Na sinoćnjoj polnoćki zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u svojoj homiliji aktualizirao je Riječ koja stoji u središtu Božića, a to je spasiteljski značaj Isusa Krista za cijelo čovječanstvo, s naglaskom na svakoga ponaosob. Isus Krist je središte cijele ljudske povijesti. U tom kontekstu govorio je o povijesti spasenja te značaju sv. Josipa za život Isusa Krista, ali i svakoga od nas. Naglasio je važnost aktualizacije riječi Božje u našem životu.
Osvrnuo se i na napad u OŠ Prečko u kojem je ubijen sedmogodišnjak, poručivši vjernicima kako unatoč kušnjama i tugama otajstvo Kristova rođenja donosi utjehu, dopuštajući nam da u svojoj nemoći osjetimo Božju snagu.
Cijelu homiliju nadbiskupa Dražena Kutleše donosimo u nastavku:
– Ova sveta noć, u kojoj slavimo rođenje Bogočovjeka Isusa Krista, neka ispuni vaša srca radošću i mirom. Unatoč kušnjama i tugama koje nas pritišću, poput nedavnog tragičnog događaja u Osnovnoj školi u Prečkom, otajstvo Kristova rođenja donosi nam utjehu povezujući zemlju s nebom i dopuštajući nam da u svojoj nemoći osjetimo Božju snagu. Isusovo rođenje otvara nam perspektivu nade iz koje smo kao vjernici pozvani gledati svoje živote, ovaj svijet i sve što se u njemu događa.
Pritom nam može koristiti Matejev izvještaj o Isusovu rođenju koji ističe dva ključna aspekta: rodoslovlje Isusa Krista koje nam otkriva njegovo ljudsko, zemaljsko porijeklo te objavu svetom Josipu o Isusovu božanskom porijeklu i otajstvenom rođenju. Rodoslovlje koje evanđelist Matej naziva „Knjigom postanka Isusa Krista“[1] podsjeća nas da Isus kao „novi Adam“ ulaskom u ljudsku povijest postaje ključna točka u kojoj cijela prošlost, sadašnjost i budućnost ljudskog roda dobivaju svoj puni smisao.
Matej nam želi reći da je Isus Krist, sin Davidov i sin Abrahamov, središte cijele ljudske povijesti. Sve što se dogodilo prije i što će se dogoditi nakon njega usmjereno je prema njemu i iz njega crpi svoj smisao. Bez obzira na poteškoće i žalosti koje doživljavamo – kojih nije bila pošteđena ni Sveta Obitelj – u Isusu Kristu nalazimo svoju nadu, svoju utjehu i svoju vječnu radost.
Na ovom misnom slavlju pozvani smo promotriti vlastiti život u svjetlu Božje riječi. Što nam ona govori ovog Božića, u vremenu kada se Crkva priprema za slavlje Jubileja 2025. godine? Prije svega, podsjeća nas da je Božić ispunjenje nade koju je izraelski narod stoljećima čuvao – nade u dolazak Mesije. Nadalje, Božja riječ potiče nas da budemo poput svetog Josipa – otvorena srca i uma za neočekivane načine na koje Bog djeluje u našim životima. I na koncu, uči nas kako postati hodočasnici nade u ovom vremenu svjedočeći Kristovu prisutnost u svijetu.
Božić i ostvarenje Izraelove nade
Sveti Matej započinje svoje evanđelje riječima: „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.“ Prvo istaknuto ime, Isus, u izvornom obliku Joshua znači „Jahve spašava“ ili „Gospodin je spasenje“. U Starom zavjetu Jošua je bio vođa koji je poveo izraelski narod u Obećanu zemlju. Isus, u punini vremena, dolazi otvoriti put spasenja svim ljudima. Anđeo je Josipu izričito zapovjedio da novorođenom djetetu nadjene to ime, Isus.
Drugo ime, Krist, znači Mesija ili Pomazanik. Izrael je stoljećima s čežnjom iščekivao ispunjenje obećanja o dolasku Mesije. Matej jasno ističe: Isus je taj očekivani Mesija, on je Krist. Potom rodoslovljem pokazuje Isusovo podrijetlo iz Davidove loze.
Rodoslovlja su Židovima bila iznimno važna jer su dokazivala pripadnost narodu i pravo na nasljedstvo. Svatko tko je tvrdio da je „Sin Davidov“ morao je to moći dokazati. Rodoslovlje pokazuje da je Isus Krist ukorijenjen u povijesti te da je cijela židovska povijest bila priprema za njegovo rođenje. Pozivanjem pak na Abrahama pokazuje svim potomcima vjere da imaju udio u Kristu.
