Mostarkić Gobbo: Dobrodošli u neokomunizam!

Dobrodošli u neokomunizam! Znam, nitko vam nije takvu dobrodošlicu poželio. Da barem ne moram ni ja… Jer, tko bi je i htio danas? Danas, 2024. godine. Nitko zdravorazumski posložen.

Čini se kao da demokracija ipak nije sustav u kojemu živimo. Zar je demokracija samo privid? Sve oko nas je zdušno njegovanje nekih, za mnoge “dobrih, starih” vremena kojih se sjećaju sa sjetom, uz prigodnu suzu u oku. I titraj srca na pomisao na petokraku.

>Mostarkić Gobbo: Smrt Jugoslavije 2024.

Što je neokomunizam?

Neokomunizam bio bi svojevrsna oda komunističkom vremenu koje se, ako je sudeći prema manifestacijama, narativu lijevog mainstreama i javnom prostoru, danas veliča više nego u 20. stoljeću, u vremenu svoga punog procvata.

Kako inače drukčije nazvati sva ova nastojanja, pa i upiranja iz petnih žila, da se ožive i u društvo ponovno infiltriraju sve aktivnosti, vizije i misije komunističke ideologije? Za koje smo (naivci!) mislili da su odavno srušene, zajedno s Berlinskim zidom.

Kako inače objasniti vijorenje jugoslavenskih zastava na ulicama hrvatskih gradova 2024.? Crvenih transparenata sa srpom i čekićem koji se na trgovima uzdižu zajedno sa stisnutom pesnicom? Ta, to je progresivnost! Bunt! Tako će reći “in” drugovi iz 21. stoljeća. Koje mi, kockoglavi, bezubi desničari i filoustaše (valjda sam uspjela “pohvatati” sve te epitete i etikete) ne razumijemo.

Što se treba razumjeti u 2024.?

A evo što se, očito, treba razumjeti u 2024. godini.

Isticanje hrvatske zastave u Hrvatskoj je zaostalo, proustaško (svejedno kojim poljem započinje šahovnica), nazadno i ‘seljačko’ postupanje. S druge strane, isticanje jugoslavenske zastave je poželjno, napredno, buntovnički, moderno iliti “in”, umjetnički i, evidentno, bez sankcija.

Kad smo već kod zastava, ne daj Bože da negdje izviri zastava HOS-a. Odmah po novčaniku! A ni za zastave Hoda za život nema mjesta na gradskim jarbolima u glavnom gradu Hrvatske. E, ali LGBTIQ+ zastava ne da može, nego mora – svuda. (Ma, samo da je netko takne…)

Treba se razumjeti i da su, recimo, gay prideovi javna okupljanja za ljudska prava. Ali, zato vjerske procesije valjda nemaju veze s konzumiranjem prava na vjeroispovijest. Ne, ne… Procesije su etiketirane u najmanju ruku kao i zastave. (Dakle, zaostale, proustaške, nazadne… samo malo… ah, da, klerofašističke! E, taj izraz vole hrvatski ljevičari, globalisti i preziratelji svih tradicionalnih vjerskih, obiteljskih i domoljubnih vrijednosti.) Procesije su, kažu “progresivci”, nešto protiv čega se ‘moderno društvo’ (što god to danas značilo) treba boriti.

No, sve ovo je tek vrh ledene sante.

>Mostarkić Gobbo: Tko je u Hrvatskoj uistinu tolerantan?

Unutar četiri zida

Kad se prisjetim svog djetinjstva prije Domovinskog rata, u osamdesetima, neke su mi slike življe urezane u memoriju od ostalih. Jedna od njih je česta roditeljska gesta šutnje uz prst preko nosa i usana. I meni i braći. O svemu se moglo razgovarati, ali samo unutar četiri zida naše kuće. Izvan zidova je stajao sustav (iliti tada sistem), čitav jedan prijeteći svijet koji u djetinjstvu nisam mogla ni pojmiti.

