Što je točno politika Možemo, provode li je oni uspješno i na koji način? Odgovor bi vas mogao iznenaditi.
Kritičari aktualne zagrebačke vlasti nisu uvijek svjesni političkih ideja koje usmjeravaju ljude poput Tomislava Tomaševića i Sandre Benčić – da izdvojimo samo dvoje najistaknutijih lica aktualne zagrebačke vlasti. Tu se nema što zamjeriti, jer promatrač se katkad upita, jesu li i oni sami njih potpuno svjesni?
Zbog toga se događa da, recimo, na poteze poput gušenja socijalnih politika demografskih implikacija, poput mjere roditelj odgojitelj ili istjerivanja “priziva savjesti” iz bolnice Sveti Duh, ljudi reagiraju sa zbunjenom konsternacijom.
Kakva je to vlast, prigovara se, koja, u svjetlu teškog demografskog stanja u zemlji – pa posljedično i u glavnom gradu – čini takve kontraproduktivne poteze? Jesu li oni svjesni očiglednog, odnosno toga da svojom politikom problem pogoršavaju te šalju poruku kako bi isti postupak ponovili na državnoj razini?
Održivi razvoj
Takvi prigovori zanemaruju jednu činjenicu. Naime, pozitivni demografski rast nipošto nije cilj političke franšize na kojoj Možemo! temelji svoju politiku. Njezin je cilj upravo suprotan.
Primjerice, kako se to plastično formulira u jednom od programatskih dokumenata Ujedinjenih nacija, “Agenda 21” promulgiranom nakon UN Konferencije o okolišu i razvoju u Rio de Janieru 1992. godine:
„Rast svjetske populacije i proizvodnje u kombinaciji s neodrživim obrascima konzumacije teško opterećuje kapacitete za održavanje života naše planete.“ (A21, 5.3)
Ta politika, zapravo savršeno sažeta u citiranoj rečenici, a koju se danas naziva “de-growth”, što su zagrebački korisnici globalne franšize preveli u “odrast”, izvorno se zove održivi razvoj (sustainable development) i manje više je zvanična politika UN-a. Također, ona je temeljna politika listom svih nevladinih udruga koje se kvalificira “lijevima”, znali to njihovi članovi ili ne.
Politički eksperiment
Možemo! su u tom smislu samo koalicija udruga koje su, koliko vidimo bez dovoljno znanja o funkcioniranju grada veličine Zagreba, preuzeli vlast kako bi Zagreb napravili “održivim gradom”.
U skladu s načelima održivosti to znači: rad na smanjenju ili regulaciji rasta populacije, rezanju sektora proizvodnje i smanjenju potrošnje energije, odnosno na prijelazu na obnovljive, “zelene” izvore energije.
Promatra li se politiku možemovaca iz tog ugla, onda se i najtvrđe srce mora barem malo smekšati.
Naime, riječ je o ljudima koji su dobili priliku provoditi eksperimentalnu političku franšizu u gradu i zemlji gdje je većina stanovništva na dijametralno oprečnim pozicijama, a sredstva za političke ekstravagancije veoma su mršava.
No uzmimo im volju za djelu i pogledajmo što su, u za njih tako nepovoljnim uvjetima, uspjeli postići.
‘Uspjesi’ Možemo
Primjerice, politici demografske održivosti, odnosno “odrastu” pridonijeli su korakom naprijed u normalizaciji pobačaja. Što pod tim mislimo postat će jasno na primjeru Kliničke bolnice Sveti Duh. Naime tamo se donedavno nije moglo provoditi pobačaje, zbog priziva savjesti svih liječnika i medicinskih sestara na Klinici za ginekologiju.
Možda će vas zanimati
Povjerenstvo KB Sveti Duh: 'Rađa se živo, nedonošeno i bolesno novorođenče kojemu se s neonatalne strane pristupa aktivnom zbrinjavanju i liječenju'
Podsjetimo, javnosti je iz medija već poznata želja trudnice da pobaci svoje dijete jer mu je dijagnosticiran maligni tumor na mozgu.
Međutim, zagrebačka je vlast uspjela uvesti pobačaj na zahtjev na Sveti Duh, inicirajući kadrovske promjene koje su iz KB Sveti Duh donekle egzorcirale prigovor savjesti. Način na koji je to izvedeno pokazuje jedini modus operandi u kojem su se Tomašević i kolege pokazali umješnima.
Slučaj Mirele Čavajde
U govoru na dodijeli Nagrade Zagrepčanka godine, u svibnju, Riječanki Mireli Čavajdi, Tomislav Tomašević je izjavio sljedeće:
“Nagrada Zagrepčanka godine dodjeljuje se za unaprjeđenje prava žena. Odlučili smo da ih je Čavajda svojim hrabrim istupima prošle godine najviše unaprijedila.”
Podsjetimo, Mirela Čavajda došla je u središte pozornosti kada je izašla u javnost, jer joj je zanijekano pravo na pobačaj na zahtjev. Ustanovljeno je bilo, naime, kako njezin šestomjesečni sin, kojem je još nerođenom bila nadjenula ime Grga, boluje od tumora.
