Posljednjih dana medijski je prostor prepun je izvještaja o premijeri dokumentarnog filma Mirotvorac koji se bavi rekonstrukcijom i posljednjim mjesecima života Josipa Reihl-Kira. Već sama zastupljenost jedne priče iz Domovinskog rata u mainstream medijskom prostoru, intervjui s redateljem, od Pupovčeve Vida TV, Nacionala itd. vrlo je indikativna. Neupućeni promatrač iz svega može zaključiti samo jedno. Da Reihl-Kir kojim slučajem nije ubijen – rata ne bi bilo. Pardon, srpske agresije na Hrvatsku. Ubojstvom Reihl-Kira, prema tom narativu, Hrvatska je sama izabrala rat. Indikativno je još nešto. Reihl-Kir nije jedina osoba koja uz čije ime može stajati epitet ‘mirotvorac’, no jest jedini koji dobiva spomenuti tretman salonske ljevice.
”Mirotvorac je priča o posljednjih nekoliko mjeseci njegova života u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti”, stoji u opisu dokumentarca ”Mirotvorac” na stranicama ZagrebDoxa, festivala dokumentarnog filma na čijem je čelu Nenad Puhovski, brat, u javnosti eksponiranijeg, Žarka Puhovskog.
‘Hrvatsko-srpski rat’?
>Na račun organizacije Nenada Puhovskog u godinu dana sjelo 316 500 eura
Ako pažljivije pročitate navedenu rečenicu na stranicama ZagrebDoxa uočit ćete jednu bitnu stvar, semantičku. ”Krvavi hrvatsko-srpski rat”.
Rat je svakako bio krvav, no ovaj rat, zadnji rat, Domovinski rat, kako mu je službeno ime, svakako nije bio ‘hrvatsko -srpski rat’. Bila je to čista, jedan kroz jedan, agresija na Hrvatsku.
Upravo je u ovoj sintagmi ”hrvatsko-srpski” rat i razlog zbog kojeg problematiziram ovoliku pozornost medija, koji inače Domovinskom ratu, njegovim herojima, žrtvama i mirotvorcima, ne daju previše pažnje.
Reihl Kirom se bavi Pupovac, Documenta, Možemo… iz jednog jedinog razloga – relativizacije žrtve i agresora.
Da Reihl-Kir nije ubijen, rata ne bi bilo?!
Ispada da Reihl-Kir nije ubijen, rata ne bi bilo. On bi lijepo u ljeto 1991. primirio pobunjene Srbe, a svinjokolju u Vukovaru te jeseni, bratski bi dočekali svi žitelji. Ovako, kada je ubijen i to od ‘našeg čovjeka’, rat je bio neizbježan. Eto, sami smo si krivi.
Istina je nažalost daleko od toga.
Reihl Kir ubijen je 1. srpnja 1991. kada je išao u Tenju, osječko prigradsko naselje, na pregovore s pobunjenim Srbima naivno vjerujući da se s njimamože pregovarati i da se rat, barem u Slavoniji, može spriječiti.
Što je dalje bilo svi znaju, što je isto indikativno, jer o mnogim drugim mirotvorcima, koji su završili i gore od Kira, šira javnost ne zna gotovo ništa.
Teza o dogovorenom ratu
Ovako ispada da je, prema izlizanoj tezi o ‘dogovorenom ratu’, ubojstvom Reihl Kira zapravo Hrvatska dala zeleno svjetlo za krvavu kupelj koja će uslijediti nakon tih ljetnih mjeseci, a trajati još godinama.
On je tu dvostruka žrtva.
Prvi put, kada je mučki, kao šef osječke policije, ubijen od strane policijskog rezervista, Hrvata, a drugi put kada je postao ideološka toljaga u rukama ljevice za za relativizaciju Domovinskog rata, kada postaje sredstvo kojim se Hrvatska krivnja za rat izjednačava sa srpskom.
Zaustavljao rat koji je već bio počeo
Važno je napomenuti da je Kir ubijen 1. srpnja 1991., a koji tjedan ranije, dakle u lipnju je izjavio: ”Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.”
