Po pričanju starijih, dogodilo se to na mostarskom Korzu jednog ljeta krajem sedamdesetih. Oma Batlak, gradski lik s margine, u Dubrovniku bi rekli “oriđinal”, u Mostaru “legenda”, ukrao je Ciganima neko mršavo kljuse, stavio kaubojski šešir, odjenuo jaknu s resicama i s gardom Johna Waynea te ljetne večeri ujahao među gomilu. Sjahao je pred kafićem, dobacio konobaru uzde i rekao: “Pričuvaj mi konja momče!” Omino ufuravanje u američki kaubojski film isplivalo mi je iz dubokog zaborava u trenutku kad sam čuo, sad već antologijsku rečenicu glumice, scenaristice i aktivistice Jelene Veljače upućene voditelju emisije Nedjeljom u 2 Aleksandru Stankoviću: “Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći.” To kopiranje američke “spike” u potpuno drukčiji kontekst je tragikomično., piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Nismo imali kolonije, nismo imali robove, nismo imali rasnu segregaciju američkog tipa. Ali iz nekog razloga bismo, zbog sličnog pigmenta, trebali podnositi globalno žigosanje i kaznu za grijehe stranih tlačitelja. Veljača se ne može othrvati korištenju engleskih riječi i tamo gdje imamo hrvatski izraz pa tako, između ostalog, reče kako žene “imaju pravo prijaviti abuse kad god to one hoće”. U toj emisiji bilo je i odvratnog seksizma. Od gošće prema muškom spolu. Čuli smo, između ostalog, i Veljačin prijedlog specijalne varijante poreza na nekretnine, svojevrsni “ženski” porez, koji bi plaćali samo muškarci. Riječ je spolnoj diskriminaciji, štoviše nekoj vrsti spolnog fašizma u kojoj dio građana zbog posjedovanja određenih organa ima veća prava u odnosu na druge građane.
(…)
Jelena Veljača nedavno hladno etiketira Zadar kao “grad slučaj” ističući da je to “nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje”.
Što god mislili o toj vladavini, a osobno mislim uglavnom najgore, kako se javnost ne bi dovodila u zabunu treba istaknuti da je po službenim statistikama hrvatski rekorder po kaznenim djelima protiv spolne slobode već godinama Istarska županija. Tko je tamo na vlasti? Ti manekeni tolerancije u pravilu su izrazito netolerantni. Osim spolne diskriminacije prema muškarcima kojima bi na osnovi spola tovarila poseban porezni teret, Veljača je pokazala i užasavajuću, u javnim medijima do sada neviđenu dobnu diskriminaciju. Kao “argument” kojim ga diskvalificira iz rasprave navela je da Slaven Letica ima 73 godine pa je nesposoban shvatiti neke stvari. Ništa bolje nije prošla ni Catherine Deneuve koja je otvorenim pismom s još 99 Francuskinja ustala protiv novog feminističkog “puritanizma” koji po njihovu mišljenju pokreće ”mržnja prema muškarcima”.
(…)
Ako Stanković pita zašto je Salma Hayek, iako i sama slavna, bogata i moćna, dopustila da je Weinstein zlostavlja i nastavila poslovnu suradnju s njim još godinama, on je zao i sekundarno viktimizira žrtvu. Na to jedino heretičko pitanje Veljača je zavapila: “Kako možete…” (ovo je Greta stil) i dodala: “Ja sam očekivala mnogo više…” I doista, prvih pola sata joj je Stanković podilazio, a onda se usudio malo odstupiti od pravovjerja jednim pitanjem pa je stradao.
(…)
Lažni ženski univerzalizam sličan je lažnom pluralizmu “liberala” koji vam daju pravo da imate svoje mišljenje, ali samo ako se slaže s njihovim. “Vi ne razumijete da žena na poziciji moći i muškarac na poziciji moći, čak i da su iste pozicije, i dalje nisu ravnopravni” kaže Veljača Stankoviću. No po Sanji Sarnavki nedavno je ispadalo drukčije kada je novinar Hrvoje Zovko dobio otkaz jer se izderavao na urednicu Katarinu Perišu Čakarun. Sarnavka je tada izjavila sljedeće: “Osim toga, korištenje Istanbulske konvencije u objašnjenju otkaza Zovku nije opravdano, jer je u ovom slučaju žena nastupala s pozicije moći. Da je ona vikala na podređenog, za nju ne bi bilo nikakvih posljedica. Tu je ključ. Istanbulska konvencija kaže da su žene žrtve nasilja jer su neravnopravne, da su u poziciji da se nad njima prakticira moć. Ovdje imamo obrnutu situaciju: muškarca koji nema moć i ženu koja ima, zbog čega je jasno da ovdje Istanbulska konvencija ne može biti primijenjena. Zovkovo vikanje izraz je nemoći, jer mu ništa drugo nije preostalo. Na kraju se i ispričao zbog toga. Da je on šef, a ona podređena, onda bismo mogli govoriti o nasilju. Ovako, ishod je jasan: on je dobio otkaz, što je kazna koja je nesrazmjerna s obzirom na ono što je napravio”.
Dakle, dobrom “drugu” se može progledati kroz prste, dok ideološki nepoćudna žena prestaje biti apriorna žrtva. Ima li žena ikada moć ili je se zacementira u poziciju žrtve uvijek i a priori? Ovisi na kojoj je strani političkog spektra. Hrvatski politički paradoks jest da je lijeva politička, kulturna i medijska scena patrijarhalnija od konzervativne. Građani Hrvatske su na zadnjim, slobodnim predsjedničkim izborima većinski glasovali za ženu. Nisu to nikada napravili ni Francuzi ni Amerikanci. Najjača figura na našoj civilnoj sceni, koja je provela jedini referendum nametnut od građana, jest žena, Željka Markić. Blaćenje, ruganje, klevetanje nje kao žene nije problem. Jedina kreatorica i vlasnica relevantnog medija u Hrvatskoj, Laudato TV, jest žena, Ksenija Abramović. No za pravovjerne ni ona nije žena. Žena je samo osoba ženskog spola za koju oni kažu da je “žena”, politički ispravna i podobna, dok za ostale nema milosti, kao ni za muškarce, osim ako su provjereni “drugovi”, e onda mogu biti i zlostavljači, nije problem. Gigantomahija nedjeljom u dva između bešćutnog bijelog muškarca i samoustoličene ekskluzivne menadžerice ženske patnje zapažena je i u susjedstvu.
Način na koji izvještavaju srbijanski mediji pokazuje koliko je stvarnost složena i podložna interpretaciji, pri čemu svatko fura svoje. Beogradske Večernje novosti donose veliki naslov: “Žestok sukob hrvatske glumice sa voditeljem Srbinom u emisiji na HRT-u”, a sljedećeg dana: “Posle emisije ‘Nedeljom u 2’ ostao haos: Hrvatska glumica postala miljenica nacije, voditelju Srbinu prete da će mu silovati člana porodice”.
(…)
Nakon svega, ozbiljno razmišljam da prestanem pratiti domaće i počnem se informirati o stanju u Domovini isključivo iz srpskih medija. Ako ništa drugo, zabavnije je, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
