Odgovor na par pitanja Marka Šolića, nastavnika koji se u Vukovaru ‘osjećao bolesno’

Foto: Marko Šolić, Facebook, Fah, os-mgubec.eu; fotomontaža: Narod.hr

Profesor informatike Marko Šolić na svom je Facebooku podijelio status prilikom odlaska na terensku nastavu u Vukovar, a potom zaradio opomenu pred otkaz. Prema riječima ravnateljice škole u kojoj radi ne zbog objavljenog komentara, već zato jer se pisanjem vrlo dugačkog statusa bavio dok se trebao baviti učenicima. No ono što je sporno nije samo vrijeme pisanja, već sam tekst. U drugoj zemlji bi povijesni revizionizam te vrste i prikazivanje rata za neovisnost kao zločinačkog (za većinu nacija Europe je to bio Drugi svjetski, za nas je to bio Domovinski) bilo možda i za zakonske sankcije, no ovo je Hrvatska pa svašta prolazi. I ne, to nije “vraćanje verbalnog delikta”, kako neki mediji pišu, jer su upravo oni sami vratili verbalni delikt napadima na “ZDS” i cenzuriranjem “govora mržnje” (što je potencijalno svaki razgovor osim onog o vremenu).

Kao prvo, profesor Šolić je svoj status postavio kao javni, tako da ga svi mogu vidjeti, ne samo njegovi prijatelji na Facebooku. Sloboda govora znači da nećete po zakonu biti gonjeni za svoje mišljenje, ali svakako odgovarate za njega i morate biti spremni na reakcije koje nisu uvijek ugodne, naročito kad govorom na tako grub način obezvrijedite žrtvu desetaka tisuća ljudi.

No profesor Šolić postavlja konkretna pitanja, koja zaslužuju konkretne odgovore. Jer ako istupate u javnosti, onda morate dozvoliti da vam javnost i odgovori.

Recimo, “I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.”

Sudionika su dva, krivac je jedan

Realno, ne postoji krivnja obje strane, postoji krivnja samo jedne strane za rat, kao i za većinu ratova. Ne postoji krivnja Hrvata za srpski (anti)fašizam, odnosno nacional-socijalizam Slobe Miloševića koji je pokretao ratove po Jugoslaviji. To je na tragu manipuliativne i pokvarene izjave Francoisa Mitteranda da je “za ljubav i za rat potrebno dvoje”. I za silovanje je potrebno dvoje. Rat nije nešto u što se ide dobrovoljno, kao što ni silovanje nije dobrovoljno, s aspekta napadnute strane. Koja je napadnuta strana, valjda je jasno. Da smo mi bombardirali Čačak i Niš i proglasili Autonomnu pokrajinu hrvatsku Vojvodinu na teritoriju Subotice i “vjekovnog hrvatskog grada Zemuna” (koji je inače i bio do 20. stoljeća naseljen pretežno Hrvatima, i u sastavu Austro-ugarske, za razliku od recimo Knina koji nikad nije bio u sastavu bilo koje i kakve Srbije a srpsku je većinu stekao tek u 20. stoljeću), da smo poklali stanovnike Vrnjačke Banje i iz nje iselili nehrvate, da smo bombardirali Beograd i pobili par stotina djece na teritoriju Srbije, onda bi se moglo o tome govoriti. Ovako, ne može.

No slijedi glavni dio, vrlo problematičan, kad to piše nastavnik u srednjoj školi kojem možda povijest nije bitna niti bliska, no profesori u srednjim školama – bili oni vjeroučitelji, informatičari, matematičari ili povjesničari – imaju zadatak odgajati djecu u duhu poštovanja naroda iz kojeg su potekli i zemlje u kojoj žive. Kao što banke ili osiguravajuća društva očekuju da budete lojalni njima, ako vas plaćaju, a ne konkurenciji, tako države imaju pravo i moralnu obavezu od svojih, državnih službenika tražiti apsolutnu lojalnost državi. Ne onoj susjednoj, ne bivšoj, nego onoj koja ih plaća.

“Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže. Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i Arkanovci. Ma da ne bi!

O tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.

O ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.

O tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.

O tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.”

