Uvod u vojni rok osamdesetih: prepun željeznički kolodvor. Majke plaču. Brzi ili putnički vlak kasni u stotinama minuta. Ali stiže. Vozi odnekud za negdje. Neki peron, neki kolosijek.
Uz cvilež kočnica začuje se metež. Mladići učas nakrcaše prozore u hodnicima vlaka. Golobradi, neki tek punoljetni. Pregledač vagona, prometnik,… svi su učinili svoje. Na strojovođi je red.
Tako je izgledao odlazak u vojsku u državi koje više nema. Ponavljam, nema. Za neke srećom, a za neke – koji uporno pokušavaju nadglasati većinu – nažalost.
Majke koje plaču posljednji su put u zloglasnu JNA ispraćale svoje sinove ’91. A od te godine u Hrvatskoj, upravo zahvaljujući toj vojsci, neke majke do današnjega dana još nisu osušile oči.
Poziv branitelja u Domovinski rat
Domovinski rat doslovno je preko noći pretvorio naše djevojke i mladiće u junake. Ratnike. Branitelje Hrvatske. Najljepše zemlje na svijetu, bez premca. A to tako često zaboravljamo.
Od djetinjstva sam bila fascinirana porivom svih tih nesebičnih ljudi koji su doslovno ostavili sve iza sebe i krenuli u nepoznato. U najveću tugu koju čovjek može pojmiti. U rat. Ali išli su ponosno, u obranu. Koliko hrabrosti netko mora imati za takav potez!?
Tek kad se krajem prosinca 2020. dogodio potres u Petrinji, po prvi put sam u potpunosti shvatila taj poziv branitelja da krenu pomoći svome narodu. Svojim ljudima. U konačnici, svojim obiteljima.
>13. listopada 2000. Deklaracija o Domovinskom ratu – Što ona donosi?
Djeca s punim srcem
Taj nemir koji ti proradi u duši tjera te da odeš odmah. Nema tu razmišljanja. Samo čista emocija koju slijediš, ne misleći na posljedice.
A tek s godinama, jer sam početkom devedesetih još bila dijete, shvatila sam da su naši tadašnji ratnici uistinu bili mladi. Neki još maloljetnici. Djeca. Djeca s punim srcem za svoj narod.
Mnogi od njih nikada se nisu vratili. Ali njihov put tu je da nas zauvijek podsjeća, nas i našu djecu, unuke i sve koji će doći: da se ne zaboravi.
>Postoji tek nekoliko igranih filmova o Domovinskom ratu: Evo koji su!
Povratak u sadašnjost
I evo nas u 2024. godini.
Još jednoj godini naše dekadentne stvarnosti, njezinih izopačenih kriterija, izvrnutih vrijednosti.
Humanost je na klimavom rubu. Nesebičnost u tragovima. Empatija – gotovo iščezla.
Ako nas je povijest nečemu naučila, ako je znamo promatrati, onda možemo vidjeti jasan obrazac ponavljanja sukoba. Sa svih strana ratovi, naoružavanja, spominjanje obaveznog vojnog roka.
Gdje su ratnici današnjice?
A gdje drugdje naći ratnike današnjice nego na društvenim mrežama?! One su se ovih dana usijale od komentara o tome zašto (ne) treba vratiti obavezni vojni rok.
Samo da ga ne moraju služiti, jedni bi se, kažu, namjerno ozlijedili, drugi ‘povukli veze’ kod psihijatra da ih proglase ludima, treći bi pobjegli.
No, vojni rok nije samo priprema za ratno stanje. U 2024. godini već bi ekipi teško palo dizanje u šest ujutro, namještanje posteljine, priprema obroka… (Hej, to mame rade!)
I kada bi i kako svo to mučenje mogli ‘šerati’ u virtualu?!
Već vidim da bi se i koji roditeljski prosvjed organizirao pred vojarnom. Transparenti na kojima piše npr. „Moj sin NIKADA NEĆE guliti krumpire“ ili „Nisam rodila dijete da zateže plahte!“.
(Ne)odgovornost punoljetnih građana
Generacije virtualne mladeži čijoj je većini riječ ‘izazov’ onaj na Tik Toku, a ne u realnosti, teško se nose i pomaganjem u vlastitom kućanstvu ili volontiranjem u zajednici, a kamoli u kakvoj zahtjevnijoj situaciji.
Današnji osamnaestogodišnjaci, punoljetni (!) građani ove države, uglavnom su ‘operirani’ od odgovornosti koja uključuje nešto teže od ocjena.
Učahureni u sigurnost roditeljskog doma, tako često bez osnova opće kulture, pristojnosti i radnih navika, sanjaju o zarađivanju velikih cifri radeći ‘selfije’ ili kockajući. Čast izuzecima.
Tko je spreman?
Teško je stoga ne prisjetiti se mladosti koja je ginula u Domovinskom ratu da bi obranila svoju zemlju.
Sigurna sam da nijedan normalan otac ni majka svome djetetu ne bi poželio odlazak u rat. No, disciplini, odgovornosti i radu netko bi ga trebao poučiti. Posebno ako su već roditelji zakazali. Stoga vojni rok barem u kontekstu (pre)odgoja nikako nije loša opcija.
U slučaju rata (ne daj, Bože), postavlja se logično pitanje: da sutra zatreba, tko bi bio spreman ginuti za Hrvatsku?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
