“Isusovo uskrsnuće urodilo je potpuno novim razumijevanjem cjelokupne povijesti čovječanstva pa je velika zadaća Isusovih učenika da u svjetlu toga novoga razumijevanja omoguće svim ljudima dobre volje u suvremenom hrvatskom društvu prepoznavanje i otkrivanje stvarnoga stanja, od onoga osobnoga do društvenoga ili narodnoga”, ističe mons. Ivan Miklenić u svom novom tjednom komentaru Glasa Koncila.
Uskrs 2015. godine u Hrvatskoj ne može biti ni dobro ni primjereno proslavljen ako suvremeni Isusovi učenici ne ispune tu zadaću odnosno ako ne odgovore na velike aktualne izazove – u duhu Isusove riječi: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
Uskrs – prilika za oslobađanje od straha koji nas je zarobio
Isusovi učenici – poput, i po primjeru, jednoga od najuzornijih hrvatskih vjernika i svećenika bl. Alojzija Stepinca – sve svoje pouzdanje stavljaju u Boga te se u Bogu i s Bogom, koji je toliki ljubitelj ljudi da je dopustio muku i smrt, ali i ostvario uskrsnuće svojega Sina, spremno suočavaju sa svim oblicima nesigurnosti i straha koji u hrvatskom društvu uzimaju sve više maha. Ako su nesigurnost i strah zarobili i članove Crkve Kristove, onda je upravo ovogodišnja liturgijska proslava Isusova uskrsnuća temelj, razlog i jamstvo nužno potrebnoga njihova oslobađanja. Premda je mnogo razloga u suvremenom hrvatskom društvu za nesigurnost i strah, počevši od neprimjerenoga upravljanja Hrvatskom i njezinim bogatstvima preko bolne činjenice izumiranja i depopulacije sve većega dijela hrvatskoga teritorija do sve većega tereta dugova i besperspektivnosti za mlade naraštaje, Isusovo, upravo u uskrsnuću, definitivno raskidanje i razaranje svih okova i oblika zla ključno je polazište za ispravno razumijevanje aktualnoga stanja u Hrvatskoj. Činjenica da je upravo u Isusovoj dragovoljnoj žrtvi i uskrsnuću konačno i definitivno pobijeđeno svako zlo snažno relativizira, štoviše dovodi u pitanje stvarne razloge za nesigurnost i strahove u suvremenom hrvatskom društvu.
Onaj tko oklijeva i zanemaruje, odgovoran je za gubitak nade
Liturgijska proslava, napose euharistija, aktualizira i posadašnjuje upravo Isusovu žrtvu i uskrsnuće i sadašnje Isusove učenike uvezuje, sada i ovdje, dakle u konkretnim hrvatskim prilikama, u tu konačnu pobjedu nad zlom, pa u njihovu životu ne može biti mjesta ni za nesigurnost ni za strah. Ima li ipak u životu suvremenih hrvatskih Isusovih učenika nesigurnosti i straha, onda je to poziv na preispitivanje svoje osobne povezanosti i svojega stvarnoga odnosa s Isusom, jer tko je stvarno Isusov, svu stvarnost gleda Isusovim očima i siguran je da ne može biti izazova ili poteškoće koje zajedno s Uskrslim ne bi riješio. To svoje autentično vjerničko iskustvo Isusovi učenici dužni su unijeti u hrvatsku društvenu zbilju i hrvatsku javnost i tako postati kvasac oslobođenih i ljudi i društva. Tko bi god od Isusovih učenika u tome oklijevao, od toga bježao ili to zanemarivao, bio bi teško odgovoran za gubitak nade i širenje bespomoćnosti u hrvatskom društvu te kao takav prispodobiv soli koja se baca da bi ljudi po njoj gazili.
Činjenica uskrsnuća relativizira sve materijalno
Isusovi učenici u hrvatskom društvu, uvezani u definitivnu Isusovu pobjedu pravde nad nepravdom, ljubavi nad mržnjom, života nad smrću, sposobni su razotkriti suvremeno idolopoklonstvo ne samo bogatstvu, nego i materijalnom kao takvom. Isusovo uskrsnuće otkriva – a proslava Uskrsa uvijek, posebno ove 2015. godine, trebala bi to iznova unositi u javnu i osobnu svijest – da je pravo bogatstvo, nepropadljivo i vječno, samo život, koji nema kraja, i ljubav kao nezasluženi dar, a materijalno samo je prolazno i propadljivo. Uskrsli Isus, premda je bio prepoznatljiv u svojoj ljudskoj fizionomiji i opipljiv po svojim ranama, nakon uskrsnuća nije više zarobljen u materijalnom ljudskom tijelu, nego živi oslobođen u proslavljenu tijelu, koje je za nas ljude misterij, a koje snažno nadmašuje sve mogućnosti materijalnoga ljudskoga tijela. Ta činjenica snažno relativizira i dovodi u pitanje sve materijalno, posebno u svim slučajevima kad to materijalno postane glavni smisao ljudskoga djelovanja i života. Materijalno ima svoju relativnu vrijednost, ali, gledajući u svjetlu Isusova uskrsnuća, nikada ne smije postati glavni cilj ili božanstvo, zauzeti mjesto Boga. Dosljedno tomu i oskudijevanje u materijalnom ne smije biti najveća bol ili rana, koliko god materijalno bilo nužno i poželjno, ali uvijek i isključivo kao sredstvo za bolji život, a nikada kao cilj života. Isusovi učenici u suvremenom hrvatskom društvu pozvani su biti svjedoci te istine, i to kako u svojem osobnom, obiteljskom tako i društvenom i javnom životu i na taj način pridonositi stavljanju na svoje mjesto svih vrjednota i viših i nižih.
Gledati očima uskrsloga
Kad bi u suvremenom hrvatskom društvu sve vrjednote od onih materijalnih do etičkih i univerzalnih bile stavljene na pravo mjesto, bili bi uklonjeni temelji za glavninu svih razloga za krize svih oblika koje sada vladaju hrvatskim društvom. Isusova dragovoljna žrtva i Isusovo uskrsnuće kao nagrada za tu žrtvu iznimno su snažan podsjetnik na neprimjerenost i vulgarnost svake sebičnosti, od one osobne, obiteljske, do stranačke i grupaške, a koje tako snažno cvatu u suvremenom hrvatskom društvu. Isusovi učenici upravo su pozvani biti prokazatelji besmislenosti svake sebičnosti da bi i na taj način pomogli stvarnom oslobađanju i ljudi i društva za stvarnu solidarnost, štoviše za pravu ljubav. Oni pak Isusovi učenici koji su inficirani ili očarani materijalnim ili sebičnošću, upravo ovogodišnju proslavu Uskrsa trebali bi prepoznati kao neodgodiv poziv i izazov da i na bogatstvo i na materijalno općenito, kao i na sebičnost počnu gledati očima Uskrsloga.
