Zbog iznimne važnosti Cjelovite kurikulne reforme zaslužuje da ju se temeljito preispita i istaknu svi nedostatci.
1. Nedostatci prijedloga lektire
Autori Prijedloga… kurikula Hrvatskoga jezika, suprotno odredbama mjera 2.1.1. i 2.4.2. Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (NN 124/14) nisu odabrani na natječaju, pa je upitno može li se njihov prijedlog smatrati legalnim i legitimnim.
Uvrštavanje u prijedlog popisa školske lektire nije provedeno sukladno mjerilima i svrsi koju su sami autori Prijedloga… kurikula Hrvatskoga jezika naveli na str. 296 PDF-a (obrojčenoj kao str. 291). Očarani podatkom da je neko djelo netko nekad nagradio, u mah su zanemarili ili izokrenuli pravila koja su prethodno sami utvrdili za učeničko štivo.
Konkretno, teško je pojmiti da nositelji izrade novoga uputnika Hrvatskoga jezika drže kako u „kulturnu pismenost“ pripada prostačko pisanje. Ili da doista misle kako su podmićivanje, bludničarenje, pornografija, pornolagnija i pedofilija „osnovni elementi kulturnoga okružja“. I kako njihovo zorno predočavanje pridonosi „osobnomu razvoju“ djeteta? Otvara li nove nade u promišljanju?
Ako bi pak ustvrdili da su se tih mjerila držali, onda je poteškoća još veća jer bi time potvrdili kako iste pojmove shvaćamo različno, dapače oprječno. Zašto onda prethodno nisu jednoznačno definirali doseg izričajā koje su sami uspostavili?
Svojim očitovanjem na ove dvojbe predlagatelji novoga uputnika Hrvatskoga jezika zapravo će birati između priznanja da je loš: ili popis lektire ili cijeli predloženi uputnik.
Popravak je, dakako, moguć. Tako da se među mjerila, i to na prvo mjesto, uvrsti temeljeno etičko načelo: primum non nocere, općeprihvaćeno još od Hipokrata, prema kojem je osnovna svrha svakoga zahvata da od njega ljudskomu biću ne bude više štete nego koristi, a zatim iz početka sastavi prijedlog lektire.
Do tada valja upozoriti: za niz naslova što su ih skupinari[1] u veljači 2016. predložili za cjelovito čitanje u nastavi Hrvatskoga jezika među nepristranim stručnjacima i u javnosti izražena je do danas neotklonjena sumnja da su štetni i opasni.
Tako je, između ostalih, u „tekstove za cjelovito čitanje“ na str. 302 PDF-a Prijedloga (obrojčenoj kao str. 297) predloženo djelo Anđeo u ofsajdu Zorana Ferića.
U Napomenama uz popis predloženih tekstova za cjelovito čitanje (str. 291) ističe se da ono, kao i ostali lektirni naslovi:
„treba omogućiti razvoj kulturne pismenosti koja uključuje poznavanje, razumijevanje i korištenje osnovnih elemenata kulturnoga okružja“;
„donosi mogućnost specifičnoga (trans)formativna iskustva koje pridonosi osobnom razvoju čitatelja“;
„otvara nove perspektive za refleksiju o svijetu, sebi i drugima“.
Ured tzv. Cjelovite kurikulne reforme sastavio je popis štiva vodeći se mjerilima da to budu tekstovi:
1. „koji odgovaraju kulturno dominantnoj predodžbi o književno vrijednim djelima“;
2. „koji su prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje“;
3. „primjereni dobi učenika i njihovu kulturnom i životnom iskustvu. Zbog toga se na ovome popisu nalazi razmjerno velik broj suvremenih književnih tekstova koji su redovno bliži senzibilitetu, interesima i potrebama mladih čitatelja“ (str. 291).
Predlaganje Anđela u ofsajdu izričito je suprotno svim ciljevima, mjerilima i željenim ishodima koje sam u tim navodima istaknuo podebljanim slovima.
