravo na dostojnu sahranu i ima li javnost pravo na otkrivanje istine o njihovim sudbinama?
Usprkos demokraciji u kojoj živimo, i danas diljem Hrvatske postoje brojne neobilježene grobnice, pored kojih, i ne znajući, svakodnevno prolazimo.
Strogo čuvane tajne o partizanskim zločinima počele su izlaziti u javnost nakon demokratskih promjena, kada je u Hrvatskoj pokrenuta Komisija za ispitivanje žrtava rata i poraća. No, komisija je 2002. ukinuta te su istraživanja prekinuta, sve do 2011. kada je osnovan poseban Ured za istraživanje grobova žrtava. No, i on je djelovao kratko- samo godinu dana.
O tome zašto je i danas prisutan tako velik otpor osvjetljavanju činjenica o tim pokoljima i što je sve otkriveno u dosadašnjim istraživanjima, razgovarali smo s dr. sc. Andrijom Hebrangom. Dr. Hebrang nalazio se na čelu Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata, koji je ukinut dolaskom Zorana Milanovića na vlast.
Narod.hr: Tema žrtava partizanskih zločina za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, od kojih još mnoge leže u neobilježenim i dosad neistraženim masovnim grobnicama diljem Hrvatske neprestano je aktualna. Prvi koraci u smjeru istraživanja tih grobnica započeti su nakon demokratskih promjena, a 1992. Hrvatski je sabor osnovao Komisiju za ispitivanje žrtava rata i poraća koja je ukinuta 2002. u vrijeme Vlade Ivice Račana. Jeste li Vi sudjelovali u radu te prve Komisije? Koje su bile posljedice njezinog ukidanja za rasvjetljavanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću?
Dr. sc. Andrija Hebrang: U temelju jugoslavenske komunističke vladavine bilo je ubijanje svih koji misle drugačije. Ubijali su neistimišljenike u svojim redovima, a najveće zločine počinili su nakon II. svjetskog rata nad razoružanim vojnicima i civilima. U povijesti Erurope ne pamti se pokolj više stotina tisuća ljudi u mirno doba, koje po svim međunarodnim konvecijama jamči razoružanim zarobljenicima i zarobljenim civilima pošteno suđenje. Jugoslavenski komunisti su umjesto toga organizirali masovna ubijanja bez suda i po tome se naredbodavac tih zločina Josip Broz ubraja među deset najvećih zločinaca svijeta. Tko su pobijeni? Razoružani hrvatski vojnici koji su se u ratu borili na strani Njemačke i krajem rata pobjegli prema zapadu. Tamo ih kod Bleiburga zaustavljaju Englezi i vraćaju bez milosti na bajunete i puške komunističkih zločinaca. Među razoružanim vojnicima bila je i masa civila, rodbine, žena, djece i svećenika. Duž prisilnog marša dugog nekoliko stotina kilometara nemilosrdno su ubijani strijeljanjem ili udarcima sjekira u glavu. Pokapali su ih usput, bez oznake groba i bez i jednog podatka o ubijenima. I danas je najveća povijesna tajna gdje i koliko grobova pobijenih bez suda krije hrvatska zemlja. Prema policijskim izvidima danas gazimo preko 940 lokaliteta gdje se vjerojatno nalaze posmrtni ostaci pobijenih. Ta je tajna preživjela Jugoslaviju, a dalje se skriva i u našoj slobodnoj Republici Hrvatskoj. Slobodna je i demokratska za žive, ali za mrtve i dalje krije grobišta jer su slijednici ranijih komunističkih zločinaca i danas dovoljno jaki da sakriju tajnu grobova pobijenih bez suda. Što to znači za nas koji ne znamo za grobove svojih otaca? To znači da i dalje živimo u prikrivenoj diktaturi komunističke nemani koja ih je pobila.
Prvi pokušaj pronalaženja i otkopavanja skrivenih grobišta bilo je osnivanje Komisije za ratne i poratne žrtve. Osnovao ju je Hrvatski državni sabor 1992. godine. Nisam sudjelovao u toj komisiji jer sam bio ratni ministar i prioritet je bilo oslobađanje od srpsko-crnogorske agresije, kojom je okupirana trećina našeg teritorija. Komisija je dobro započela s radom, ali je odmah zaustavljena nakon što su iskopali 1 163 posmrtna ostatka na najvećem stratištu u Maceljskoj gori. O tome kako je zaustavljen rad Komisije i tko je to učinio danas će se malo tko usuditi govoriti. Bili su to udbokomunistički kadriovi infiltrirani u sam državni vrh. Komisiju je na kraju i formalno ukinuo Ivica Račan kao premijer 2002. godine.