Čavajda je odbila sve prijedloge liječnika za alternativne postupke i inzistirala na pobačaju. Na koncu, uslijed kontinuiranog medijskog pritiska, Čavajdi je omogućeno da pobačaj obavi u Sloveniji, na trošak HZZO.
Možda će vas zanimati
Prisjetimo se: Kako je Paradžiković plasirala slučaj Čavajda
Novinar Ivan Čorkalo i urednica Ivana Paradžiković nepravomoćno su uvjetno osuđeni na po 10 mjeseci zatvora uz rok kušnje od tri godine
Pobačaj na zahtjev
Dosta se isticalo kako je posrijedi bio feticid, a ne pobačaj u užem smislu riječi, ali, premda je to točno, pobačaj na zahtjev zapravo obuhvaća i ono što možemo tako okarakterizirati. Naime riječ je o političkom pravu, koje nije uvjetovano obrazloženjem, zbog čega se pobačaj zahtjeva. Dovoljno je to da je postupak u skladu sa zakonom, jer pobačaj na zahtjev ne legitimiraju medicinski, nego osobni razlozi osobe koja ga zahtijeva.
Zbog toga, Tomašević je mogao poručiti kako je to što KB Sveti Duh više nije ‘jedina bolnica u Zagrebu na čijoj ginekologiji žene nisu mogle ostvariti ustavno pravo na pobačaj na zahtjev s obzirom na to da su baš svi liječnici i sve medicinske sestre imali priziv savjesti’ nešto politički poželjno.
Političko pravo na pobačaj na zahtjev, pa uključivo i takav koji se kvalificira feticidom, dio je njegove vlastite političke franšize.
Stoga je slučaj Čavajda bio uspjeh za zagrebačku vlast u provedbi vlastite politike. No oni to nisu postigli tako što su pridobili podršku javnosti, kako to vole prikazati.
Bilo je dovoljno to što su pridobili podršku glavnih medija.
Mediji kao surogat javnosti
Premda je nesumnjivo bilo ljudi koji su se dali navući na emocionalne ucjene koje je Čavajda plasirala uz pomoć Ivane Paradžiković, pravu podršku ona je imala samo u glavnim medijima.
Ta je podrška međutim bila sasvim dovoljna da se na institucije izvrši pritisak koji je urodio političkim plodovima. Nije tu bilo osobito važno koliko je običnih ljudi palo na bizarne akrobacije poput Čavajdinog pisma nerođenom sinu, kojem je, sasvim morbidno, na koncu posvetila i dobivenu nagradu.
“Pismo javnosti”, koje Mirela Čavajda piše nakon odluke drugostupanjske komisije, a prije odlaska u Ljubljanu na abortus u 7. mjesecu trudnoće, jest pismo za pomračivanje umova.
— Gospa tužnog lika (@utikejt) May 13, 2022
Naime, politika Možemo! postiže uspjehe u onoj mjeri u kojoj ima podršku moćnih društvenih aktera, poput glavnih medija ili jačih političkih stranaka. U njihovom svijetu, glas medija je glas javnosti, premda je jasno kako je povjerenje građana u medije veoma malo. Međutim, njima to povjerenje nije niti potrebno, jer medijski pritisak ide izravno na institucije koje ga percipiraju kao glas vlasti.
Podrška najjače stranke?
Nasuprot tomu, kad god se možemosi nađu van toga uskog kruga društvenih aktera, odnosno kad trebaju odgovarati vlastitim građanima, i najgori se neprijatelj katkad mora na njih sažaliti.
Dovoljno je popratiti katastrofu na Jakuševcu i potpunu nesposobnost Tomaševića i Benčić da se javnosti obrate s bilo čim boljim od prebacivanja odgovornosti na pokojnog Milana Bandića.
Otvoreno je u tom smislu pitanje koliko su ambicije zapravo najisturenijeg lica stranke/udruge, Sadre Benčić na premijersko mjesto realne?
U najmanju ruku možemo reći što bi ih takvima učinilo.
Da bi Benčić, pa s njom i Možemo!, došla u priliku proširenja vlastite političke franšize na državnu razinu, ona treba podršku navedenih krupnih igrača. Teško je, naime, vidjeti kako bi itko u zemlji u kojoj je preživljavanje još uvijek prioritet većine biračkog tijela, glasao za političku znanstvenu fantastiku koju Možemo! žele provesti.
Međutim, ako znamo da je najjača hrvatska stranka, barem deklarativno, sasvim na liniji dobrog dijela politika koje oni zagovaraju s uvjerenjem, jer to tako traži Bruxelles, nazire se put kojim bi do toga moglo doći.
Naravno, Sandra Benčić ne prihvaća “ideološke kompromise” i ne pokazuje nikakve signale simpatije prema HDZ, ali pitanje je koliko će dosljedna ostati, ako joj njihova podrška bude jedini način da se održi i napreduje u politici.
Srećom to danas izgleda jednako znanstvenofantastično koliko i “odrast”, ali u Hrvatskoj je i do sada puno toga tako izgledalo, a ipak se na koncu zbilo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