Pri odabiru naslova predlagatelji se nisu držali načela zdravoga razuma, ustavnosti i poštovanja temeljnih ljudskih prava djeteta-učenika, niti su predvidjeli način kako da na popis ne dospiju naslovi koji ugrožavaju djetetovo duševno i tjelesno zdravlje, vrijeđaju javni moral i etično neodgovornim sadržajem mogu poticati nasilje i kaznena djela.
Smije li država priječiti sazrijevanje mlade osobe nudeći joj stranputice, izopačenost i poremećeni sustav vrijednosti? Ne čini li upravo to uvrštenjem u popis školske lektire djela koja prostače, nagrizaju poštenje i privrženost vrjednotama, promiču morbidnost, podmićivanje, neukus i razvrat; koja šire etički relativizam, koji ne mogu proći ispit pravne, psihološke i etičke pristalosti?
2. O prostoti i nastranosti
Prostòta je prosta riječ, nepristojan izraz, bljezgarija, vulgarnost; društveno neprihvatljiva pojava neuljudna, odvratna, odbojna, gnusna ili gadna izražavanja; uvrjedljivo upućuje na spolnost, vrijeđa pristojnost, pokazuje neodgojenost, neuglađenost i neukus.
No, čini se da je nekima težnja i uzor u pisanju upravo – prostačenje. Ono katkada prelazi u sklonost izričajima i predodžbama kojima je razuzdanost cilj.
U medicini postoji izraz koprolàlija, od grčkih riječi κόπρος [kópros]: gnoj, kal, blato, bȁlega, izmet, i λαλιά [laliá]: brbljanje, blebetanje. Riječ je o bolesnoj sklonosti da se govore nepristojne, ružne i sramotne riječi. Koprolalija se još određuje ovako:
„nesvjesno izgovaranje nepristojnih riječi. Nastupa kod nekih duševnih bolesti i neuroza“,[2]
„opsesivno ili nenadzirano govorenje razvratnosti“ (Merriam-Webster, 1),
„uporaba bestidna ili izmetoslovna jezika kao seksualnoga zadovoljenja“ (Merriam-Webster, 2),
„bolesna zaljubljenost u nepristojne, bestidne i nedostojne riječi“,[3]
„impulzivna potreba za govorenjem ružnih, prostih izraza. Često izraz plašljivih i nesigurnih adolescenata. Inače se javlja kod prisilnih (opsesivnih) neuroza, manija, katkada kod kroničnih shizofrenija“,[4]
„patološka (bolesna, nenormalna) uporaba opscena ili nečista govora“ (Word Info, 1),
„pretjerano i neobuzdano korištenje prljavim ili bestidnim jezikom“ (Word Info, 2),
„prisilna, stereotipna primjena prostačkoga jezika“ (Word Info, 3),
„morbidna težnja da se koriste odurne i nepristojne riječi“,[5]
„bolesna sklonost izricanju nepristojnih, bestidnih riječi (uglavnom povezanih s ispodpojasnim područjem)“ (Duden),
„prisilno psovanje ili nehotično izgovaranje nedoličnih riječi i društveno neprimjerenih i uvrjedljivih primjedaba“ (Engleska Wikipedia),
„pojava kod nekih duševnih bolesnika da moraju, i protiv volje, izgovarati nepristojne i ružne riječi“,[6]
„impulzivna potreba za govorenjem prostota; česta kod nesigurnih adolescenata, neurotičara, maničara i shizofreničara“ (HER),[7]
„bolesna potreba za govorenjem nepristojnih, bestidnih riječi; česta u plašljivih i nesigurnih adolescenata, te kod nekih neuroza“,[8]
„prisilno i učestalo govorenje opscenih riječi i psovki“,[9]
„potreba za govorenjem prostačkih izraza. Javlja se u nesigurnih adolescenata ili u sklopu nekih psihičkih bolesti“.[10]
Kad je opisivanju ili predočavanju bludnih predmeta i radnji cilj bestidno, razvratno i štetno raspirivanje čitateljeve mašte, onda prostáčēnje potiskuje svaki mogući estetski sadržaj i ne može se nazvati nego pornografijom (bludničkim pisanjem) ili koprologijom (istraživanjem izmetina).[11]
Nàstranōst je izopačenost ljudskoga uma i ponašanja, erotski poremećaj, perverzija, bolesna sklonost za protunaravnim snošajem ili protunaravnim zadovoljenjem pohote, neobuzdani zanos da se spolno djelovanje i žudnja usmjere prema neprirodnim živim ili neživim podražajima te prema nenaravnom zadovoljavanju, nagon da se putena požuda izrazi na ćudoredno i društveno neprihvatljiv i nečovječan način. Mnoge su -filije – ali ne samo one! – tobožnje ljubavi, a zapravo nastranosti: geronto- (prema starcima), kopro- (prema vlastitu izmetu), nekro- (prema leševima), para- (prema neuobičajenim podražajima, predmetima, stanjima ili pojedincima), pedo- (prema djeci), skopo- (prema gledanju spolnih organa), zoo- (prema životinjama, vrsta sodomstva).
