Strastveno zastupanje socijalizma u Just Cavalli naočalama, organiziranje protukapitalističkog prosvjeda preko najnovijeg iPhonea, otkazivanje prosvjeda protiv klerikalizacije zbog odlaska na adventski sajam… To su samo neki od grotesknih primjera predstavnika hrvatske ljevice (točnije, ljevice koja djeluje na području RH) koji zbog toga izgledaju teatralno i smiješno, piše Mladen Milić u najnovijem broju mjesečnika Veritas.
Tvrdnja da je hrvatska javnost bombardirana nebitnim istinama i bitnim lažima postala je već opće mjesto. Tom okviru pripadaju i malobrojni, ali glasni i podupirani pojedinci kojima je socijalizam ideološka potka zbog koje uglavnom i dolaze u medije, evaluirajući ga kroz smjesu jugonostalgije, namjernog zaborava što socijalizam zaista jest, te shizofreno napadanje kapitalizma kao najvećeg zla uz istovremeno korištenje njegovih blagodati.
Ako stavimo postrani glasne marginalce, ostaje još uvijek problem kapitalaca hrvatske ljevice. Oni sebe smatraju perjanicama socijaldemokracije u Hrvatskoj, uglavnom su i okupljeni u SDP-u, veliki dio njih bili su ministri, a još uvijek dobar dio njih sjedi u saborskim klupama. Njihov svjetonazor također je smjesa jugonostalgije, namjernog zaborava svega onoga što su socijalizam, komunizam i Jugoslavija zapravo bili, te shizofreno napadanje svih vrijednosti zapadne kulture uz istovremeno korištenje svih dobrobiti te kulture kojoj pripada i Hrvatska.
Koji je uzrok takvom svjetonazoru i okoštalom mentalitetu koji je iz europske perspektive toliko anakron, ali ga njegovi nositelji ne mogu realno ocijeniti jer im je mentalna relacija Vardar – Triglav? Kao prvo, pretežno je mišljenje kako se radi o potomcima (fizičkim i mentalnim) komunističkih vlastodržaca koji i danas drže većinu poluga moći u Hrvatskoj. Kao drugo, hrvatski politički diskurs pati od kroničnog nedostatka volje za dijalogom i pretjerane bipolarnosti prema kojoj ljevica svoj duhovni dom pronalazi u gore opisanim fenomenima.
No postoji i jedan dublji razlog ovakvih stavova i svjetonazora, a upravo on koči demokratsko sazrijevanje hrvatskog društva. Radi se naprosto o fenomenu, a to je nedostatak stida. Prateći izjave, stavove i ponašanje predstavnika hrvatske ljevice, kako marginalaca, tako i kapitalaca, nisam ni u kojem trenutku naišao na trunku stida, na neku gestu ili riječ kojom bi se vidjela mrvica samokritike. Jasno je zašto se to događa. Stid je antropološka kategorija, često je izazvan djelovanjem savjesti i stavlja u pitanje vlastito ponašanje, uvriježeno mišljenje ili od predaka usvojene obrasce.
Nema stida kada je u pitanju sudjelovanje na skupovima na kojima se nose jugoslavenske zastave i petokrake, nema stida kada se veliča Tita i njegove zločine, nema stida ni kajanja pred žrtvama Bleiburga i križnog puta. To je glede prošlosti. Glede sadašnjosti: nema stida zbog propasti gospodarstva u vrijeme Kukuriku koalicije ni stida zbog raseljavanja i dopuštanja eskalacije Ovršnog zakona, nema stida zbog laganja u korist LGBT agende ni stida zbog sabotaže izručenja Perkovića i Mustača. Glede budućnosti: nema stida zbog totalne bezidejnosti.
Tekst pišem u trenutku dok se najavljuje raskol u SDP-u i smjena Bernardića. Nestajanje SDP-a bilo bi loše jer Hrvatskoj treba jedna jaka socijaldemokratska stranka kakvu poznaju, npr. Austrija ili Njemačka. No da bi ona nastala, hrvatski ljevičari moraju se početi – stidjeti.
