U povodu obljetnice Vojno redarstvene operacije Oluja, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dr. Ante Nazor za Narod.hr napisao je prikaz uzroka, okolnosti, posljedica i povijesnog konteksta Oluje.
Tekst dr. Nazora objavljujemo u dva dijela.
Oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom Oluja završio je rat u Republici Hrvatskoj i onemogućena je realizacija velikosrpskoga projekta čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskog Kotara – Karlobag.
Budući da se niti jedan povijesni događaj ne može objektivno prikazati ni razumjeti ako se pritom zanemari kontekst vremena, odnosno cjelovitost povijesnog procesa u kojem se dogodio, tako se ni rasprava o oslobodilačkoj operaciji Oluja ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995. godine.
>4. kolovoza 1995. ‘Oluja’ – početak najveće vojne operacije u povijesti hrvatskoga naroda
Značaj Oluje i uvjete u kojima je provedena, nije moguće razumjeti ako se zanemari proces obnove velikosrpske politike od sredine 1980-ih i velikosrpska agresija na Hrvatsku od ljeta 1991., a potom i na BiH. Ona je (jednako kao i Bljesak) posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora hrvatske vlasti i predstavnika međunarodne zajednice s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga teritorija Republike Hrvatske te nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice.
S obzirom na to da se u takvim uvjetima vojna opcija pokazala kao jedina preostala mogućnost da se prekine neodrživo stanje okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske nastalo velikosrpskom agresijom, odnosno politikom koju su tadašnje srbijansko vodstvo i vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, uz pomoć JNA, provodili od 1990. do kolovoza 1995. godine, može se reći da je Oluja, sa svim posljedicama koje su nastale njezinom provedbom, krajnji rezultat velikosrpske politike u Hrvatskoj.
Temelje za pobjednički niz postavili su pripadnici policije i ZNG-a
Podizanje hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 1995. završni je čin niza oslobodilačkih akcija i operacija, no ne smije se zaboraviti da su temelje za taj niz postavili pripadnici policije i ZNG-a („jake snage MUP-a“), pretežito dragovoljci, koji su, iako slabije naoružani, u ljeto, jesen i zimu 1991. spriječili JNA i srpske snage iz Hrvatske, Srbije i BiH, kao i prosrpske snage iz Crne Gore, da okupiraju teritorij RH do zamišljene granice „velike Srbije“, a potom su godinama boravili na crti bojišnice u svim vremenskim uvjetima, po rovovima diljem crte bojišnice i na „ćukama“ Velebita, Dinare…
Dokumenti Republike Srpske Krajine (RSK) iz razdoblja od 1990. do 1995. godine, te događaji oko Bihaća od kraja 1994. potvrđuju da vojna opcija nije imala alternativu zbog isključivog cilja tadašnje srbijanske politike “da svi Srbi žive u jednoj državi”, odnosno “stvaranja jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”. Takva “jedinstvena srpska država” ili “krnja Jugoslavija” trebala je obuhvatiti i znatan dio teritorija Republike Hrvatske.
Odbacivanjem “Plana Z-4” pobunjeni Srbi nisu ostavili mogućnost izbora Hrvatskoj
Istodobno, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj nije ni pomišljalo pristati na mirnu reintegraciju okupiranog hrvatskoga teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Pritom su odbili i maksimalno kompromisno rješenje kao što je bio “Plan Z-4” predstavljen u siječnju 1995., kojim je međunarodna zajednica Srbima u Hrvatskoj garantirala poštovanje najviših standarda kad je riječ o pravima nacionalnih manjina i ponudila iznimno široku autonomiju, gotovo “državu u državi”, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, koji bi obuhvatili svih 11 općina u Hrvatskoj s natpolovično većinskim srpskim stanovništvom.
>Medved: ‘Naše domoljublje i snaga zajedništva vodili su nas do konačne pobjede, a kruna te pobjede je vojno-redarstvena operacija Oluja’
Odbijanjem „Plana Z-4“ vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, podržavano od srbijanskog vodstva, jasno je pokazalo da ni pod kojim uvjetima neće prihvatiti mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak RH.
Zbog dramatične situacije oko Bihaća i straha od ponavljanja masakra, odnosno genocida, koji su srpske snage počinile na području Srebrenice, bošnjačko-muslimansko vodstvo napokon je predsjedniku Tuđmanu predložilo sastanak na kojem bi se dogovorio vojni savez Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora.