3. Povod opovrgnuću
U petak 11. ožujka 2016. Nenad Jarić Dauenhauer objavio je na T-portalu članak Konzervativci dižu buru oko ‘pedofilske lektire’, Ferić odgovara. Po metodologiji nastanka, neprovjeravanju stvarnoga sadržaja onoga o čemu piše, iskazivanju pristranosti s ideološkim nabojem, nepridržavanju novinarske etike, nekontaktiranju onoga o komu piše, nenavođenju imenā osoba čije izjave prenosi i po objavljenom sadržaju članak uopće ne pripada u rubriku Znanost u kojoj je objavljen.
Glavnoj urednici elektroničkoga nakladnika 14. ožujka 2016. dostavio sam ispravak i odgovor na tu objavljenu informaciju.
Ispravak i odgovor pravna su sredstva zaštite istine u sredstvima društvenoga priopćavanja propisana člancima 40.–58. Zakona o medijima. Njima se štiti pravo na točnost i objektivnost objavljena sadržaja od povrjede prava i interesa svakoga tko je u njima klevetan, sramoćen, vrijeđan i svega što je navedeno neistinito, djelomično ili pristrano.
Pod naslovom Bez anđelā u zaleđu T-portal je u srijedu 16. ožujka 2016. objavio moj ispravak i odgovor bez promjena, na istovrijednom mjestu programskoga prostora i na istovrijedan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi.
Svrha ispravka i odgovora bila je opovrgnuti neistine u članku Nenada Jarića Dauenhauera, a kako zakon ne daje pravo da demanti bude dulji od izvornoga teksta, ovdje objavljujem isti tekst proširen bilješkama u nadi da će pomoći u nastanku pristojnoga popisa školske lektire.
4. Niz Jarićevih neistina
Novinar Nenad Jarić Dauenhauer ispustio je stvaran sadržaj moga pisma prijateljima od 6. ožujka 2016.,[12] a podmeće da sam iz konteksta vadio pojedine navode iz knjige Zorana Ferića Anđeo u ofsajdu. No, u poruci nisam naveo ni jedno slovo iz te knjige, nego pozvao primatelje poruke da se sami uvjere o kakvu je štivu riječ, izravno, čitanjem samoga djela.
Nadalje, netočno je ustvrdio:
1. Da je naslov poruke elektroničke pošte koju sam sastavio: „Jokiceva kurikula iznjedrio…“. Moj je naslov: „Jokićeva reforma kurikula iznjedrila prijedlog pedofilske[13] lektire“;
2. Da sam „tražio odgovornost onih koji su knjigu objavili“. Kao zagovorniku slobode izražavanja, to mi nikad nije i ne može pasti na pamet. U pluralističkom društvu ne smeta postojanje te knjige, ali smeta njezino uvrštavanje u školsku lektiru;[14]
3. Da sam „Grozdov aktivist u borbi protiv zdravstvenog i građanskog odgoja“. Nisam član ni jedne stranke ni udruge, ni ičiji aktivist, pa ni Grozdov. Nisam protiv zdravstvenoga ni građanskoga odgoja. Naprotiv! Ali jesam protivnik nametanja rodne ideologije, panseksualizacije društva i institucionalizacije pedofilije. Protiv sam Zdravstvenoga i Građanskoga odgoja kakve je protiv zdrava razuma, međunarodnih konvencija, Ustava i zakonā, kakve je obrazovnomu sustavu – uz nezapamćena kršenja procedure – nametao Željko Jovanović. Moji razlozi za to javno su dostupni: Jovanović po treći put bez javne rasprave, i usprkos Ustavnom sudu, donio Kurikul zdravstvenoga odgoja, GOO nije u službi građanskoga odgoja (za strane mentore Substantial Shortcomings of Civic Education Curriculum) ili Vratiti GOO Građanskom odgoju.