Uključio sam se u istraživanja odmah nakon toga, jer smo doznali da 1 163 posmrtna ostatka iskopana podno Macelja dvanaest godina leže u crnim vrećama na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Svakako, radi se o zločinu nakon zločina! Kako je moguće da se je to držalo u tajnosti?! Pridružio sam se skupini ljudi koji su organizirali gradnju zavjetne crkve Muke Isusove u selu Fruki podno Maceljske gore. Najveći masovni pokop u povijesti Hrvata održali smo 22. listopada 2005. godine. Svake prve nedjelje u lipnju u spomen na pokojnike i blagoslov crkve Muke Isusove u selu Fruki naša Udruga Maceljh 1945. održava komemoraciju. Daljnja istraživanja skrivenih grobišta na Maclju, gori koja krije još oko 15 000 posmrtnih ostataka, su zaustavljena i zabranjena!
Narod.hr: Novi koraci u smjeru istraživanja sudbine žrtava dogodili su se 2011. kada je, na kraju mandata vlade Jadranke Kosor, osnovan Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata kojemu ste Vi bili na čelu. No, Ured je ukinut je dolaskom Zorana Milanovića na vlast te su njegove ovlasti prenesene na Ministarstvo branitelja. Žestoko ste reagirali na ovaj postupak podsjećajući da su i SDP-ovi zastupnici glasovali za osnivanje Ureda. Zašto je Ured ukinut?
Dr. sc. Andrija Hebrang: Budući je politika gurala nevine žrtve ubijene bez suda u zaborav, poduzeo sam očajnički potez i izradio prijedlog Zakona o osnivanju Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova komunističkih žrtava. Namjera je bila, u dogovoru s tijelima EU, utemeljiti ured koji bi se kasnije širio na županije. Potrebno je godišnje otkopati najmanje 200 lokaliteta da bi posao bio dovršen u slijedećih pet godina, dok još ima živih svjedoka. Donošenje Zakona oteglo se je na gotovo pune tri godine, zbog velikih otpora svih stranaka. Ipak sam uspio postaviti prijedlog zakona pred Sabor. Bio sam tada predsjednik kluba zastupnika HDZ-a što mi je olakšalo aktivnosti. Za uzakon je glasovao i dio SDP-a. Znao sam da je to samo zato jer se bliže izbori na kojima su znali da će pobijediti i ukinuti Ured. Tako je i bilo. Ured je ukinut čim smo otkopali prva tri lokaliteta u Gračanima. Milanovićev SDP kao slijednik komunističke partije nije smio dozvoliti otkapanje istine! Ukinuli su Ured i odredili daljnja istraživanja u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja. Tako su radove povjerili Ivanu Grujiću, bivšem dugogodišnjem djelatniku Udbe. Dakle, dali su Grujiću da otkriva zločine koje je počinila organizacija čiji je bio aktivni djelatnik! To je moguće samo u Hrvatskoj! To je razlog zašto se od svih postkomunističkih država još samo Hrvatska nalazi iza željezne zavjese koja dijeli istinu od laži, prošlost od budućnosti! I zato ne možemo naprijed jer nema naroda koji je prosperirao na lažima o vlastitoj prošlosti.
Narod.hr: Koji su sve rezultati postignuti tijekom kratkotrajnog rada Ureda za žrtve komunističkih zločina?
Dr. sc. Andrija Hebrang: Ured je radio manje od godinu dana. Vodio sam ga kao volonter predsjednik Upravnog vijeća Ureda. Utvrdili smo trideset mogućih lokacija i počeli otkopavanja četiri lokaliteta. Otkopali smo posmrtne ostatke pobijenih pacijenata bolnice Brestovac na Sljemenu, ali i trideset malodobnih kostura s prostrijelima na na stražnjem dijelu lubanje. Ruke su im bile vezane debelom žicom Prikazali smo rezultate rada Ureda uz nazočnost velikog broja medijskih kuća.. Samo je jedna od njih objavila kratku informaciju, ostale su dobile zabranu objavljivanja. Radi li se o državnoj cenzuri ili o autocenzuri urednika bolna je tema koja će se jednom otvoriti. Ugledni novinar Tihomir Dujmović napisao je u Večernjem listu kolumnu o tom događaju i istoga je dana dobio otkaz. Bio je to putokaz ostalima koji bi se usudili pisati istinu. Današnja Vlada također ne nastavlja daljnja iskopavanja, niti to može u sadašnjoj organizaciji u kojoj je za to zaduženo Ministarstvo hrvatskih branitelja prema starom SDP-ovom konceptu. Prema savjetima iz Vijeća EU, to mora raditi neovisno tijelo poput ureda ili agencije organizirano na županijskim razinama. U tom slučaju moglo bi se tražiti financijska sredstva EU fondova jer radi se o opsežnom i skupom poslu. Dali smo Vladi pismene prijedloge kako to učiniti, ali bez odgovora.