Ah, da, narativ Ferala i četničke antifašističke propagande: Balvan revolucija je izbila jer je Tuđman srpskoj nejači uskratio prava i izbacio ih iz Ustava, četnika i Arkanovaca nije bilo nego su ono na balvanima i barikadama bili antifašisti i goloruk narod s haubicama i kalašnjikovima, Reihl Kir je ubijen jer je jedini on mogao spriječiti rat, jer su mu Srbi vjerovali, dovoljno bi bilo da je rekao “Braćo Srbi nemojte ići u rat za koji ste pet godina pripremani, psihološki i oružjem, od memoranduma, jer nije lijepo” i oni bi poslušali. Ali ga je dao ubiti zli Tuđman (ili Šušak) jer je baš htio da bude rata, i to takvog u kom mu nitko ozbiljan nije davao jedan posto šansi za pozitivan ishod po njega. Vukovar je pao jer je izdan. I tako dalje.

Ništa od toga.

Balvan na cesti, balvan u glavi

Balvan revolucija je izbila zbog posve iste socijalne patologije i masovne histerije kakva je viđena u Berlinu tridesetih. Razvoj ratne psihoze u Njemačkoj tridesetih i u Srbiji osamdesetih je pratio posve jednak obrazac, i iza nje su stajali posve isti socijalno psihološki mehanizmi. Njemačka je ponižena nakon prvog svjetskog rata, Srbija nakon drugog kojeg je izgubila: Umjesto nezavisne države kakvu su imali preko sto godina nametnuta im je Jugoslavija, u kojoj su bili tek jedna od šest republika. Srba je bilo deset milijuna od dvadeset milijuna Jugoslavena. Bilo ih je premalo da bi pretvorili Jugoslaviju u svoju nacionalnu državu, za to jednostavno nije bilo kritične mase. A previše da bi prihvatili biti tek jedna od šest ravnopravnih republika.

Kriza kojoj se nitko nije sjećao početka niti joj je itko vidio kraj, hiperinflacija koje je kao i u Weimarskoj Njemačkoj stvorila osjećaj egzistencijalne nesigurnosti, propast srpskog državnog projekta oličenog u Jugoslaviji, i na kraju Kosovo kao ultimativna uvreda za srpski ego i osjećaj samopoštovanja: Albanci su odigrali ulogu Židova, “neprijatelja među nama” na kojeg su projicirani svi problemi. Hrvati su bili dežurni neprijatelj ionako, a Jasenovac zloupotrijebljen za huškanje na njih.

Zločini u Lori? Uče li Amerikanci djecu da je Hirošima bila zločin, ili da je to bio Dresden? Samo uz napomenu da je sve to bila posljedica ratnih zbivanja, neugodna ali ipak, posljedica za koju je odgovoran onaj tko je odgovoran i za pokretanje rata.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika, kaže profesor. U čemu je problem, osim u tome što je dotični saborski zastupnik? Drugdje to ne bi išlo, Kurt Waldheim se morao oprostiti od funkcije kad je otkriveno da je bio član partije, i mnogi drugi.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 20, 50 ili 100 kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

“Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica. Ok, pošteno, samo… HV u BiH? O tome također ne smijemo?”

O tome se melje non-stop, naprotiv, i to tako da ispadne da je Hrvatska bila agresor u BiH. I legitimno je o tome pričati, samo nitko nikad nije rekao što je trebala Hrvatska učiniti u BiH: Pustiti da tamošnje Hrvate potamane Srbi, ili pustiti da ih potamane Mudžahedini? U redu, Hrvatska, naravno, nije morala intervenirati u BIH – iako bi to vjerojatno svaka država uradila u danoj situaciji -no koje su bile realne alternative? Stajati po strani kao da to nije s geopolitičkog aspekta isto bojište, Hrvatska i BIH? Da Izetbegović nije rekao svojevremeno za rat u Hrvatskoj “Ovo nije naš rat”, realne alternative bi možda i bilo. Ovako je to postao i njegov rat. Da Tuđman nije imao HRHB, čime bi u Daytonu trgovao? U ratu, potrebno je imati nešto u rukama da bi se imalo čime pregovarati o miru. Bi li Tuđman ikad dobio zeleno svijetlo za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske da nije mogao Amerikancima ponuditi raspuštanje HRHB i mirovni sporazum u BIH, pa su onda oni pritisnuli Slobu? Jednostavna logička petlja za profesora informatike.