Netočno je da bi GOOD bila „udruga za zaštitu ljudskih prava“ jer nije ni osnovana ni registrirana kao udruga. To je to „inicijativa“ ili koordinacija onih koji tvrde da se „bave neformalnim obrazovanjem“, a platforma su isključiva dženderističkoga svjetonazora.
Nije navedeno tko točno u Ferićevu djelu kao školskoj lektiri ne vidi ništa sporno, nego bezimeno, da to „ne vide“ iz tzv. „Ekspertne skupine koja je radila na kurikulumu hrvatskoga jezika“. Međutim, šesteročlana tzv. Ekspertna radna skupina[15] koordinira cijelu tzv. Cjelovitu kurikulnu reformu, a na Kurikulu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik radilo je 16 članova tzv. Stručne radne skupine.[16]
Novinar tvrdi kako u Ferićevoj knjizi „glavni lik tuguje i plače za odraslom djevojkom“. No, u knjizi ne piše koliko je godina imala Karmen, osim da je bila „prva djevojka“ glavnoga lika i da ga je „ostavila“.[17]
5. Nijekanja pedofilstva
U bitnom novinar smatra da Zoran Ferić u knjizi Anđeo u ofsajdu ne promiče pornokulturu, pornografiju, pornolagniju i pedofiliju. Ne priznaje očitu pedofilsku poveznicu između činjenice da se Playboyev novinar iz priče[18] samozadovoljavao istodobno kad je „kroz prozor, u parku vidio jednu sasvim malu djevojčicu, zadignute haljinice, čučeći“,[19] kako mokri.
On izvrće činjenicu da je pedofilski čin i kad netko čini bludnu radnju i zadovoljava pohotu nad samim sobom, uspaljen prizorom malodobne osobe, a ne samo kad spolno opći s djetetom. Za prvi slučaj u Hrvatskoj prijeti kazna do tri godina zatvora, a za drugi do petnaest (članak 160., odnosno 158. Kaznenoga zakona).
Novinar T-portala prešućuje da glavni lik prve Ferićeve priče Marina zvana Henrietta „nije bila starija od osamnaest godina“,[20] što znači da je prema članku 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. – riječ o djetetu. Obljubom djeteta čini se kazneno djelo. Pedofilija je seksualna nastranost, putena požuda odrasle osobe prema djetetu, a prema međunarodnom pravu dijete je svako ljudsko biće mlađe od 18 godina.
Glavni lik Ferićeve knjige spolno je općio s tom maloljetnicom pa odlazi na pregled „u ambulantu za AIDS Zarazne bolnice dr. Fran Mihaljević na Mirogojskoj cesti“,[21] „zbog jedne male narkomanke, Marine, koju sam neoprezno dirao u krivo vrijeme“.[22]
Glavni lik Ferićeve knjige znao je da je riječ o pedofiliji jer su ga prethodno više puta opomenuli: recepcionar: „Nemojte se upuštati u to, može biti opasno za vas“[23] i policajac: „Upozoravam vas da je odnos s maloljetnicom krivično djelo“.[24]
Novinar prešućuje izričita spolna zlostavljanja i iskorištavanja djeteta koja se spominju u knjizi: „Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako [siluje] petogodišnju djevojčicu“[25] i: „Ne znam otkud se stvorio, ali priča se da je ovdje i neke djevojčice pipao, kad je bila ljetna škola plivanja“.[26]
6. Ključna pitanja
Jesu li predlagatelji kurikula pribavili stručna mišljenja da ovakva lektira ne može biti ugroza zdravlja, uzrok duševnoga zlostavljanja djeteta ni poticaj komu da spolno zlostavlja dijete?