Narod.hr: Nedavno su, prilikom pripreme za gradnju sljemenske žičare, u zagrebačkim Gračanima otkrivene kosti te se tvrdilo da je riječ o masovnoj grobnici s kraja Drugog svjetskog rata. U medijima su se pojavljivale različite informacije, među njima i da nije riječ o ljudskim već o životinjskim ostacima, a do sada u javnosti nije poznato mnogo detalja o ovom slučaju. Koja su Vaša saznanja o rezultatima ovog iskapanja?
Narod.hr: Nedavna uzbuna o pronalasku kostiju u Gračanima bila je nepotrebna, jer o tom lokalitetu imamo točne podatke zahvaljujući higijeničaru pok. g. Miroslavu Haramiji. Njega su 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Pokolj u Gračanima napravila je XIII. proleterska brigada pod zapovjedništvom zloglasnog Đoke Jovanića. Na tom popisu od 17 lokaliteta i preko 800 posmrtnih ostataka točno smo znali što se nalazi na otkrivenom lokalitetu, ali za to nitko nije bio zainteresiran. Grobišta na Gračanima simboliziraju odnos naše hrvatske države odnosno njezinih vodećih političara prema komunistuičkim žrtvama. Naime, gospodin Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali sljedećih dvadeset godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka. Učinili smo to mi u organizaciji navedeng Ureda i to nam je bi posljednji posao.
Narod.hr: Znači li to da su svi lokaliteti u Gračanima već istraženi za vrijeme postojanja Ureda, a da ono što je pronađeno prilikom gradnje žičare nije grobnica žrtava?
Dr. sc. Andrija Hebrang: Nažalost, od 17 lokaliteta za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo 3.
Mjesto gdje se gradila žičara ne poklapa se ni sa jednim od tih 17 lokaliteta te, kao što je na kraju i utvrđeno, u navedenom slučaju nije bila riječ o ljudskim nego o goveđim kostima.
Poražavajuća je činjenica da grobnice u Gračanima još uvijek nisu otkopane, usprkos tome što su nam podaci o njima dostupni još od 1991. Najveće otpore istini o Gračanima, ali i šire, organizirao je SDP-ov ministar branitelja Predrag Matić. To je onaj ministar koji se je zajedno s Bojanom Glavaševićem na poznatoj snimci s kolegija ministarstva ismijavao mrtvim hrvatskim braniteljima. Matić je čak podigao spomenik u Granačina s falsificiranim umanjenim brojem ubijenih, te je uklesan broj od 134 žrtve umjesto 783! Kasnije smo morali taj broj uklesan u kamenu ispraviti. Tako daleko seže mržnja i borba protiv istine! Slijedila je zabrana Ureda i zaustavljanje daljnjih otkopavanja kao i nastavka šutnje o najvećem poslijeratnom zločinu u Europi. Prema poznatoj preporuci rezolucije vijeća Europe o kominističkim zločinima, nema pomirbe bez istine. Bez istine o zločinima komunista nema pomirbe ni među Hrvatima. Možda baš zato ne dopuštaju daljnja iskapanja? To je mišljenje nas oko milijun Hrvata koji tražimo kosti naših otaca, ali nekoliko stotina tisuća pobijenih ostaju i dalje najveća tajna hrvatske države. Sličnu sudbinu imaju i hrvatska tijela pokopana u Sloveniji, gdje istraživanja uz velike otpore vodi g. Roman Leljak. Po njegovim istraživanjima na području Slovenije pobijeno je više od tri storine tisuća Hrvata. No i njemu su daljnja istraživanja zabranjena nakon što je oktrio i svijetu pokazao Hudu jamu. Komunističke zločine skrivaju oni koji se boje suda povijesti. Ipak, siguran sam da će se roditi jedna generacija koja će htjeti znati istinu o svojim precima. Do tada nam preostaje šaptanje o istini, kao i proteklih sedam desetljeća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
