Mostarkić Gobbo: ‘Mala škola devedesetih’ – sretni dani ekipe s Filozofskog

Dok nastaje ova kolumna, u Konferencijskoj dvorani knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu (a, gdje drugdje?) održava se, treća po redu “Mala škola devedesetih”. (Nekim čudom su mi umakle prve dvije.)

Devedesete godine u svima nama bude različite asocijacije i emocije. Većina normalnih ljudi iz Hrvatske najčešće se s tugom i tjeskobom prisjeti Domovinskog rata. Dakako, ratni dezerteri i oni koji su izbjegli borbe zbog ozbiljnih zdravstvenih tegoba poput, recimo, manjka vitamina ili željeza, raduju se jer rata vidjeli nisu. Oni na spomen Domovinskog rata samozadovoljno protrljaju ručice. Onako, kao dijete kad se veseli omiljenom obroku. Pa se oblizuje. E, i ovakvi također koriste jezik, ali da bi ga isplazili rugajući se onima kojima, u biti, duguju današnju slobodu.

Jedna istina, više vizija

No, život je uistinu čudesna pojava. Pa tako ljudi gledajući istu stvar imaju posve različite vizije. Recimo, gledaju isti ‘performans’ golog muškarca na ulici. Jedni će u tome vidjeti egzibicionizam i još poneku rubnu dijagnozu, a drugi – ah, što drugo nego umjetnost? No, važno je prodati priču. (Jer, tako te, eto, mogu obilno financijski nagraditi čak i inozemne vlade i organizacije.)

Eto, tako i ljudi koji su u devedesetima živjeli rame uz rame i proživljavali identične trenutke u vremenu, imaju sasvim drukčije poglede na stvari. Kao, recimo, predsjednik Srbije Vučić, kojega sam spominjala prošloga tjedna. On događaje iz devedesetih “vidi stopostotno drugačije” od Hrvatske. Nimalo ne sumnjam u te Aleksandrove riječi. Možda je u njegovim očima četiri godine trajala neka fešta po hrvatskim gradovima i selima?

Nažalost, i u Hrvatskoj ima onih koji se, eto, vjerovali ili ne, devedesetih prisjećaju poetično. Pa citiraju (doduše, u množini, tako je valjda snažnije) parafrazu stiha pjesme Gabi Novak “Pamtimo samo sretne dane”. Čiji je to dio naslova? Pa, naravno, programa s Filozofskog!

Financira – EU

No, evo o čemu se radi. Kako se pojašnjava na stranici Historiografija.hr, gdje se, među ostalim, događaj i najavljuje, “program se odvija u sklopu projekta MOJ DOM: Refugees, migration and erased memories in the aftermath of Yugoslav wars (2023. – 2024., Citizens, Equality, Rights and Values programme), koji okuplja civilnodruštvene, umjetničke i znanstvene organizacije iz Njemačke, Italije, Slovenije i Hrvatske”.

Ispod toga, na engleskom jeziku je i napomena (koju ću, naravno, staviti prevedenu):

“Financira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja su, međutim, samo autorovi i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili CERV-a. Za njih se ne mogu smatrati odgovornima ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu.”

Baš slatko. Dam ti lovu i sad, što god ti tamo kažeš, sam si kriv. Ne znam ja ništa. Tako kaže Europska unija. Koja ipak, eto, financira evociranje “sretnih sjećanja” na devedesete.

Koga ne okuplja “Mala škola devedesetih”?

Program “Mala škola devedesetih” u knjižnici na Filozofskom, naravno, ne okuplja naše preživjele branitelje i braniteljice, a ni hrvatske ratne vojne invalide Domovinskog rata. Ne okuplja ni hrvatske generale. Niti junake s prvih crta bojišnica. Ni udovice poginulih. Ni neutješne majke i očeve ugašenih dječjih života.

Ne okuplja program knjižnice na Filozofskom ni obitelji nestalih branitelja i civila Domovinskog rata. Ni sudionike Bljeska ni Oluje. Ta, zašto bi?

Ova ekipa “pamti samo sretne dane”.

Sigurna sam da u njihovom pamćenju nema olovnog neba, školovanja u podrumima preko radijskih emisija ni po skloništima. Oni ne pamte sablasno prazne gradove, miris smrti, masovne sprovode ni krikove pred iskopanim kostima.

“Pamtimo samo sretne dane”, piše u programu.