Može li se prozivati javnost jer propituje uvrštenje pojedinih djela u popis školske lektire?
Ne bi li oni koji su to predložili trebali prethodno provjeriti:
Odgovara li pojedino štivo mjerilima postavljenim za uvrštenje?
Hoće li se, koji točno ciljevi i ishodi kurikula postići njegovim čitanjem?
Odgovara li psihološki i etički učenikovoj dobi, da ne vrijeđa javni moral, ne ugrožava mentalno zdravlje, ne nastavlja ideološki rat i ne izaziva nove podjele u društvu?
7. Odgoj i obrazovanje bez vrjednota
Jesu li etična i građanski prihvatljiva besprigovorna prikazivanja mićenja državnoga službenika[27] kao normalno poslovanje?
Je li s dostojanstvom ljudske osobe spojivo nazivati ljude psima, točnije hrtovima[28] te kao „lijepo sjećanje“ čuvati nasladu nad slijepim dječakom koji je bio navođen da se sudara „s grmljem i kantama za smeće“?[29]
Je li politički korektno homoseksualce imenovati pogrdnim imenom i izražavati rasizam?[30]
Je li za školskoga čitatelja prikladan jezik pun prostačenja u cijeloj knjizi?
Je li za malodobna učenika odgojno i izgrađujuće opisivati prizore sodomstva, usnoga[31] i čmarnoga snošaja,[32] samoozljeđivanja spolovila,[33] orgija u troje,[34] fekalnih fetiša,[35] iživljavanja nad dječakom da pije mokraću,[36] razdjevičenja mrtvaca?[37] Uporno promicanje razvrata i bludničarenja?[38] Je li slučajno što maloljetna djevojčura, glavna junakinja Ferićeve prve priče – nosi ime „iz Casanovinih memora“?[39] Ili što glavni lik djela Anđeo u ofsajdu o sebi priznaje: „Nekako u to vrijeme [puberteta] postao sam svjestan i vlastite strasti prema odurnom“.[40]
Nije li škola i odgojna ustanova? Smije li školska lektira razarati svaku čednost i pristojnost?
Novinar i neimenovani stručnjaci, koji su mu izvor relativiziranja mojih bojazni, čini se ne znaju kako je javni moral pojam iz:
prvoga sveobuhvatnoga instrumenta zaštite ljudskih prava; Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima od 10. prosinca 1948. u članku 29. stavku 2. određuje: „U korištenju svojih prava i sloboda svatko može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrđena zakonom, isključivo radi osiguranja potrebnoga priznanja i poštovanja prava i sloboda drugih te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnoga reda i općega blagostanja u demokratskom društvu.“
međunarodnih konvencija koje obvezuju:
u europskoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenoga 1950. članak 10. nosi naslov Sloboda izražavanja, u stavku 1. proglašava: „Svatko ima pravo na slobodu izražavanja“, a u stavku 2. određuje: „Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnoga reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“
Stoga Europski sud za ljudska prava štiti i pravo svake države da štiti zdravlje i ćudoređe onih kojima se obraćaju autori u slobodi izražavanja.
Članak 19. stavak 2. Međunarodnoga sporazuma Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1966. proglašava: „Svatko ima pravo na slobodu izražavanja“, a susljedni stavak 3. propisuje: „Ostvarenje prava predviđenih stavkom 2. ovoga članka nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti. Stoga se ono može podvrgnuti određenim ograničenjima, ali samo takvima koja su predviđena zakonom i koja su prijeko potrebna radi poštovanja prava i ugleda drugih, zaštite državne sigurnosti, javnoga reda, zdravlja ili morala.“
Članak 10. točka 3. Međunarodnoga sporazuma Ujedinjenih naroda o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima od 16. prosinca 1966. određuje: „Države članice ovoga Sporazuma priznaju da treba poduzeti posebne mjere zaštite i pomoći za dobrobit djece i mladeži… Bavljenje poslovima koji su takve naravi da mogu ugroziti njihov moral ili zdravlje, dovesti u opasnost njihov život ili naškoditi njihovu normalnu razvoju, treba biti kažnjivo zakonom.“
Hrvatskoga ustava koji određuje: „Slobode i prava mogu se ograničiti… da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje“ (članak 16.).
