Kao kod riba, i kod tema veća tema jede manju. Koronavirus je ovih dana prožeo i obuhvatio sve. Kao u utrobi kita, ili u unutrašnjosti najveće babuške, teme i temice su podređene globalnom megadogađaju koji, sve ako je većim dijelom i napuhan i fiktivan, već ostavlja goleme, stvarne posljedice, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Da mi nije propao put u Ameriku, vjenčanje nećaka u Trevisu, nekoliko predstavljanja knjige Kratki espresso i da mi nije upitna nastava sljedećeg tjedna, mogao bih odmahnuti rukom kako me se to ne tiče. Ali život mi je ovog proljeća već promijenjen, kao i velikom broju još nezaraženih ljudi. Srećom, imamo samo jednu i to minijaturnu aviokompaniju pa nas katastrofa u tom sektoru neće pretjerano dotaknuti. Ali hoće strmoglav turizma.
Sada se najbolje vidi krhkost globalne ekonomije i egzistencije, kao i koliko stvari mora biti savršeno naštimano da bi mogao funkcionirati život kakav je većina ljudi u razvijenom svijetu do jučer smatrala samorazumljivim.
Izostanak uobičajene razonode i prikovanost za dom, možda ljude vrati čitanju klasika i obiteljskom druženju. Tko je prošao skloništa, zna da je rat je bio velika čitaonica i pričaonica.
Da nije bilo novog virusa pisao bih to tome kako bi totalitarni umovi progonili karneval i ušutkivali narod i na području koje je valjda samo odabranima otvoreno kao „umjetnička sloboda“. Prvo predstave da su Imoćani, kao suvremeni Herodovi sljedbenici, spalili neko nevino dijete i njegovu „duginu obitelj“, kad ispade da nije obično dijete, već vječni saborski zastupnik Nenad Stazić, inače poznat po širenju ljubavi i tolerancije, u instalaciji prikazan kao usvojenče homoseksualnog para.
Rado bih pisao i o tome kako Relković peti put prepakirava Daliju Orešković u musaku od stranke koja nema ni imena ni prezimena već se zove „Stranka s imenom i prezimenom“. Ili kako je Milanović uklonio sve biste hrvatskih velikana iz Ureda. Neki kažu da bi bilo poštenije da je u ured demokratski izabranog hrvatskog predsjednika vratio bistu doživotnog jugoslavenskog diktatora, neki da bi bilo bolje da je maknuo sve a stavio svoju. Sljedeći predsjednik će ionako nanovo uređivati taj interijer pa bi u tom smislu bilo bolje u sljedećoj kampanji, umjesto priča naširoko, tražiti od kandidata da kao najvažniju stvar slože svoju postavu 4-4-2 bista zaslužnika.
Pisao bih o tragikomediji unutarstranačkih izbora u HDZ-u koji se već dvadeset godina predstavlja kao neki demokršćanski orkestar koji se stalno uštimava, a nikako da prosvira.
Slično rješenje je već ponuđeno u pogledu činjenice da muškarci imaju veću vjerojatnost podleći koronavirusu nego žene – dovoljno je da se identificiraju kao žene i sve je ok. A ako koronavirus i dalje bude rodno diskriminatoran srednjovjekovno se držeći spola u izboru žrtava Bauk ga uvijek stigne kazneno prijaviti.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
