U svezi s ratifikacijom Istanbulske konvencije postoji vrlo izražen prijepor u hrvatskome društvu. Po prvi put došlo je izražena mimoilaženje oko jednog međunarodnog dokumenta između hrvatske Vlade i HBK. Tim povodom Marko Curać, novinar Hrvatskog tjednika razgovarao je s Vladimirom Dugalićem, profesorom moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu.
U raspravi o Istanbulskoj konvenciji, kao argument za njezino prihvaćanje, navodi se da su u njezinoj izradbi sudjelovali vatikanski stručnjaci. O čemu se radi?
Sveta Stolica članica je brojnih međunarodnih organizacija, a ima i svoje promatračke misije pri raznim međunarodnim tijelima. Među najznačajnijima su zasigurno predstavništva Svete Stolice pri Ujedinjenim nacijama u New Yorku i Ženevi te Stalna misija pri Vijeću Europe. U tim tijelima Sveta Stolica aktivno sudjeluje u izradi raznih dokumenata te u suradnji s drugim državama zauzima se za kršćanske i humane vrijednosti. U tom smislu, predstavnici Svete Stolice nisu sudjelovali u izradi Istanbulske konvencije jer ju je sastavila ‘grupa stručnjaka’, a ne predstavnici država članica Vijeća Europe. Vrijedno je stoga naglasiti da je Sveta Stolica u više navrata jasno istaknula da ne prihvaća tumačenje roda koji bi bio različit od do sada jednoglasno prihvaćenog tumačenja u međunarodnome pravu. Na tom tragu Sveta Stolica je već 1995. godine iznijela svoje rezerve prema tumačenju pojma „rod“ kako je iznesen u Pekingu na IV. Svjetskoj konferenciji UN-a o ženama. Još snažnije je to istaknuto tzv. Position paper o pitanju roda koji je Stalna misija Svete Stolice pri Vijeću Europe predala u ožujku 2017. godine.
Predstavnici Svete Stolice ističu da je u Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, sastavljene u Istanbulu 11. svibnja 2011., uporaba pojma »rod« u najmanju je ruku dvosmislena. Ističe se da je već za vrijeme pregovora o toj konvenciji, zajedno s još nekima, Sveta Stolica više puta skrenula pozornost na novost koja se nalazi u članku 3.c, po kojem ‘rod označuje društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce’. Ta se definicija bitno razlikuje od one koja je sve dotad jednoglasno prihvaćana u međunarodnom pravu, odnosno u članku 7.3. Rimskoga statuta Međunarodnoga kaznenoga suda, gdje se pojmovi ‘rod’ i ‘spol’ rabe kao sinonimi. Ta je dvosmislenost još jasnije vidljiva na jednom drugom mjestu Istanbulske konvencije (čl. 4., st. 3.) u kojem se u istom stavku pojam ‘rod’ donosi uz pojam ‘spol’, što omogućuje takvo tumačenje teksta Konvencije po kojoj bi rod bio sastavnica osobnoga identiteta koja bi bila neovisna o spolu.
Stalna misija Svete Stolice pri Vijeću Europe stoga naglašava da nije potrebno upotrijebiti ovakvu spornu definiciju ‘roda’ da bi se ostvarili ciljevi Istanbulske konvencije. Sveta Stolica ističe da je upravo ta terminologija ‘onemogućila postizanje konsenzusa u prihvaćanju Konvencije, pridonijevši usporavanju procesa njezina prihvaćanja te dovodeći neke države do toga da u trenutku pristupanja Konvenciji istaknu legitimne interpretativne izjave, na koje sada, pak, ulažu prigovor druge države stranke koje ih smatraju rezervama općega karaktera. Rasprava se tako pomakla na to sporno pitanje, a ne na ozbiljnost fenomena nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koji je na žalost u zabrinjavajućem porastu u Europi te koji, uz jednoglasnu osudu, zahtijeva povezivanje svih nastojanja u sprječavanju uništavanja života i brigu o žrtvama i njihovim obiteljima.’