Javni je moral razina poštovanja ćudorednih normi i pravnoga poretka u nekoj zajednici, a „često znači regulaciju seksualnih pitanja, uključujući prostituciju i homoseksualnost, ali također i pitanja odijevanja i nagosti, pornografije, prihvatljivosti u socijalnim terminima kohabitacije prije braka te zaštite djece“ (Wikipedia).
Zar bezimeni sugovornici Nenada Jarića Dauenhauera doista drže da je javni moral stvar prošlosti s kojom se mogu izrugivati?
8. Kamo to vodi?
Sve navedeno potvrđuje da bi onaj tko bi propisao Anđela u ofsajdu kao školsku lektiru, makar izbornu, ili davao, ili dopuštao maloljetnicima da je čitaju, mogao počiniti kazneno djelo upoznavanja djece s pornografijom.
Članak 165. stavak 1. Kaznenoga zakona o tom određuje: „Tko djetetu… proda, pokloni, prikaže… ili na drugi način učini pristupačnim spise… pornografskoga sadržaja… kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“ Stavak 3. objašnjava: „Pornografijom se… smatra materijal… prikazuje osobu u… spolno eksplicitnom ponašanju ili… spolne organe ljudi u spolne svrhe.“
Kazneni zakon u članku 148.a razlikuje književna djela od umjetničkih, a u članku 165. ne predviđa da se neko djelo, zato što je književno, ne bi moglo smatrati i pornografskim.[41]
9. Zaključak
Društvo nema budućnosti ako ne bude imalo nultu stopu snošljivosti prema pedofiliji. Izostavimo ovakvu Ferićevu knjigu, a osigurajmo učenicima štivo prikladno potpunu i skladnu razvoju njihove osobnosti i izgradnji odgovornosti.
10. Dodatak I. O jeziku Anđela u zaleđu
Nisam komparatist ni jezikoslovac, ali djelo koje su stručnjaci odabrani u prošloj administraciji jednoglasno predložili u kurikul Hrvatskoga obiluje strukturnim nedostatcima koje lektira iz materinskoga jezika nipošto ne bi smjela imati.
10.1. Jezik na kojem je djelo napisano
Svako djelo u školskoj lektiri iz Hrvatskoga jezika svojim bi čitateljima trebalo biti uzorno u jezičnom pogledu.
Ako je riječ o starijoj domaćoj književnosti time što odražava ondašnji hrvatski književni jezik, a ako je riječ o suvremenoj književnosti da sadržava i tako promiče standardni hrvatski jezik. Međutim, diplomiranomu kroatistu, profesoru hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, kao i suradnicima (uredniku, lektoru i korektoru) na izdanju njegove knjige, nije smjelo promaknuti:
„upravo ta hermofroditska ljepota…“.[42] Hermafrodit ili dvospolac osoba je s vanjskim spolnim obilježjima obaju spolova. Pridjev od toga je hermafroditski (a ne hermofroditski).
„Ako su ga lagali…“.[43] Pravilno bi bilo: „Ako su mu lagali…“ jer se u hrvatskom jeziku glagol lagati slaže s dativom, a ne s akuzativom.
„Odjednom je iz kuhinje dojurio Željko s keceljom oko pojasa“.[44] Hrvatski bi bilo „s pregačom. Nije ispravljeno ni u petom izdanju 2012.
„Sad možeš da“ + glagol u prezentu.[45] Hrvatski bi bilo: „Sad možeš“ + infinitiv. Nije ispravljeno ni u petom izdanju 2012.