Jedini problem što je tada na tom području rata već bilo. Srbi su iz Tenje lupali po Osijeku, u lipnju je bio ‘crveni fićo’.
U svibnju su poklani hrvatski policajci u Borovom naselju. Dakle, Reihl Kir je naivno zaustavljao rat koji je već počeo, agresiju koja je već počela, a da bi koji mjesec kasnije doživjela vrhunac u krvavim orgijama četnika i JNA u Vukovaru.
Priču o Reihl-Kiru, koliko god ona strašna bila, potenciraju isti koji nastoje desetljećima izjednačiti žrtvu i agresora koristeći njegovo herojstvo da ide na pregovore s neprijateljem i kao alibi za revizionizam.
Reihl-Kir kao alibi za revizionizam
Ako itko misli da je Pupovcu, Možemo ili Mesiću stalo do toga da se o herojima Domovinskog rata piše i govori i snima, onda je riječ o težem obliku naive.
Riječ je o iskorištavanju njegove sudbine i mučkog ubojstva za političke i svjetonazorske interese kojima je intencija umanjiti krivnju agresora, a uvećati krivnju žrtve. Zapravo, vrlo podlo. Isto kao što koriste i zločin nad obitelji Zec u Zagrebu.
Isto kao što je i podla teza, koju se svako malo provlači, kako je rat između Hrvatske i Srbije dogovoren i da je Hrvatske željela rat.
Kada se pogleda čime je Hrvatska 1991. vojno raspolagala, s oduzetom teritorijalnom obranom i pod embargom za kupnju oružja samo s policijskim snagama krenula u obranu, onda je svaka teza o ratu koji Hrvatska želi u tim okolnostima, potpuno deplasirana i vrlo glupa.
Mirotvorac prije Mirotvorca
Ipak, nje Reihl-Kir jedini mirotvorac.
Taj je epitet nosi i dr. Ivan Šreter.
I o njemu je prije 16 godina snimljen dokumentarni film. ‘Časnik mirotvorac’.
Nije prikazan na ZagrebDoxu i sličnim festivalima.
Dok je Reihl-Kir u lipnju 1991. pokušavao spriječiti rat koji je nadebelo počeo, nešto zapadnije na pakračkom području stvari su se već odvijale, ti to ubrzano.
Do potpunog napada na Pakrac u kolovozu 1991., već godinu dana na tom području traje pobuna četnika.
Do kolovoza 1991. kada je počeo opći napad na Pakrac, na tom su području ubijena dva policajca, više osoba je oteto i nestalo, podmetnuto je na desetke eksploziva, više požara, paljene su hrvatske zastave.
Koga zanima Šreterova priča kao dobar predložak za film?
U tim i takvim prilikama, u Pakracu se ukazuje jedan drugi, tj. prvi mirotvorac, dr. Ivan Šreter o kojem mainstream mediji ne pišu previše. On ne zanima niti Documentu, a kamoli Milorada Pupovca koji je navodno imao u rukama rješenje misterija zvanog: Gdje je tijelo dr. Šretera.
Ne zanima ih priča o herojima Domovinskog rata Mili Blaževiću Čađi i Željku Filipoviću.
Ne zanimaju ih ni konavoski gerilci. A takve filmske priče!
Dr Šreter, liječnik i domoljub, još je na Dan državnosti u svibnju 1991. pozivao ‘braću Srbe’ na suživot.
Dr. Ivan Šreter u kolovozu 1991. je otet, bestijalno mučen, zatvoren u logoru Bučje gdje je i ubijen. Dan danas se ne zna gdje mu je tijelo.
Govor mirotvorca iz Pakraca
U nastavku pročitajte govor ovog mirotvorca iz Pakraca u svibnju 1991.
”Skupili smo se da se vidi i u ovom našem mjestu i u ovoj našoj lijepoj Hrvatskoj i diljem svijeta, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno, već svima nama. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje jednako žele mir, ravnopravnost, sreću u pakračkoj općini.
