Zajedno s vama u molitvi za sve žrtve Vukovara, iskazivanju zahvalnosti svim braniteljima, te suosjećanju prema neizmjernoj nepravdi.
Veliko hvala Torcidi na ovoj povijesti ispisanoj na kamenu tj. betonu.
Njihove poruke s motivima iz Vukovara u Vukovarskoj ulici u Splitu svijetli su obraz ovog grada i svakog čovjeka koji te poruke razumije.
Ovi motivi trebali bi se proglasiti zaštićenim spomen područjem.
Oni su vrijedna zbirka priča o ljudima koji su svoju povijest ispisali u krvi.
Njihove priče, njihove sudbine i njihova imena, nisu uklesani u kolektivnu memoriju ovog naroda. Nisu, a trebali su biti odavno.
Baš zato bi ova Torcidina knjiga, trebala postati školska lektira kako za djecu, tako i za odrasle, kako bi svi bolje znali cijeniti ovu žrtvu i zahvaljivati za našu slobodu…
Kako vrijeme prolazi, postaje sve jasnije kako ono ne liječi rane.
Jer vrijeme bez čovjeka je nitko i ništa.
Zato je potreban čovjek.
Potrebna je čovječnost koja će svjedočiti istinu i tražiti pravdu.
Ovim fotografijama i video prilogom pokušavam probuditi čovjeka u čovjeku.
Pokušavam ga pozvati da se zamisli nad svakom slikom i pričom.
To je ljudska dužnost: Zamisliti se.
Vidjeti što smo preskočili, a čime se danas bavimo.
Osjetiti kakve rane nismo zaliječili.
Shvatiti da postajemo poput vremena bez čovjeka.
Nitko i ništa.
A ima još vremena. Uvijek ga ima.
Nikad nije kasno probuditi u sebi čovjeka.
I pokrenuti vrijeme…
Svaka od ovih slika i priča je potresna,
ali skrećem pažnju na fotografiju stravičnih svjedočanstva o silovanim i ubijenim ženama.
Na njihove slobodne silovatelje i ubojice.
Na činjenicu da su tu, među nama, slobodni, zaposleni na naš račun.
Na tu prešućenu istinu i nepostignutu pravdu.
Na to vrijeme koje je ostalo usamljeno, samo.
Pozivam ljude da se pridruže u razmišljanju.
U mislima o tom tragičnom trenutku koji smo propustili.
Propustili, u našoj žurbi u budućnost…
Kada vas jednog dana djeca budu pitala zašto ne znaju za ove tragične ili ove herojske priče, što ćete im reći?
Kada vas pitaju zašto im o njima niste pričali, što ćete im reći?
Kada vas budu pitali, kako je moguće da za toliko zlo i zločine nitko nije odgovarao, što ćete im reći?
Kada vas budu pitali, što ste vi učinili da se nepravda ispravi, što ćete im reći?
Kada vas budu pitali, osjećate li se krivim jer niste učinili ništa, što ćete im reći?
Kada vas budu pitali, je li vas zbog toga sram, što ćete im reći?
Vrijeme kada smo mogli krivnju za sve prebacivati na politiku je prošlo.
Danas svi sudjelujemo u tom civilizacijskom porazu i sramoti.
Vukovar je neizmjerna ljudska tragedija s nimalo dostignute pravde.
Vukovar nije neka priča iz davnina.
Vukovarska nepravda je farsa koja se događa danas pred našim očima.
Mi sudjelujemo u toj nepravdi.
Najviše s našom šutnjom.
Zato nije više dovoljno samo sjećati se na Vukovar.
Potrebno je svjedočiti i tražiti pravdu.
To je najmanje što možemo i moramo učiniti.
Zbog ovih užasavajućih činjenica:
“Na grad Vukovar u tromjesečnom bestijalnom mučenju palo je ŠEST MILIJUNA granata.
Ubijeno je TRI TISUĆE ljudi.
Tisuću ljudi još uvijek se vode kao NESTALI, a među njima je 12 maloljetnih osoba.
264 zarobljenika iz vukovarske bolnice UBIJENO je i BAČENO u JAMU na Ovčari.
Na Veleprometu je UBIJENO 700 ljudi.
NITKO ne može reći koliki je broj silovanih žena u Vukovaru.
Način na koji su ubijali branitelje Vukovara nije uopće zamisliv.
U Vukovaru je uništeno SVE.”
Za SVE to NITKO nije odgovarao.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima. Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
