Kriteriji predsjedničkih kandidata i birača možda se i ne razlikuju previše.
Fraza do fraze. Floskula do floskule. Populizam koji međusobno dijelimo u svakodnevnim razgovorima, a još više na društvenim mrežama, pretvorio se u bezdušnu, robotiziranu kampanju u našim životima. I dok se u stvarnosti događa još jedna u nizu ovogodišnjih političkih kampanja, kampanja naših života cilja uglavnom na kratkotrajne pobjede. Lajk. Odobravanje. Pljesak.
Iako su naše osobne izborne utrke nepostojeće, mi ipak nerijetko ulažemo goleme svote licemjerja, vremena, pa i novca da bismo se pošto-poto prikazali u najboljem mogućem svjetlu. Samo da (pri)dobijemo tuđu pažnju. Makar i nakratko.
Pa, po čemu smo to onda toliko drukčiji od političara (kojih se, tobože, gnušamo)?!
Privlačnost lažnog sjaja
Jedna od najvećih enigmi ljudskoga roda je izbjegavanje istine. Da, ona boli. Ali naš strah od te boli je zaista fascinantan.
Zašto je ljudima toliko privlačan lažni sjaj? Što je to u nama što se toliko grčevito odupire istini? Što u nama toliko prezire istinu da će radije prihvatiti i najveću laž, nego da se nosi s realnošću? Zbog čega je imperativ ‘prodavati’ viziju o sebi?
Promatramo li na isti način i kampanju ovih predsjedničkih izbora? Što nam je u njoj najvažnije? Da netko pokazuje svoju uglađenu vanjštinu, makar i ne imao sadržaja ispod maske? Da nas svojom retorikom zabavlja?
Jer, proći će i ta izjava za javnost. I ta konferencija za novinare. I ta debata.
“Gle, kako je bio/bila zabavan/zabavna!”
“Kako me nasmijao/nasmijala!”
“Kako ga/ju je dobro ‘počastio’/’počastila’!”
Očekujemo li mi od predsjedničkih kandidata materijal za stand-up show, ili ipak ozbiljni nastup?
Dobna struktura kandidata
Teško je, pa i nemoguće, ulaziti u osobne razloge nečije kandidature za poziciju predsjednika države. Iako je to pri vrhu pitanja koje im se postavlja u razgovorima, rijetko tko je od kandidata zasad dao (argumentiran) odgovor.
Osobni razlozi vjerojatno sežu od vlastitih ambicija do dokazivanja drugome ili drugima. Možda između svega leži i altruizam. No, koji su politički razlozi nečije odvažnosti na tako ozbiljan korak?
Zanimljiv je, primjerice, statistički prikaz prosječne dobne strukture ovogodišnjih kandidata za predsjednika Republike Hrvatske. No, ne utoliko da bismo se nad nečijim godinama snebivali ili im pljeskali. Rezultat ove statistike, čiji je autor Državno izborno povjerenstvo (DIP), pokazuje da su predsjednički kandidati sve stariji. Točnije, radi se o prosječno najstarijim kandidatima u posljednja tri izborna ciklusa.
“Prosječna dob predsjedničkih kandidata 2014. godine bila je 46,5 godina. Pet godina kasnije gotovo 48, a ove godine 54,5 godina”, kažu DIP-ove brojke.
Ovako su se ‘poslagali’ kandidate, od najmlađeg do najstarijeg:
Ivana Kekin (siječanj, 1984.)
Marija Selak Raspudić (ožujak, 1982.)
Miro Bulj (ožujak, 1972.)
Zoran Milanović (listopad, 1966.)
Niko Tokić Kartelo (srpanj, 1966.)
Dragan Primorac (lipanj, 1965.)
Tomislav Jonjić (svibanj, 1965.)
Branka Lozo (studeni, 1961.)
Koji su uzroci ovakvoj statistici?
Zašto se kandidati za predsjednika Republike Hrvatske nalaze u sve starijoj dobi? DIP-ove statistike, dakako, ne navode uzroke. A može ih biti mnogo.
Jedan od njih je da ljudi, kako se bliže zrelijoj dobi, sve više razmišljaju o svojim osobnim postignućima. Ali i o važnim životnim koracima. Oni podrazumijevaju hrabrost, odvažnost i odgovornost.
No, nipošto ove tri značajke nisu rezervirane samo za zrelost. Možda nam se čini da su neki bili daleko hrabriji u mlađoj dobi. Upravo onoj u kojoj nismo spremni na velike odgovornosti. Međutim, zrelost nam pokazuje da se odgovornost tiče ne samo onog osobnog, već i kolektivnog.