Tek u narednim desetljećima postajalo mi je jasno mnogo toga. Recimo, zašto se jedan tip u odijelu i dugačkom mantilu uporno pojavljivao na misama koje je pohodio moj tata. A zatim i u restoranima koje smo posjećivali na našim putovanjima. I na kolodvorima raznih gradova na kojima smo čekali vlak. Saznala sam mnoge odgovore kad je za to došlo vrijeme. Neke tek nedavno.

A danas, o čemu smijete razgovarati osim među zidovima? Ima li razlike?

Zar vam i dalje ne stavljaju prst preko nosa i usana? Okove na prste? Flastere na usta?

U vaša četiri zida tjeraju vas upravo oni koji se deklarativno bore za ljudska prava. Ključna riječ: deklarativno. U stvarnosti, na korak smo do nove vrste totalitarizma. 

Privid slobode

Čime su bili vođeni hrvatski branitelji? Ta mladost, ta djeca… Devedesetih su imali u glavi najuzvišeniju misiju koja čini smisao čovjeka. Teološki, filozofski, antropološki, pravno, društveno… Da, riječ je o slobodi. 

Sloboda mišljenja. Sloboda govora. Kretanja. Življenja suvereno. Hrvatski. Naše. Ali, Ustavom zajamčene slobode polako se, ali sigurno, pokušavaju pretvoriti u zabrane. Kroz konstantne pritiske, prijetnje, blaćenja od strane drugova i drugarica.

Domovinski rat vodio se za slobodu. Slobodu koja se u ustima neokomunista oblikovala u ispljuvak upućen hrvatskim svetinjama, tradiciji, pa u konačnici i biologiji i temeljima života.

Nismo li se pretvorili u društvo koje sanja o nekom novom životu Golog otoka, gdje bi završavali svi nepodobni lijevom mainstreamu? Oni “politički nekorektni”? Točnije, oni koji se usuđuju kritički razmišljati. Argumentirano propitkivati društvene pojave. Koji se, eto, usude nazvati stvari pravim imenom. Koji se odupiru krajnjoj društvenoj anarhiji.

Nije li prošlo vrijeme političkih progona vjernika? Nažalost, ne! Još nam samo nedostaju politički montirani procesi koji podsjećaju na Stepinčevu žrtvu, pa da dojam ovog novog komunizma bude potpun.

Strah od molitve

Do koje mjere idu današnji napadi na vjernike najplastičnije se ogledava u primjeru molitelja na hrvatskim trgovima. Ne samo da ih se javno proziva i vrijeđa, da ih se u molitvi ometa i pokušava onemogućiti. Ne samo da se bubnja, protestira i leži na mjestima na koja trebaju kleknuti. Naziva ih se prijetnjom i ugrozom.

No, najbizarnije od svega je nastojanje da se utječe na njihove molitvene nakane!

Drugovi bi zabranili da javno molite. Zabranili bi da javno istupate, da govorite i pišete o svemu što im ne odgovara. Sloboda je kod njih jednosmjerna ulica. Rezervirana isključivo za njih. Oni su povlaštena kasta, desetljećima. Oni su navikli na privilegije. A sad bi utjecali čak i na molitvene nakane.

Ali, iskoristit ću svoje ljudsko pravo i moliti za drugove i drugarice. Znam da bi oni htjeli da svi mi zvučimo kao tonski zapis sa sjednice CK SKJ.

U njihovim srcima likovi poput Marxa, Engelsa i Lenjina življi su nego ikada. A Tito? On im je i dalje ljubičica bijela.

U mom svijetu, molitva je ponekad jedino što čovjeku preostaje. Moje nakane su moja osobna sloboda. Možda i drugovi jednom pobijede strah od molitve, pa se pridruže nekoj procesiji. Ili molitvi na trgu. Čudni su putevi Gospodnji.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.