Hrvati su bili jedina nada opkoljenom Bihaću
U pismu predsjedniku Tuđmanu 21. srpnja 1995. tadašnji načelnik bihaćke općine Adnan Alagić naveo da je „sudbina oko 180.000 stanovnika unsko-sanskog kantona neizvjesna“, da će se „boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice“, te da „jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod“.
Sljedećega dana, 22. srpnja 1995., u Splitu su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović te predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić potpisali Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice („Splitska deklaracija“).
Deklaracijom je, između ostaloga, dogovoreno „proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine“, na način da su „Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila. (…)“
Nakon niza pokušaja Hrvatske (već od navedenog Sporazuma iz srpnja 1992.) da se s bošnjačko-muslimanskim vodstvom dogovori o konkretnoj vojnoj suradnji protiv srpskih snaga u BiH, to je napokon postignuto „Splitskom deklaracijom“.
Apsurd presude Haškog suda šestorici Hrvata iz BiH
I navedeni događaji potvrđuju da je Republika Hrvatska bila najvažniji saveznik bošnjačkom (muslimanskom) narodu u obrani od velikosrpske agresije, te pokazuju koliko su apsurdni dijelovi presude Haškog suda u predmetu protiv šestorice hrvatskih zapovjednika i dužnosnika u BiH, a posebice njeno tumačenje u medijima, jer vodstvo Bošnjaka-muslimana u BiH zasigurno ne bi zatražilo vojnu pomoć od države koju su smatrali agresorom na svoj narod i BiH, odnosno od predsjednika kojega su smatrali vođom „udruženog zločinačkog pothvata“ protiv njihova naroda i države.
U operaciji “Ljeto ‘95”, pokrenutoj nakon dogovora u Splitu, hrvatske snage zauzele su Grahovo (28. srpnja) i Glamoč (29. srpnja), te tako po drugi put spasile Bihać, koji je bio pred padom.
>6. kolovoza 1995. Oluja – Hrvatska vojska spasila Bihać od pokolja
Činjenicu da su operacijom „Ljeto ‘95” hrvatske snage „po drugi put” spasile Bihać potvrđuju i srpski izvori. U obraćanju javnosti 30. srpnja 1995. “predsjednik RSK” Milan Martić izjavio je da ga je u telefonskom razgovoru predsjednik Srbije Slobodan Milošević uvjerio “da Srbija više ne može biti ravnodušna” te je potvrdio da će “RSK i RS nastupiti udruženo te da imaju snage povratiti “ono što je Hrvatska vojska osvojila”.
Istoga dana „Državna informativna agencija RSK Iskra“ prenijela je izjavu zapovjednika VRS Ratka Mladića tijekom njegova posjeta Kninu „da će srpske snage vrlo brzo povratiti Grahovo i Glamoč, kao i sve ostale okupirane teritorije“, da su „ovim potezom Hrvati napravili odlučujuću grešku u ovom ratu, koja će ih mnogo koštati“, te da će „muslimani nastaviti provocirati sve dotle dok ne budu poraženi kao u Srebrenici i Žepi“.
No, planirani protunapad srpskih snaga (pod kodnim imenom „Vaganj-95”) prema Bosanskom Grahovu onemogućila je operacija „Oluja”.
>7. kolovoza 1995. ministar obrane Šušak objavio završetak operacije Oluja
Posljednji pokušaj mirnog rješenja okupiranog područja RH vodstvo pobunjenih Srba iz Knina odbilo je 3. kolovoza 1995. na pregovorima u Ženevi. Time je preuzelo odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga, koja se više nije mogla odgađati i zbog toga što je teška situacija oko Bihaća zahtijevala trenutnu reakciju, te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.
Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu Oluja, hrvatske snage provele su od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Cilj hrvatskih postrojbi, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara, bio je: istovremenim djelovanjem na više smjerova osloboditi okupirani hrvatski teritorij u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu (oko 10.500 km2) i izaći na međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske, osigurati povratak prognanika te pomoći Armiji Bosne i Hercegovine da deblokira opkoljeni Bihać.
Istodobno, hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.
Oslobođenje Knina kao kruna operacije Oluja
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 7. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske oslobodili hrvatski kraljevski grad Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.
U operaciji „Oluja“ u borbenim djelovanjima poginula su 204 hrvatska vojnika i policajca, 1100 ih je ranjeno (572 teže i 528 lakše), a dva su nestala. Kad se u obzir uzmu i umrli od posljedica ranjavanja u toj operaciji, taj je broj veći.
