Predloženi nastavni predmet nije i ne smije biti alternativa Vjeronauku, nego predmet koji je komplementaran s vjeronaukom, ali i drugim nastavnim predmetima.
Nedavno je ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs najavio uvođenje novoga nastavnoga predmeta u osnovne škole – Kritičko mišljenje. Glavni problem, po mom mišljenju je što Ministar smatra da je taj predmet alternativa Vjeronauku. To rezolutno odbijam, a objasnit ću i zašto! Taj predmet bi izvodili učitelji u nižim razredima pučke škole te nastavnici koji predaju društveno-humanističku skupinu predmeta. Predviđena satnica je dva sata tjedno (ukupno 70 sati godišnje), od prvog do osmog razreda.
Temeljno pitanje je da se promjene trebaju najprije dogoditi na nastavničkim fakultetima, osobito ondje gdje nema kolegija koji se radno može nazvati Kritička pedagogija.
Zašto sam za uvođenje tog predmeta?
Kao prvo smatram da je ideja za pohvalu, a drugo predmet ne tretiram kao alternativu vjeronauku. Odgoj za kritičko mišljenje ne treba samo djeci. Pravo je pitanje kako iz mnoštva informacija do smislenog zaključivanja. Kritičko mišljenje vidim kao snažno sredstvo u otklonu od manipulacija. Ondje gdje prestaje odgoj, počinju indoktrinacija i manipulacija. Nastavnici bez inventivnosti sputavaju kritičko mišljenje, moćnici ga osuđuju, zabranjuju ili izvrgavaju javnom ruglu, a manipulatori lakše upravljaju. Mark Twain je zapisao: “Osoba koja ne želi čitati nema prednosti u odnosu na onoga tko ne zna čitati”.
Ovaj mogući budući predmet bi trebali imati svi učenici, i ne samo učenici. Kako se često ponavlja i u obrazovnoj politici i u medijima, 20-ak posto učenika koji ne idu na vjeronauk, ta dva sata tjedno sjede u knjižnicama ili idu kući. Pretpostavljam da je namjera ovog predmeta bila popuniti tu ‘rupu’ tim učenicima. Ne vjerujem da će uvođenjem ovog premeta doći do smanjenja broja učenika na vjeronauku. Paolo Coelho je sjajno konstatirao: ”Vjera ne odvaja od stvarnosti – ona nas povezuje sa stvarnošću” . Da je dilema vjeronauk ili kritičko mišljenje to bi bila podvala, da na primjer oni koji idu na vjeronauk ne znaju kritički misliti.
Osim toga u skladu s nastavnim planom za osnovnu školu (Narodne novine, broj 66/19) od prvog razreda učenici se mogu uključiti u dva izborna programa i to Vjeronauk i Informatika, a od četvrtog učenici imaju izbor tri programa Vjeronauk, Informatika i strani jezik.
U srednjim školama od 1994. godine postoji etika kao izborni predmet i do danas taj predmet nema puno više učenika nego li prije. Smatram kako su te upute metodičke i nemaju veze s budućim brojem učenika.
To ne smije biti alternativa vjeronauku
Predloženi nastavni predmet nije i ne smije biti alternativa Vjeronauku, nego predmet koji je komplementaran s Vjeronaukom i svim drugim predmetima tako da učenici biraju dva od četiri ponuđena izborna predmeta. Tako da i oni koji idu na Vjeronauk mogu ići i na Kritičko mišljenje. Ponavljam: Vjeronauk ili Kritičko mišljenje nije dilema!
Ovdje tek napominjem da voditelj radne skupine je docent Bruno Ćurko, kojeg dobro poznajem kao sjajnog praktičara, nekonfliktnu osobu, svjetonazorski neopterećenog te perspektivnog znanstvenika, koji je kod nas etablirao “praktičnu” filozofiju i/ili filozofiju za djecu.
Djeci u pučkoj školi treba primjerima objašnjavati o posljedicama, nametnutih podjela, indiferentnosti, konzumerizma, hedonizma, sebičnosti… Primjerima im treba objašnjavati brojne frustrirajuće situacije dviju strana, “gubitnika” i “pobjednika”, kada izbjegavanje sukoba vodi povlačenju jedne strane. Opasnosti uočavamo i u procesu socijalizacije kod bezuvjetnog prilagođavanja učenika skupini. Ukidanje rasprave prvi je korak dokidanja kritičkog mišljenja.