Kao argument također se navodi da su nama susjedne katoličke zemlje, primjerice Francuska i Italija, tu konvenciju ratificirale?
Svaka je zemlja suverena i može donositi zakone i ratificirati međunarodne konvencije po svome slobodnom određenju. To, međutim, ne znači da i mi uvijek trebamo slijediti primjer drugih. Možemo navesti i primjere Bugarske i Slovačke koje su odbile ratificirati Konvenciju te primjer Poljske kojoj se danas osporava izjava koju je njihov parlament usvojio pri ratifikaciji Istanbulske konvencije. Uostalom, od 49 država Vijeća Europe, do sada je Konvenciju ratificiralo samo njih 24, a od toga je tek 14 članica Europske unije.
Može se čuti i mišljenje da se u konvenciji tek na tri mjesta spominje rod te da nema riječi o rodnoj ideologiji. Kako Vi iščitavate tekst Konvencije?
Žrtve obiteljskoga nasilja najčešće su žene i djeca te pitanje sprječavanja nasilja nad ovim osobito ranjivim skupinama mora biti obveza svih članova društva i ne smije biti podložno nikakvim ideologijama. U tom smislu, ne možemo se oteti dojmu da Konvencija, na prikriven način, uvodi novo poimanje ljudske spolnosti koje zadire u sam ustroj osobe. Naime, prema dosadašnjem uvjerenju, biološka je osnova temelj ljudskoga bića, nositelj svih naših svojstava i osobina te se na temelju nje, uvažavajući i mnoge druge elemente vezane uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje te druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe, razvijaju i oblikuju muške i ženske rodne uloge. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste ‘ljudske’ stvarnosti. Rodna teorija stoga ostaje znanstvena kada proučava različite oblike podjela uloga u društvu u odnosu na spolnu pripadnost. Na tom tragu i papa Franjo upotrebljava pojam rod u enciklici Amoris laetitia (AL) kada ističe da ne smijemo zanemariti činjenicu „da na oblikovanje našeg bića, bilo muškog bilo ženskog, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici, nego također mnogi elementi vezani uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje“ (AL 286) kao i druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe. Međutim, ‘ne možemo odvajati ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati’ (AL 286). S druge strane, svjesni smo i da se previše krut pristup zdravoj ‘razmjeni’ poslova može pretvoriti u pretjerano naglašavanje muškosti i ženskosti koje onemogućuje ravnopravnost spolova, a djecu i mlade ne odgaja za istinsku uzajamnost koja je utkana u stvarne okolnosti bračnog života (usp. AL 286).
Međutim, rodna teorija postaje ideologija kada se zaniječe da je spol prirodna konstanta i ontološka datost te se spol razdvaja od roda, a upravo to pronalazimo u ovoj Konvenciji. Iako Konvencija ističe da rod „označuje društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“ (čl. 3 c) i da nema namjeru odstupiti od tradicionalnog poimanja roda koji je utemeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom te da termin rod prema definiciji u Konvenciji nije zamišljen kao zamjena za termine ‘žena’ i ‘muškarac’, u mnogim je člancima vidljivo kako se u Konvenciji razdvaja pojam spola od roda te uvodi pojam ‘rodni identitet’ (usp. čl. 4. st. 3.). Naime, tumačeći ovaj pojam, u Pojašnjavajućem izvješću (br. 53) ističe se kako ‘određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnoga identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko’.’
Ne možemo se stoga oteti dojmu da se ovdje promiče rodna ideologija naglašavajući čovjekovu apsolutnu autonomiju, odnosno samoodređujuću slobodu, subjektivizam i individualizam. Promiče se rod koji je odvojen od spola te imamo muškarca u ženskom tijelu i ženu u muškom tijelu sa svim svojim podvrstama rodnoga identiteta kao samodoživljaja sebe. Muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkome spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima te dva roda, muški i ženski, nisu više čovjeku prirodno urođeni, već su mu na neki način nametnuti. Tim određenjem roda i rodnog identiteta Konvencija čini određeni odmak od tradicionalnoga poimanja rodnih uloga koje se u određenoj kulturi oblikuju na temelju spola.
