Milanović prozvao Jutarnji list te odgovorio Tomaševiću i Borić na poziv na ostavku: ‘Upisala se u partizane u svibnju 1945. godine’

Predsjednik Zoran Milanović reagirao je na svom Facebook profilu na intervju koji je zastupnica Nove ljevice Rada Borić dala za Jutarnji list te joj je uputio niz kritika, kao i listu za koji je dala intervju. Osim Borić, predsjednik se obratio i lideru koalicije Možemo Tomislavu Tomaševiću te ga nazvao ‘wannabe-gradonačelnikom’.

Saborska zastupnica Rada Borić u nedjelju je dala intervju za Jutarnji list u kojem je između ostalog rekla da je razočarana jer je na predsjedničkim izborima glasala za Zorana Milanovića, a sad ga zbog njegovih “neprimjerenih komentara” poziva da ponudi ostavku.

Objava Zorana Milanovića uslijedila je uskoro. Njegov status prenosimo u cijelosti.

“Zastupnica u Hrvatskom saboru gospođa Rada Borić, dojučerašnja predsjednica Nove ljevice, za svoj neistinama i nepoštenjem bremeniti intervju logično je i primjereno odabrala „Jutarnji list“. To su, da podsjetim, dnevne novine koje su prije nekoliko godina završile u kandžama jednog odvjetničkog ureda koji je sasvim nezainteresiran za novinarstvo i ikakav javni interes, no itekako je zainteresiran za svoj politički i ekonomski utjecaj. Fino, bogami.

Gospođa Borić ne govori istinu kada kaže „da me je podržavala i za mene glasala“. Može biti, naravno, da je za mene glasala u tajnosti biračkog mjesta, ali na javnoj razini – ona je bila i jest članica pa i predvodnica kabale koja me je blatila i opstruirala gdje god je i kako god je stigla tijekom kampanje i prije kampanje, kao i tokom onih godina koje nisam proveo u javnoj djelatnosti.

Gospođa Borić prištekala se tek u drugom krugu predsjedničkih izbora, poput još nekih poštenjačina, nakon moje, njoj nejasne, pobjede u prvom krugu. Došla je na onaj lijepi i energični skup u Boćarskom domu u Zagrebu i ugurala se u kadar, istina, u dogovoru s organizatorima skupa. „Political freeloading of sorts“, rekli bi u DC-iju. Još točnije – bandwagoning. Upisala se u partizane u svibnju 1945. godine. Ginulo se još i tada, u borbama za Rijeku i Istru, ali ona tamo nije uočena.

Gospođa Borić, dakle, lažno se prikazuje. Izbore sam dobio usprkos njoj i drugima poput nje. Nisam tome kasnije htio pridavati nikakvu pažnju i kanio sam sve prepustiti zaboravu, ali pokazalo se, eto, da je sudbina željela drukčije.

Na izborima u srpnju 2020. gospođa Borić osvojila je saborski mandat. Četiri tisuće dvjesto i tri preferencijalna glasa. Nimalo impresivno, naročito za nekoga tko već desetljećima javno svađa svakoga sa svakim i ‘ladno dopušta da je predstavljaju kao „sedmu najutjecajniju feministicu na svijetu“ i „znanstvenicu“. No već sam kazao da ovdje nemamo posla s ljubiteljicom istine i činjenica.

Takva ličnost, sad dolazim do povoda ovome zapisu, traži od nedavno izabranog predsjednika Republike, to jest mene, da – odstupim. Ni manje ni više nego da odstupim! A zašto?

Tu gospođa Borić još jednom slika sve ljepote i preljeve svog revolucionarnog morala i poštenja. Ni jednom riječju ne spominje ispad jedne saborske zastupnice u kojem naziva „kriminalcima i prostitutkama“ ljude kojima je zajednički „genus proximus“ taj da su se koji put našli u istom prostoru, pritom često u društvu vremešnih akademika, umjetnica svjetskog glasa i pravih znanstvenika. Ni slova ni osvrta znanstvenice Borić na ovaj knjiški primjer rodne stereotipizacije, seksizma i klevetništva. Nikom ništa.

Gospođo Borić, došli ste u moj ured prije otprilike dva mjeseca i razgovarali smo o potrebi brzog donošenja Zakona o obnovi Zagreba. Zašto ste uopće dolazili u ured predsjednika kojeg ste šezdesetak dana kasnije, kao da je zločinac zatečen u kršenju pravila uvjetnog otpusta, kadri u maniri revolucionarne pravde pozvati da se makne s predsjedničke dužnosti? Gdje ste to naučili, gospođo Borić? U Finskoj?

Lideri nedosanjanih skandinavskih socijaldemokracija (oba spola zastupljena), posebno danske i švedske, s kojima sam zbog svog položaja, ali valjda i zbog osobnosti, imao sreću i priliku godinama nadugo i naširoko raspredati pitanja „vjere“, uvijek su se užasavali arhetipskih i samodopadnih ljevičara koji sve osim sebe drže hereticima i „kontrarevolucijom“. Na njih su gledali kao na najozbiljniju zapreku ulasku u željeno „otvoreno društvo“. Ekstremna desnica bila je tada na marginama.

Riječ-dvije i o gospodinu Tomislavu Tomaševiću, istina, bitno manje nekorektnom političaru. Wannabe-gradonačelnik također ima vremena prozivati me i dijeliti mi lekcije zbog „neprimjerenog“ ponašanja, ali o verbalnom divljaštvu jedne zastupnice u Saboru šuti k’o zaliven. Što to, gospodine Tomaševiću, u žargonu vašeg „kluba“ znači pojam „neprimjereno“? Je li to preludij u fetvu ili tek drugarska kritika?

Ako je ovo drugo, meni se ne čini primjerenim to što vi i mnogi drugi dolazite u Sabor odjeveni kao što se nekad išlo na teferič na Ilidžu. Bez odijela, bez kravate, kao da ste veći od institucije kojoj pripadate. Mislite da se meni baš nose odijelo i kravata?

Pitate se – čemu sad ova analogija? Pa, samo da vam ukažem na to kako se bezveznim sadržajem može popuniti prostor, baš kao u slučaju vašeg komentara mojih riječ i postupaka.

Petnaest godina živim pa i predvodim hrvatsku politiku. U tih petnaest godina nisam imao ozbiljnijih poteškoća u radu s manjinama svih boja i provenijencija, i u njihovu korist. To se ne može izbrisati niti se može osujetiti bilo kakvim i bilo čijim borbenim pokličima i ispraznim intervjuima po tabloidima, pogotovo ne vašim, gospođo Borić i gospodine Tomaševiću.

„Briga me, frajeri, za vaše reklame, ovuda su prolazili i drugi prije vas.“ (B. J. Štulić: „Grad bez ljubavi“)”, napisao je Milanović.