Kroz razvijenu empatiju i svijest o stvarnim potrebama drugog čovjeka i društva u cjelini, ponukani smo preuzeti dio odgovornosti “za bolji svijet”, koliko god zvučalo izlizano. U mojim očima, politika bi morala značiti upravo to. Onaj tko među nama ima kapacitet prepoznavanja tih potreba i preuzimanja odgovornosti, na pravom je putu.
Što treba krasiti (budućeg) hrvatskog predsjednika?
Životopisi hrvatskih predsjedničkih kandidata vrlo su šaroliki. No, prije svega, oni bi trebali biti autentični. O tome kakav bi trebao biti budući hrvatski predsjednik, nesumnjivo svatko od nas ima svoju viziju. Ipak, neke pretpostavke morale bi biti univerzalne.
Na prvome mjestu trebalo bi biti domoljublje i visoka razina nacionalne svijesti te znanje i razumijevanje okvira predsjedničkih ovlasti. Tu je svakako i izvrsno poznavanje hrvatskog Ustava.
Neizostavno je shvaćanje funkcioniranja diplomacije. O sigurnosnim službama je, valjda, suvišno govoriti. Kao i o važnosti i značaju vojske u očima vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga.
Osobno bih na ovaj popis stavila i kulturu govorenja. Koje smo, nažalost, kao građani Hrvatske, tako često puta lišeni.
Bilo bi lijepo da nas taj netko, kad bude izabran, ukratko rečeno – ne sramoti. Za neke od trenutnih kandidata – (pre)velik zalogaj!
Kriteriji birača za glasanje
Ponekad se čini kao da tri desetljeća ponavljamo rutinu glodavaca. Ili smo upali u hrvatski politički kavez u čijem se kotaču vrtimo, kao da nemamo drugog izbora. A imamo. Doslovno!
Ostaje, međutim, posve nejasno zašto se ljudi tako teško odriču navika, pa bili svjesni i njihovog pogubnog utjecaja.
Po čemu prosječan hrvatski birač odabire kome će dati svoj glas? Hoće li zaokružiti redni broj iza imena koje je najčešće čuo? Za to se dobro pobrinu mainstream mediji. Pa, dok jedni kandidati ‘iskaču iz paštete’, drugi se pojavljuju ‘na kapaljku’. Ili nikako.
Tko cilja na glasače po spolu? Ili generacijski? Tko ‘prodaje’ priče u koje ni sam ne vjeruje, ali misli da ih njegova ciljana skupina želi čuti?
Misle li glasači da su priče o sigurnosnim službama rezervirane za akcijske filmove? Ili da su rat i mir, koje objavljuje upravo predsjednik, tek podsjetnik na naziv srednjoškolske gimnazijske lektire?
Program (nekih) kandidata
Tko od glasača zapravo želi čuti program kandidata? I dok su ga neki kandidati objelodanili prije više mjeseci, od nekih nismo čuli ništa. Ili tek hrpu obećanja koja niti nisu u ovlasti hrvatskog predsjednika.
Doduše, neki kandidati se zdušno trude oblatiti druge. U nedostatku vlastitih vizija, ideja i programskih točaka za jednu od najvažnijih funkcija u jednoj državi, pojedinim kandidatima u utrci za predsjednika Republike Hrvatske u 2024. godini bilo bi bolje ‘objesiti rukavice o klin’.
Kriteriji predsjedničkih kandidata i birača možda se zaista i ne razlikuju previše. Svatko svoga prepoznaje, rekli bi naši stari. Ali, kada promotrimo sve kategorije i kriterije, postaje kristalno jasno tko ih od ovogodišnjih kandidata (ne) zadovoljava.
>Mostarkić Gobbo: ‘Mala škola devedesetih’ – sretni dani ekipe s Filozofskog
Imamo li zanos iz devedesetih?
Često se sjetim zanosa i uzbuđenja koji je vladao među ljudima uoči izbora 1990. Kao dijete, nisam ih razumjela. Ali, danas svake izbore doživljavam i kao vlastitu odgovornost za “kap koja pomaže tkati” našu budućnost.
Razumijemo li uopće 2024. važnost ovih izbora? I ima li još u nama onog zanosa iz devedesetih godina? Jer, dok ih jedni psuju, drugi se trude evocirati naše povijesne pobjede. Da bi nas, i jedni i drugi, podsjetili tko (ni)smo, što (ni)smo i koga (ne) biramo!
Ključ izlaska na izbore je – glasati po savjesti. Pitanje je samo: jesmo li je previše ušutkali?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