Tko je ubio Reihl Kira

Reihl Kir? Srbi su mu vjerovali toliko da su pobili cijelu patrolu njegovih policajaca u Borovom Selu. Toliko da njegova policija nije smjela ni inače u srpska sela. Tko ga je ubio? Hrvatski policajac. Ministar policije je tada bio Josip Boljkovac, i on je iduće jutro odmah došao Tuđmanu s pričom da ima saznanja je Šušak dao ubiti Reihl Kira. Tako bi se riješio tada jedinog stvarno moćnog čovjeka bez udbaškog pedigrea u Vladi. Srećom da Tuđman nije bio ni naivan ni glup, pročitao je Boljkovca i smjesta ga smijenio, a Šuška zadržao do kraja rata. Toliko o tome tko je i zašto ubio Reihl Kira. Usput, Boljkovac, je kasnije koristio Kirovu udovicu kojom je po svoj prilici manipulirao za širenje “istine” o tome da je Tuđman dao ubiti njenog supruga jer je, u trenutku kad Hrvatska nije imala 2000 pušaka i kad nije imala nikakvu međunarodnu podršku niti i jednog pravog saveznika u svijetu, niti je bila priznata, baš jako želio rat s tisuću puta bolje naoružanom JNA koju su stranci tada držali jedinom legitimnom vojnom silom u SFRJ (što ona, naravno, nije bila, jer Predsjedništvo SFRJ nije nikad dalo nalog za upotrebu vojske u Hrvatskoj, pa se stoga antifašističku JNA trebalo smatrati običnom odmetnutom bandom razbojnika bez političke kontrole koja se samovoljno upustila u sukobe, a ne vojskom – ili priznati čija je to zapravo vojska i tko je vodi).

Zašto je pao Vukovar?

Jastreb i zašto je pao Vukovar? Postoji snimka sastanka u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske održanog 20. studenoga 1991. u Zagrebu na dan konačnog poraza hrvatskih snaga u Vukovaru, ali u vrijeme kad ta vijest još nije objavljena svekolikoj hrvatskoj javnosti. Tuđman je tada rekao, “Gospodo ja sam predložio da sazovemo ovu komisiju iz dva razloga. …  Da čujemo izvještaj generala Špegelja koji je bio u Vinkovcima ovih kriznih dana, a evo vidim ministar Šušak se vratio odanle, jer Špegelj odlazi opet danas, pa da čujemo prije nego što ode i drugo, da se malo dogovorimo da li smo dovoljno djelotvorni i brzi u ovim konkretnim akcijama. Dedaković nam šeće po Hrvatskoj. Armija nam baca letke u njegovu zaštitu, a mi čini se ne znamo niti gdje je. General Špegelj izvolite.”

Špegelj je rekao, “…po mom dolasku tamo se postavio zadatak, kao prvi i najvžaniji pokušaj deblokade Vukovara. Realnost te deblokade je stajala čitava dva dana i dvije noći, to je 15.,16.,17 i dobar dio 18. Jer su za to vrijeme iz Vukovara dolazile grupe, manje i veće i pojedinci, koji su izlazili iz Vukovara bez borbe. Istina neki su prilikom izlaska iz Vukovara naišli na protupješadijske mine, bili  ranjeni i vraćeni u Vukovar. Dodijeljen je zadatak Odrenu specijalne namene, tako je meni predstavljen, da u toku noći 16. na 17. Izvrši deblokadu i da se uz Vukovara izvuku svi oni koji mogu, zapravo borci, gardisti, a da se na drugi način organizira i pomoću medjunarodnog faktora i i drugih aktivnosti deblokada i spašavanje ranjenika i stanovništva grada Vukovara. Taj novi zadatak nije učinjen, navodno zbog toga što je stariji Jastreb iz Vinkovaca zaprijetio da će svi poginuti u minskim poljima i da ne treba da se ide u deblokadu. To je tako brzo prihvaćena takva ocjena  i ja sam se veoma ljutio i postavio sam otvoreno pitanje da li se radi o strahu i da li se može slušati čovjek koji ne zna desetinu dana o pravoj situaciji na frontu i u Vukovaru i na frontu prema Vukovaru. No, pobijedilo je to , zapravo nije pobijedilo, kod mene nije pobijedilo, a kod njih je pobijedilo to da ne treba ići jer bi se stradalo…”

“Razgovarao sam i sa starijim Jastrebom telefonom, jer on meni nije dao prići u taj svoj bunker, a nije dao ni zapovjedniku Karlu, zapovjedniku Osijeka, ni njemu nije dozvolio. On je u ovome smislu govorio da se prema Vukovaru ne može, da je sve zaprečeno, da je Vukovar otpisan, da je itd. itd. To je već poznato ta njegova defatistička ideja. Osim toga okupio je oko sebe jedan veoma sumnjiv odred ljudi, naoružanih do zuba, koji isključivo njemu služe kao tjelesna garda. Pa je tako i sam zapovjednik Osijeka morao da odloži oružje kad je išao kod njega u taj bunker, podrum.