>Nadbiskup Kutleša: Potrebno je zajedništvo i solidarnost, ali i duboko propitivanje
Također, rodoslovlje uključuje i neka neslavna imena izraelske prošlosti čime se ističe snaga Božjeg milosrđa i pokazuje da Božja milost nije nasljedna, nego je darovana onima koji ga slušaju i slijede. Najvažnije, rodoslovlje potvrđuje Božju vjernost i snagu u ispunjavanju svojih obećanja. Bog je u svojoj providnosti ostvario svoje veliko obećanje o slanju na svijet svoga Sina.
Tumači Svetoga pisma drže da tri niza od po 14 naraštaja – od Abrahama do Davida, od Davida do babilonskog sužanjstva i poslije babilonskog sužanjstva do Krista – simboliziraju tri stupnja duhovne povijesti čovječanstva. Možemo ih sažeti u tri kratke tvrdnje koje čine okosnicu svete povijesti spasenja. Prvo, čovjek je stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27). Stvoren je za veličinu, da bude sličan Bogu i u prijateljstvu s njime. Drugo, čovjek je zbog grijeha izgubio tu slobodu i postao robom grijeha, što simbolizira razdoblje babilonskog sužanjstva. Treće, Bog ulazi u povijest po svome Sinu da bi čovjeka oslobodio i obnovio njegovo prijateljstvo s Bogom.
Dragi vjernici, radujmo se Božiću! Bog je postao čovjekom da bi nam vratio naše kraljevsko dostojanstvo. Iako ni nakon Kristova dolaska ljudska povijest nije lišena grijeha, boli i patnje, Božić nam poručuje da je Bog s nama, naš suputnik. Naša povijest nije puki niz prolaznih dana, već sveta povijest u kojoj Bog i danas ostvaruje svoja obećanja.
Ovaj Božić poziva nas da u svojim srcima probudimo nadu poput one koju je gajio narod Saveza. Pitajmo se: što nam je Bog obećao? Što nam je Krist obećao? Nije li obećao svoju prisutnost i blizinu do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20)? Nije li onima koji ga ljube i vjeruju u njega obećao svoju slavu i mir koji nadilazi naše poimanje? Upitajmo se čeznu li naša srca za tim Božjim darovima ili se zadovoljavamo prolaznim stvarima? Neka ovaj Božić bude prilika da svoju nadu i svoja očekivanja dublje ukorijenimo u Kristu.
Božić svetog Josipa
Evanđelist Matej ističe da je Josip bio „muž Marije, od koje se rodio Isus, koji se zove Krist“ (Mt 1,16). Navještenje Josipu stavlja pred nas lik ovog Božjeg ugodnika kojemu je Bog povjerio posebnu zadaću skrbnika i odgojitelja njegova sina. Jasno da za jednu takvu zadaću nije mogao biti izabran bilo tko. Božja nas riječ stoga poziva na razmatranje otajstva Božića kroz lik svetog Josipa. Razmislimo o njegovim osobinama, o njegovu pozivu i o njegovu ponašanju pred Božjom objavom.
Evanđelje nam otkriva dvije Josipove osobine. Naziva ga pravednikom i ističe njegovu nježnost i profinjenost. Biti pravednik u biblijskom smislu znači živjeti za Boga, vjerovati mu i čuvati njegove zakone. Josipova nježnost očitovala se u onome što je naumio učiniti kad je saznao da je njegova zaručnica trudna. Naumio ju je otpustiti potajno ne želeći je izvrgnuti sramoti. Nije reagirao ljutito niti povrijeđeno, već je s puno suosjećanja i ljubavi tražio način da se raziđu, a da je ne povrijedi. Bog uvijek koristi one koji su čista i nježna srca, koji se trude oko svetosti i osjetljivi su za njegov tihi glas i za dobrobit drugih.
Prve riječi koje je anđeo izgovorio Josipu bile su: „Ne boj se!“ Te su riječi često upućivane onima kojima je Bog objavio velike događaje koje je namjeravao ostvariti. U njima je sadržano obećanje Božje pomoći, njegove prisutnosti, skrbi, moći i blagoslova.