I Branimir Janković pamti samo sretne dane

Prvi dio programa “Mala škola devedesetih” nosi puni naslov “Pamtimo samo sretne dane: produkcija i recepcija društvenih sjećanja o devedesetima”. U njemu sudjeluju Branimir Janković, Anja Gvozdanović i Helena Strugar.

Za Branimira Jankovića znamo da pamti samo sretne dane. Ako se pitate tko je on, samo par kratkih podsjetnika.

Ovaj profesor povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu poznat je kao zagovornik famoznog povučenog udžbenika iz povijesti i jedan od recenzenata nakladničke kuće Profil Klett koja ga je izdala. (Udžbenik, mislim.)

Profesor Janković je 2020. na portalu Historiografija objavio, a Pupovčeve Novosti prenijele, tekst u kojem se, između ostaloga, pita je li Domovinski rat bio građanski rat ili “samo agresija izvana”.

Prošloga ljeta, uoči obilježavanja Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti, Janković je za Glas Slavonije pisao o obilježavanju Oluje. Budući da “pamti samo sretne dane” iz devedesetih, nesumnjivo je dugo smišljao kako da Dan pobjede minorizira.

“Lice pobjede često ima naličje gubitka. Nekad toga postajemo svjesni tek kasnije.
‘Pobjednička’ strana ima tendenciju zaboravljanja onog lošeg što se pritom događalo, dok ‘gubitnička’ strana izbjegava priznati što se sve događalo prije. To nije samo slučaj sjećanja na Oluju nego vrijedi i za mnoge europske primjere. Kako protječe vrijeme, tako se ipak mijenjaju i obilježavanja prošlih događaja. Tome je tako jer na ono što se dogodilo gledamo drugačijim očima ovisno kako se mijenja naša sadašnjost i priželjkivana budućnost”, istaknuo je profesor Janković.

Usred ljeta ove godine Gospodnje, Janković je saborskom zastupniku Marijanu Pavličeku napisao “kolegijalnu poruku” vezanu za Rodne studije. Upitao ga je zašto akademsku slobodu koju je dobio na Filozofskom fakultetu nije spreman dopustiti i drugima.

Moj dom

Govoreći o slobodi, opet se, ovaj put datumom gotovo prigodno, prisjećam velikog Kranjčevića i pjesme “Moj dom”.

Nego, da se vratim na naziv projekta u sklopu kojeg je i istoimeni program na Filozofskom – MOJ DOM. Nastavak naziva, u prijevodu s engleskog, glasi ovako:

“Izbjeglice, migracije i izbrisana sjećanja nakon jugoslavenskih ratova (2023. – 2024., program Građani, jednakost, prava i vrijednosti)”.

Izbrisana sjećanja? Znam da bi neki dali sve da je tako. Da zaboravimo i Vukovar, i Dubrovnik, i poginuli razred slavonskobrodske djece? I više do 400 prekinutih djetinjstava? I više od 1.800 nestalih i još uvijek nepronađenih? Da zaboravimo tko je bio agresor, a tko žrtva? Da nastavim…?!

Jugoslavenski ratovi? Bi li se tako po novome bio Domovinski rat? Točnije, velikosrpska agresija na Hrvatsku? Ili to u programima koje financira Europska unija više nije prihvatljiv i dovoljno politički korektan naziv? Smijemo li reći rat? Možda je sukob? Ili tek konflikt?!

Povijest naše prošlosti u budućnosti

Povijest devedesetih bi, ako je suditi po svjetonazorima programa koje između ostaloga financira i EU, mogla ubuduće glasiti ovako:

Stavit ćemo ružičasti filter na Domovinski rat. Nazvati ga, jednostavno, jugoslavenskim. (Svi smo mi “region”.)

Pamtit ćemo “samo sretne dane”. Možda i slaviti 18. studenoga kao dan oslobođenja Vukovara?

Zapucalo se malo devedesetih. Jest da je potrajalo, ali prošlo je od toga više od 30 godina. Nećemo više to spominjati. Bilo, pa prošlo. Bratstvo i jedinstvo.

To nam se prodaje pod “Građani, jednakost, prava i vrijednosti” ? Ne kupujem, hvala.

Sva sreća da danas ne sjedim u Konferencijskoj dvorani knjižnice na Filozofskom. No, tamo ionako nema mjesta za ljude poput mene. Koji znaju gdje je njihov dom.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.