Ja sam pokušao da nađem tog starijeg Jastreba, tog Dedakovića, u Vinkovcima i drugi puta. Međutim, već ga nije bilo, on je krenuo na put i ja sam pretpostavljao da je otišao u Djakovo. Krenuo sam nakon jednog sata u Đakovo i stvarno on je bio u hotelu, sa jednom grupom svojih boraca i dvije žene, tri automobila. Pozvao sam načelnika MUP-a da vide u hotelu gdje je. I on je utvrdio da jeste u hotelu, međutim kad sam htio da se sastanem s njim ili da se on blokira u tome hotelu, on je napustio Đakovo i ostavio je poruku da je otišao u Zagreb. Dalje o njemu ne znam.”

Kako obraniti Vukovar?

E sad, zašto je pao Vukovar… možda zato jer ga je napadalo više ljudi nego što je Hrvatska uopće tada mogla staviti pod oružje. Možda zato jer je mogla braniti Vukovar jedino tako da ostavi nebranjene Osijek i Vinkovce, a i tada ga ne bi obranila. Možda zato je je on inače na neobranjivoj lokaciji, usred ravnice. U svakom slučaju o tome se ne može pitati one koji su pobjegli i ostavili svoje vojnike. Evo profesore, da se nađemo na kavi u Vukovaru, pa mi objasnite kako bi ti to vi obranili Vukovar, vojno-taktičkim rječnikom, uz zemljovid.

A ovo o tome što profesor kaže… “da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi… “, pa onda priča da će se netko na ratu obogatiti, da će to početi od provokacije, da mi ne priznajemo BIH jer se pjeva “Herceg Bosno, srce ponosno”…

BiH mi naravno priznajemo, druga stvar što je to nefunkcionalni međunarodni protektorat koji opstaje samo zahvaljujući međunarodnoj zajednici, bez unutarnje kohezije, a Herceg Bosna je prije svega zemljopisni pojam, kao Dalmacija i Slavonija, no dobro, može biti i politički, i Srbi vole spominjati Dalmaciju. No ratovi izbijaju radi dobrih ljudi, koji žele ispraviti nepravde, koji ne žele da se ratovi ponove. Gledao sam nekidan, nakon par desetljeća, “Na kraju dana”; dobar je podsjetnik na to da do Drugog svjetskog rata – kao nastavka na prvi – nisu doveli “ratni huškači” poput Churchilla, koji su htjeli pacificirati Njemačku i Nijemce, već dobri ljudi koji su htjeli pomoći Nijemcima da ponovo nakon rata stanu na noge, ispraviti nepravde koje su Nijemcima nanesene nakon 1. svjetskog rata ponižavajućim i lošim mirovnim ugovorima. Ti ljudi su kasnije, s razlogom, označeni izdajicama iako su njihovi motivi svakako bili plemeniti i dobri.

Pa ako opet ovdje bude rata, to neće biti radi onih koji su upozoravali da Srbiju treba pacificirati i smjestiti na njeno mjesto, i zabraniti svaki povijesni revizionizam vezan na Domovinski rat je to samo ide u prilog jačanju Srbije koja se gleda osvetiti za ratni poraz – s kojim se nije pomirila, i s kojim se neće pomiriti dok stvarno ne bude poražena, nažalost.

A djecu treba učiti, naravno, onom čemu djecu uče u svim državama svijeta koje su ikad ratovale za svoju neovisnost i slobodu a protiv imperijalno nastrojenih susjeda. A to nije da su “svi jednako krivi”, već to da priče o izdaji Vukovara, “dogovorenom ratu”, i slične spadaju u repertoar specijalnog rata protiv Hrvatske i nastavak su agresije drugim sredstvima. Neki na njih nasjedaju.

I samo mali dodatak za kraj – mnogi sad brane profesora time da je on član Mense. To nema nikakve veze: I Šešelj je, koliko mi je poznato. Pa ga to ne kvalificira za predavača na hrvatskim školama.

Izvor: narod.hr