“Licemjerna pak Europa i Amerika nisu htjele zaustaviti okrutnu agresiju, a mogli su. Dapače, uveli su embargo na uvoz oružja. Tako su Hrvatsku, koja je odabrala slobodu i samostalnost, žrtvovali i predali u ruke agresorske vojske JNA i pobunjenih Srba”, rekao je u homiliji zadarski nadbiskup Želimir Puljić na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u petak 18. studenoga 2022., na misi za Domovinu koju je predslavio u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji.
Prenosimo homiliju u cijelosti:
Škabrnja – Ja znam, moj Izbavitelj živi!
1. Što je to što danas spominjemo ovim slavljem i ovom liturgijom? Na što nas svake godine podsjeća 18. studenoga? Što se tako važno zbilo toga dana prije trideset i jednu godinu da to, evo, trajno obilježavamo? Bio je to tužan dan stradanja kada je vojska JNA s postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba okupirala jedan grad i jedno selo, Vukovar i Škabrnju. A ta dva mjesta, na dva različita kraja Lijepe Naše, utjelovljuju u sebi zvukove hrvatske himne. Uništavajući kulturu i tisuće života lijepoga baroknoga grada na plavom Dunavu, te paleći kuće i ubijajući 86 nevinih života ovoga ponosnoga kotarskoga mjesta Škabrnje, okupator je mislio zločinima i razaranjem hrvatskih ognjišta i svetišta zauvijek ugasiti njihovu neutaživu čežnju za slobodom.
A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida -toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije- još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka. Bila je nošena onim Gundulićevim snom „o lijepoj, dragoj i slatkoj slobodi, koju nam višnji Bog je do“. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera, i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo zapriječiti. Čak ni strašna stradanja Vukovara i Škabrnje nisu je mogli zaustaviti.
Licemjerna Europa i Amerika nisu htjele zaustaviti okrutnu agresiju
No, bili bismo nekorektni prema povijesti i drugim stradalnicima Domovinskoga rata, ako bismo tešku tragediju Hrvata iz vremena brutalne agresije i okupacije sveli samo na ova dva mjesta. 18. studenoga je dan kada je zločinačka vojska „taktikom spržene zemlje“ krenula u njihovo odlučno osvajanje, pred kojom se ljudi nisu mogli obraniti.
Licemjerna pak Europa i Amerika nisu htjele zaustaviti okrutnu agresiju, a mogli su. Dapače, uveli su embargo na uvoz oružja. Tako su Hrvatsku, koja je odabrala slobodu i samostalnost, žrtvovali i predali u ruke agresorske vojske JNA i pobunjenih Srba. Grad Vukovar se junački i očajnički branio mjesecima. Glas pokojnog novinara Glavaševića bio je svjetla iskra nade u tami ratnih izvješća. Koliko su ljudi strjepili nad sudbinom toga grada, najbolje svjedoči izvadak iz Dnevnika jedne redovnice u porobljenom Cavtatu, koja piše: „Danas smo čule u potkrovlju naše kuće preko tranzistora da je pao Vukovar. To nas je strašno potreslo. Čuli smo također da je okupirana i Škabrnja a puno ljudi i branitelja poubijano. Strava i užas“, piše časna Gonzaga u svom dnevniku.
2. Svemu tomu usprkos preživjeli smo čekajući slobodu. Skloništa smo pretvorili u male kapele gdje se s krunicom vapilo Gospi, te zapjevalo koju pobožnu ili rodoljubnu. U molitvi i trpljenju bili smo povezani s Marijom, majkom Isusovom i našim zadarskim zaštitnicima koji su nam ulijevali vjeru i nadu, te pružali zraku svjetlosti u iščekivanju konačne Oluje i sunca slobode. Uz pomoć naših svetih zaštitnika i Gospinim zagovorom preživjeli smo sve ratne strahote i osvojili slobodu.
Izdržala je Hrvatska
Toga se, eto, danas sjećamo s pijetetom i zahvalnošću. No, Vukovar nije izdržao. Izdržala je, međutim, Hrvatska zahvaljujući nadljudskim naporima njezinih branitelja i građana na čelu s predsjednikom Tuđmanom koji je u tim teškim danima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati. U vojnim akcijama „Bljesak i Oluja“ (u kolovozu 1995.) oslobođen je najveći dio okupirane Domovine. A Vukovar i Škabrnja postali simboli stradanja i bolni podsjetnik na sve žrtve koje su pale za slobodu i samostalnost Hrvatske.