Josip od anđela saznaje da će Bog ostvariti sva proročanstva o Mesiji u njegovu i Marijinu životu te da će on biti dio tog velikog plana! Kako Josip odgovara na ovo navještenje? Vrlo jednostavno: čini ono što mu je Bog rekao da učini. Bez prigovaranja i oklijevanja, Josip prihvaća anđelove riječi i provodi ih u djelo. Postoje trenuci kada je ispunjenje Božje volje teško ili nam se čini neprikladno, ali to je uvijek jedini ispravan put. Josip je kao i drugi bogobojazni Židovi iščekivao „utjehu Izraelovu“. No, Bog je iskušao snagu njegova karaktera i našao ga dostojnim kada je na ruševinama svojih planova i snova Josip pokazao spremnost prihvatiti Božju milost i vodstvo.
Bog i danas traži ljude koje može upotrijebiti za ispunjenje svoje volje u svijetu. Od nas možda neće tražiti ono što je tražio od Marije i Josipa, ali traži osobe koje će ga slijediti i kad njihovi planovi i snovi budu poremećeni. Traži pažljive duše koje znaju spojiti pravednost i milosrđe te nježnost i odlučnost u prihvaćanju i ostvarenju Božjeg djela.
>Nadbiskup Kutleša: Sveučilišta imaju autonomiju, ali Crkva ima pravo na stajalište. Rodni studiji nisu potrebni
Hrvatski Božić i hodočašće nade
Dragi vjernici, ne bojte se! U otajstvu rođenja Isusa Krista, čiji rođendan danas radosno slavimo, nalazi se temelj naše nade. Ta nada nije ograničena samo na vremenita očekivanja, već se tiče i „obećane budućnosti konačnog cilja povijesti, prema kojemu su pozvani i upravljeni svi ljudi i narodi.“ Božić je svetkovina nade koja nas poziva da s povjerenjem gledamo u budućnost. Bilo da razmišljamo o svojoj osobnoj sudbini ili o sudbini svijeta, Kristov dolazak među nas znači da nismo prepušteni sami sebi ili slijepoj sudbini. Povijest spasenja nastavlja se i po nama.
Naš hrvatski hod s Gospodinom započeo je prije gotovo četrnaest stoljeća. Taj se hod može nastaviti samo ako budemo muškarci i žene jake vjere, poniznosti i truda oko svetosti. To traži ljude koji Radosnu vijest naviještaju svojim životom, ljude koji su nježni i osjetljivi na Božji glas, kadri prepoznati i osigurati mjesto za Isusa u svome vremenu.
Jubilarna godina, koju je papa započeo otvaranjem Svetih vrata u bazilici svetog Petra, prilika je za naš rast u vjeri. Ona nas poziva da se prisjetimo ključnih trenutaka naše povijesti i prepoznamo Gospodinovu prisutnost u njima. Istovremeno, trebamo u događajima sadašnjosti tražiti dobro i svoje kršćansko zauzimanje usmjeriti na ono što izgrađuje, povezuje i ohrabruje. Mi smo odgovorni pred Bogom i ljudima za dar naše vjere i za svakog čovjeka, posebno za naš narod.
U noći Kristova rođenja, Bog nije pronašao toplinu ljudskog doma. Ipak, unatoč ljudskom odbijanju, prignuo se iz nebeskih visina u naš ranjeni svijet. Bog nam dolazi u najvećoj poniznosti – kao maleno, bespomoćno dijete. Njegov dolazak poručuje da poniznost pobjeđuje oholost, ljubav pobjeđuje mržnju, a svjetlo rasvjetljuje tamu. Bog nas poziva da se, poput njega, prignemo i postanemo ponizni.
Otvorimo svoja srca i svoje domove za Isusa. Ako u nama postoji i malo dobre volje, Bog će doći s velikim darovima. Postoji li veći gubitak od toga da propustimo priliku postati Božja djeca i primiti utjehu njegove blizine? Najtužniji redak u Svetom pismu glasi: „Za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). Još bi tužnije bilo da Isusu danas, kada znamo koliko nas ljubi i koliko malo od nas traži, zatvorimo vrata svojih srdaca.
Neka nas Bog osnaži da ga primimo kao prijatelja i suputnika, a svoju nadu utemeljimo na njemu. Neka utjeha Božje nježnosti i blizine ispuni vaše domove, a njegova spasiteljska snaga iscijeli srca ranjena prekinutim snovima i otetim osmijesima na licima djece. Budimo dom jedni drugima molitvom, podrškom, dobrim mislima i željama, stiskom ruke i osmijehom. Tako ćemo najbolje ugostiti Novorođenoga. U tom duhu, svim vjernicima i svim ljudima dobre volje od srca želim utjehu i mir Božića i milost nade u jubilarnoj, Svetoj godini.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