Tzv. debatni klubovi (u školama) stvaraju dvije strane, gdje je jedna pobjednik, a druga gubitnik. To ne vodi odgoju za kritičko mišljenje. Porazno je kada se imperativ natjecanja doživljava po načelu pobjednik-gubitnik. Kvalitetan učitelj jest onaj koji se trudi da mu učenici “preotmu” nastavu i inicijativu, a ne onaj koji učenika tretira kao objekt u nastavi. Komunikacija pretpostavlja uključivanje, a ako je nema posljedica je isključivanje.
Dobro je što se u kurikulumu predloženog predmeta visoko pozicionira pojam vrijednosti, jer krizu vrijednosti se tada aktualizira kao krizu odgoja i autoriteta. Opravdanost novog predmeta vidim i u nedostatku djela koja potiču kritičko mišljenje, posebice na našem jeziku, a što je iznimno važno kada znamo da se školovanje svodi na reproduciranje gradiva i mehaničko učenje. Nekada, pa i danas, u školama se od učenika traži da upamte neprovjerene informacije ili činjenice.
Ohrabrivati djecu kod postavljanja pitanja
U procesu obrazovanja je ključno ohrabrivati djecu kod postavljanja pitanja. Treba im primjerima objašnjavati kako znanja nisu statična nego promjenljiva. U obrazovnom sustavu većina nastavnih zadataka namijenjenih učenicima nije objašnjena. Nesvrhovitost, odnosno nepragmatičnost za život je stari problem školovanja. Kvalitetan nastavnik je onaj koji odgovara na pitanje zašto je važno to što ih podučava. Ključno pitanje u obrazovnom procesu je zašto učimo!.
Jedan od glavnih problema obrazovanja jest nepostojanje odgoja za kritičko mišljenje. Erazmo Roterdamski još u vrijeme renesanse daje temelje za kritičko mišljenje, tvrdeći da su učeniku za svladavanje gradiva potrebni analiza i moć samostalnog razlučivanja. I Michel De Montaigne u knjizi Ogledi o odgoju kritizira skolastički tip obrazovanja. Ustrajava na učeniku koji kritički promišlja. Tvrdi kako učenje napamet “pliva po površini mozga”. Ovome dodajem prastaro upozorenje mudraca iz Kine: “Učenje bez razmišljanja uzaludno je. Razmišljanje bez učenja opasno je.” (Konfucije).
Kritički odnos prema medijima
Učenike se osposobljava za razlikovanje i vrednovanje tih umjetničkih ostvarenja, ali ne i za stjecanje medijskih kompetencija ni za kritički odnos prema raznim medijskim sadržajima. U čitankama su obrađeni razni mediji – film, radio, strip, televizija, tisak i računalo – ali nema sadržaja o mobitelima, internetu ni računalnim igrama, iako su vrlo popularni među djecom. Gotovo da i nema sadržaja koji potiču kritički odnos prema medijima. Samo se u nekoliko primjera učenike potiče na kritičko razmišljanje.
S internetom, osobito kod djece, umiru brige za druge. O tome sam pisao i upozoravao prije desetak godina. U omalovažavanju drugoga, internet postaje javni WC. I na televizijskim programima sve su prisutniji programi degradacije dostojanstva. Ovdje ponavljam Senekinu opomenu: “Nijedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnoga”. Građanska je hrabrost upućivati na sve deformacije.
Nužnost uvođenja kritičke pedagogije i na fakultetima
John Taylor Gatto u knjizi Oružje za masovno poučavanje – putovanje nastavnika kroz mračni svijet obveznog školovanja objašnjava kako (američki) obrazovni sustav stvara “ropsku masu mediokriteta”. Pita se zašto je učenicima i nastavnicima dosadno, odakle sveopće malodušje i nepostojanje entuzijazma te zašto su obrazovne institucije “tvornice nezrelosti”?
Odgovor je pronašao u širem društvenom kontekstu sa strategijom masovnog obrazovanja koje uništava kritičnost i kreativnost. Posljedice toga jesu uniformno mišljenje i nestajanje entuzijazma, znatiželje i inicijative nastavnika i učenika. To je projekt, objašnjava Gatto, koji formira demoralizirana pojedinca.
Kritička pedagogija polazi od pretpostavke da je potrebno provjeravati pouzdanost znanja, informacija i moći, a bez kritičkog mišljenja je nemoguć opstanak i razvoj demokratskog društva. Znanje i predmeti postaju sve rascjepkaniji, površniji, nepovezaniji, što povećava duhovnu sljepoću, a izostanak generacijskog transfera određenih vrijednosti u procesima odgoja i obrazovanja potencijalno uzrokuje krizu odgoja i izostanak prosocijalnog ponašanje djece i mladih. Onaj tko kritički razmišlja odbija isključivost, preferira argumentiranu raspravu, a sumnja u jedno tumačenje ili jednu istinu ga oslobađa od dogmatizma.