Koje zamke krije Konvencija glede rodne ideologije?
Nakon ratifikacije, Konvencija postaje dijelom pravnoga poretka na području njezine primjene te načelo razboritosti nalaže da se ne smije nešto potpisati, a da ne znamo koje obveze preuzimamo, niti koji je domet i sadržaj tih definicija. Osobito ostaje nejasno tko će tumačiti pojmove ‘rodni identitet’, i ‘nestereotipne rodne uloge’, a nedorečena je i sama obveza država potpisnica da te sadržaje implementira u obrazovni sustav koji uostalom oblikuje vrijednosni sustav maloljetnika (usp. čl. 14.). Nadalje, upravo zbog tih nejasnoća s pravom su mnogi zabrinuti u kojoj mjeri Konvencija zadire u prava roditelja na odgoj djece u skladu s vlastitim svjetonazorom, u kojoj mjeri dovodi u pitanje i same standarde vjerske slobode, a zbunjuju i odredbe koje na određeni način zadiru u profesionalnu i ispovjednu tajnu. Nejasno je i tko će provoditi nadzor nad provedbom Konvencije, itd. Osim toga, potpuno je pogrješno uzroke nasilja u nekome društvu svesti samo na tzv. rodnu uvjetovanost. To je vrlo pojednostavljeno gledanje koje zanemaruje niz drugih uzroka. Uostalom, i Stalna misija Svete Stolice pri Vijeću Europe naglašava da bi posljedice takvih dvosmislenosti i nejasnoća mogle, bez sumnje, narušiti ono što neke države članice legitimno smatraju bitnim dijelom svoje kulturne i ustavne baštine. Nadalje, mogle bi uskratiti pravo roditelja da osiguraju svojoj djeci odgoj u skladu s vlastitim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjima, pravom koje jamči članak 2. prvoga Protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava.
HBK se prije više od tri godine jasno očitovao glede rodne ideologije. Može li se očekivati sastanak dviju komisija u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije?
Hrvatska biskupska konferencija je 2014. godine objavila poruku ‘Muško i žensko stvori ih!’ u kojem je progovorila o neprihvatljivim polazištima rodne ideologije. Na žalost, bez većega odjeka jer se već 2015. godine u nekoliko hrvatskih zakona umetnuo pojam ‘rodni identitet’, osobito u Zakonu o državnim maticama, uz koje je dodan popratni Pravilnik koji ove pojmove tumači u duhu rodne ideologije. Upravo iz tih razloga, hrvatski su biskupi u Izjavi Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji pozvali da se o ratifikaciji Konvencije otvori javna rasprava u hrvatskome društvu te da se u otvorenome razgovoru razmotre sve nedoumice koje ona ostavlja, osobito primjenom u zakonodavnome i obrazovnome sustavu. Na žalost, opet bez većeg odjeka jer je ovih dana Konvencija upućena u Hrvatski sabor na ratifikaciju, unatoč protivljenju većega dijela javnosti.
Može li se gledati na rodnu ideologiju kao novi oblik totalitarizma?
U demokratskome društvu pravna bi norma trebala proizlaziti iz objektivnoga vrijednosnog sustava i, zbog svog univerzalnog i obvezujućeg karaktera, svrha joj je postići pravnu sigurnost i skladni suživota koji omogućuje što kvalitetniji i potpuniji razvoj svakog pojedinca. Na žalost, svjedoci smo da se nameće novi vrijednosni sustav koji nije u skladu s tradicionalnim vrijednostima i koji je u suprotnosti s vrijednosnim sustavom većine. On se nameće odozgo, jer ne proizlazi iz vrijednosnog sustava društva te možemo govoriti o određenom obliku totalitarizma u kojem je ideologija (ideja) važnija od čovjeka ili, kako ističe papa Franjo, radi se o novom obliku ideološkog kolonijalizma.