Želimo da nam se maknu puščane cijevi, da nam se maknu kubure, da se makne vojska…
Želimo da nas se okane karijeristi koji su nas radi karijere spremni prodati Krajini i Srbiji i kojoj Pakrac nikada neće pripadati.
Nećemo Krajini ali nismo mi ni ovce za štriganje.
Tko nam je došao, prišao, dobro je došao. Prošle godine se slavilo bijeg iz porobljenih krajeva naroda koji je doselio na ovo naše područje. Tu su dočekani blagonaklono, prijateljski, s njima smio živjeli relativno dobro do sada. Mi ih pozivamo na miran daljnji suživot, neka se prime alata i posla, ako posla ima, bit će i dobrog života.
Govorim ovdje svim tim našim prijateljima, kumovima, svima s kojima smo i rodbinski vezani: Okanite se tutora iz Knina i Beograda!
Prodat će vas vaši lažni tutori za sitan novac, a vi ćete i dalje s nama živjeti ovdje. Mi vam nikada nismo prijetili i nikada vam nećemo prijetiti. Želimo samo da ravnopravno vi s nama i mi s vama živimo i dalje. Okanite se ludih ideja.
Dajte svoje poslanike, dajte svoje delegate u sva tijela pa ćemo demokratski o svakom problemu razgovarat i dogovorit se. Puščanim cijevima, miniranjima, skrnavljenjima naših svetinja nećete postići ništa. I mi bismo mogli eksplozijama vaše kuće, ali nam to ne pada na pamet. Sramota je neizbrisiva da nam minirate ulazna vrata crkve u koju je idete. Razoriste nam svetog Josipa koji je prošao i Prvi i Drugi svjetski rat. Okanite se od ekstremista. Zločin je stavljati eksplozive i pod javne zgrade i pod domove. Mi vam na takav način nećemo vratiti, a vi se ogradite od ljudi koji to rade.
”Bez nas ne možete, a mi bez vas ne želimo”
Bez nas ne možete, a mi bez vas ne želimo. Želimo zajedno biti pod hrvatskom zastavom i talijanskom i pod češkom i pod srpskom, ali ne stavljajte nam na silu četnička obilježja na općinu. Nitko nikad od nas nije propagirao ustaški pokret. Odrecite se četništva i živjet ćemo mirno ovdje.
Prijatelj i braćo, mi koji smo ovdje, ne ulijevamo strah ljudima oko sebe. Želimo i isto tako i naše susjede, prijatelje i braću dovesti na miran suživot.
Neka se sklone dinamiti, puške i tenkovi jer oni neće ništa riješiti!”
Nakon toga okupljeni skandiraju: Ovo je Hrvatska.
Šreter dodaje: Bila jest i ostaje!
Još jedan mirotvorac
Možda kojem redatelju za sljedeći ZagrebDox za oko zapne još jedan mirotvorac, zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić.
Na na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine izgovorio je ove riječi. Ponovio ih je i nakon Oluje 1995. u Hrastovici pokraj Petrinje.
”Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ni želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko.
Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji – a to sam kazao u Petrinji na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., kratko vrijeme prije nego što je pala Petrinja, i to sam ponovio pet dana kasnije u svetištu Majke Božje Bistričke – ‘Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!”
Manje je poznata njegova izjava koju je izrekao 1992. na ruševinama crkve u Voćinu. Hvala Borni Mariniću na ovoj objavi.
‘Ovo je materijalna ruševina, ali mi ne želimo da se dogodi ruševina u dušama. Da vjernici i na ruševinama svojih crkvi sačuvaju čistu dušu od svake mržnje i od svake želje za osvetom”.
Riječi ove trojice mirotvoraca i Reihl Kira i dr. Šretera i kardinala Kuharića potvrđuju ono što je jasno većini: Hrvatska nije željela rat, Hrvatska je bila žrtva mučke velikosrpske agresije.
Pitanje je samo tko je i hoće li lik i djelo ovih mirotvoraca iskoristiti za svoje političke agende kao što neki koriste Reihl-Kira.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.