Nitko učitelje i nastavnike ne pita jesu li motivirani za izvođenje pojedinog predmeta, osobito kada se zna da izvannastavne aktivnosti ne ulaze u normu nastavničke satnice. Prije svake inicijative treba se znati koliki je interes učenika i roditelja za nove prijedloge!
Religijska tumačenja
Znanost nije superiorna u odgovorima na sva otvorena pitanja o postanku čovjeka (s evolucionističkom teorijom), vjeri i religijskim tumačenjima? Tzv. ”objektivna znanost” nije odgovorila na nepisani zakon entropije u sveopćoj krizi autoriteta i raznih vidova ekspanzije dekadencije.
Objektivno znanje polazi od fikcije da je sve provjerljivo te da u svemu postoji uzročno-posljedična veza. Znanosti nam otkrivaju nove spoznaje, ali i one su podložne promjenama. “Ako je religija iluzija, kako je bilo moguće da su sva nama poznata društva imala religiju, i kako je ta iluzija mogla opstati? Kad bismo mogli sve znati, ne bismo imali u što vjerovati: vjerujemo kada više ne znamo” (Đuro Šušnjić u knjizi Teorije kulture).
Na izvoditeljima ovog programa je da izaberu primjere koji su prilagođeni dobi djeteta, što se u samom kurikulumu traži. Inače sam za to da se svaki dio o rodnoj ideologiji izbaci, jer je to primjer svjetonazorske isključivosti.
“Činjenice se ne mogu nikada objektivno utvrditi, jer ih možemo shvatiti jedino u skladu sa subjektivnim kategorijama i perspektivama koje u svijet uvode neki prihvatljiv poredak i čine ga shvatljivim” (E. Hatch u knjizi Theories of man and culture). Vidimo kako su i u samim znanostima (potencijalno) velike šanse manipuliranja činjenicama.
Poznati prirodnjak Stephen Hawking je zapisao da “najveći neprijatelj znanja nije neznanje” nego “iluzija znanja”. Kritička pedagogija prevladava suprotnosti na relacijama učitelj – učenik. To se postiže dijalogom. Tako se stvara odnos povjerenja ili sukonstrukcijski model. “Ako sudionici dijaloga ne očekuju da iz njihovih napora nešto nastane, susret će im biti prazan i sterilan” (Paulo Freire u knjizi Pedagogy of Hope).
Izbaciti numeričko ocjenjivanje
Zalažem se odavno da se odgojne skupine predmeta ne smiju numerički ocjenjivati. Zalažem se da se do petog razreda sve ocjene maknu, a ostavi samo opisno ocjenjivanje, pa tako i za kritičko mišljenje. Ključno pitanje je djecu naučiti učiti, čitati, i razumjeti pročitano. Djeca koja postavljaju pitanja na žalost često tretiraju kao mudrijaše i dosadnjakoviće. To je posljedica sluganskog mentaliteta odrasle populacije. Dakle, u razrednoj nastavi ostaviti samo opisne ocjene.
U finskom obrazovnom sustavu, kojeg se hvali na sve strane, pojedine se škole oslobađaju ocjenjivanja do devetog razreda kako bi mogli oblikovati procjenu izvedbe i povratnu informaciju o individualnom napretku svakoga pojedinog djeteta ili mlade osobe. Ne smatram da bi mi trebali prepisati finski sustav, ali neke od dobrih ideja, kao ova gore navedena, svako da. I ovih dana vidimo koliko je ta ocjena u našem sustavu važna. Trebala bi škola biti mjesto gdje se učenici uče vještinama i znanjima, a ne sakupljanju brojčanih ocjena.
Zaključno
Jedna od strateških zadaća treba biti povećanje izborne i fakultativne nastave, a smanjenje tzv. obveznih predmeta u osnovnoj i srednjoj školi i kolegije na fakultetu. Odgojno-obrazovni sustav treba razvijati sustav izvrsnosti i kritičnosti s jedne strane te altruizam i empatiju kod djece i mladih s druge strane. Treba uvesti sustav nagrađivanja ili stimuliranja za sve prosvjetne djelatnike koji su djeci i mladima pristupačni, odnosno koji su vrsni pedagozi, jer su rutinerstvo nastavnika, mediokritetstvo ili prosječnost u nastavi zaostali egalitaristički sindrom socijalističke pedagogije.
O autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.
Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