Što nam je činiti pred činjenicom tolikih uništenih obitelji i pred nestankom dragih prijatelja s njihovim ugašenim snovima?! Suočeni s teškom patnjom suosjećamo i trpimo s rodbinom i prijateljima. Potiho i bratski s vjerom i molitvom sjećamo se dragih pokojnika. Na to nas potiče i današnje prvo čitanje u kojem Job ispovijeda da on zna kako njegov Izbavitelj živi. Jobova je knjiga veoma stara. Ali, uvijek je snažna i suvremena, Jer, puna je tjeskobnih i egzistencijalnih pitanja o smislu života, o smrti, patnji i nesreći? I dok čitamo njezina poglavlja pitamo se kako prihvatiti stanje Joba pravednika koji je ne samo lišen gledom na imovinu koju je imao, nego je lišen svega onoga što mu može donijeti životne radoste?! Job se zato obraća Bogu, smjelo i prijateljski. Zapisane riječi koje smo danas čuli, a za koje je on poželio da budu „u mjedi urezane i u stijeni uklesane“ (Job 19, 23-24), ostale su kao veličanstveno svjedočanstvo njegove nerazorive vjere i nade u Božje proviđenje: „Ja znam, moj Izbavitelj živi!“
3. Job je doista veliki vjernik. Iako su ga golemi jadi pritisli i sve više tište, on sve čvršće vjeruje Bogu i nada se protiv svake nade. Uvjeren je da je njegov Bog „pobjednik smrti“ i kako će upravo on uzvratiti pravedno svom odanom sluzi. – Jobovom vjerničkom stavu i mi se, braćo i sestre, približavamo svaki puta kada se okupimo oko euharistijskog stola s kojega primamo hranu i sjeme uskrsnuća. Jer, Isus je obećao svima koji ga ljube i koji ‘budu jeli tijelo njegovo’ da će ih uskrisiti u posljednji dan’ (Iv 6, 54).
Bog nije rušitelj života
Naš Bog, dakle, nije zatornik i rušitelj života. On smrću ne uništava život, nego životu proširuje granice. Činom umiranja šire se horizonti, a ‘njegovim vjernima, život se mijenja, a ne oduzima’, kako moli Crkva u svečanom predslovlju za pokojne. Smrću, dakle, mijenja se ovozemni, lomljivi život u onaj neraspadljivi. Današnje izvješće iz Ivanovog evanđelja, o susretu i razgovoru Isusa i Marte prilikom Lazarove smrti, o tomu jasno govori. Unatoč svojoj boli, naime, Marta ne gubi nadu. Ona zna „što god Isus zaište od Oca da će mu dati“. Marta, „tko vjeruje u mene, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6, 39). Jer, ja sam uskrsnuće i život. (Iv 11, 25). Isus, dakle, nije samo djelitelj života, nego uskrsnuće i život.
Stradanja ljudi u Škabrnji i u Vukovaru, kao i sve druge žrtve diljem Lijepe naše, donosimo danas na oltar da ih prikažemo s euharistijskom žrtvom koja je predokus vječnoga života. Mi se, dakle, ne gubimo na vjetrometini ovoga bespuća i ne bojimo ni bolesti, ni stradanja, pa ni smrti, jer „znamo da naš Izbavitelj živi“ i da njemu u susret idemo. Samo snažna vjera, braćo i sestre, jaka ljubav i nesalomiva nada kadra je sve pobijediti. Jobovom vjerom, dakle, i Martinim povjerenjem i nadom i mi se danas obraćamo Ocu nebeskom i molimo neka se sjeti svih onih koji su ovdje prije 31 godinu nevino stradali. Mi ih se danas ovdje spominjemo s njihovim imenima koja su dobili na krštenju. To su imena po kojima ih prepoznajemo, a upisana su u dlanove Božje ruke. Neka im Uskrsnuli otvori rajska vrata, oslobodi ih od svih spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