„Žureći svakoga popodneva hodnikom stare zgrade lječilišta u Stubičkim toplicama…“.[46] Nije ispravljeno ni u petom izdanju 2012., iako je neupitno pravilo hrvatskoga pravopisa da se velikim početnim slovom pišu sve riječi višečlanih vlastitih imena naseljenih mjesta (osim prijedloga i veznika), dakle: „Stubičkim Toplicama“.
10.2. Djelo koje nije redigirano
Prvi primjer: „Razmišljao sam… kako će poslužitelj… vidjeti samo Henriettin ošišani zatiljak i dio krhkog ramena. Možda će pomisliti da se radi o dječaku. Međutim, upravo ta hermofroditska ljepota, lišena seksualnosti, djelovala je razorno“.[47] Hermafrodit po definiciji nije lišen seksualnosti (putene požude), nego je lišen na prvi pogled jasno odredive spolnosti (je li muško ili žensko).
Drugi primjer: „Poručuje ti da se nađete ujutro u devet, na Campo di san Paoli, u bistrou Harlecino“;[48] „Iz Arsenala sam gondolom produžio na Campo di san Paoli“;[49] „Na Campo di san Paoli i u bistrou ‘Harlecino’… već je bilo puno turista“.[50] Dakle, tri se puta navodi toponim koji se na talijanskom tako ne zove i ne može zvati iz gramatičkih razloga: „di san“ je jednina, a „Paoli“ je množina. U Veneciji postoje poljane Campo San Polo i Campo Santi Giovanni e Paolo, pa premda je pisac slobodan izmišljati lokacije, ova djeluje promašeno.
Treći primjer: „Ako sam negativan, a ćelavi svemirac mi prostrijeli lubanju, to se zove ironija i ovaj put ide na božji račun“.[51] No, od vlastite imenica Bog velikim se slovom piše posvojni pridjev Božji (što pripada Bogu u užem smislu), a malim slovom pridjev općega značenja: božanski, božanstveni, a i božji ako se ne odnosi na Boga (božja ovčica, božja žabica, božji cvijet) ili se odnosi na neko višebožačko božanstvo.[52]
Četvrti primjer: neujednačena uporaba pridjeva „koji je pomalo ili umjereno smeđ“: u izdanju iz 2000. na str. 26 stoji: „Kad smo došli do jedne neugledne knjige čije smeđkaste stranice su bile pune tamnih masnih mrlja…“, a tomu nasuprot na str. 134 piše: „Gledajući kako Nikov lijes polako ulazi u ovu smećkastu tekućinu…“ i na str. 150: „Sada smo s tim snimkama u velikim smećkastim omotima čekali pred ordinacijom doktorice koja je trebala sakupiti sve naše nalaze i reći konačno što je s nama.“ Dakle, neusklađeno u istom djelu. U knjizi nije naveden lektor, a urednik te knjige bio je godine 2013. urednikom triju priručnika Zdravstvenoga odgoja (crvenoga, zelenoga i plavoga) ministru Željku Jovanoviću.
10.3. Pitanja
Što članovi Ekspertne radne skupine i Stručne radne skupine misle o svemu tomu?
Kojim su se mjerilima vodili članovi prosudbenih povjerenstava koja su višekratno nagradila Anđela u ofsajdu i o onima koji su ga proglasili „proznom knjigom desetljeća“?
Je li to štivo prikladno za učenike, maloljetnike, djecu u tijeku odgoja i obrazovanja?
Može li ono biti odgojno i edukativno za bilo koji školski uzrast i treba li biti na popisu školske lektire?
11. Dodatak II. O neprihvaćanju dijaloga
T-portal je 11. ožujka 2016. o svemu objavio preliminarne reakcije pisca planirane lektire i predlagatelja te i takve lektire:
Zoran Ferić: „Argumenti kojima se prokazuje moja knjiga totalno su budalasti, neutemeljeni i zlonamjerni i postoji vrlo jasna tendencija da se pomoću moje knjige, kojoj u 16 godina njenog postojanja i pet izdanja, nitko nije našao takve zamjerke, napada reforma školstva. Krajnje je neprimjereno da se pomoću moje knjige napada prijedlog novog kurikuluma. Ja ove optužbe ne mogu ozbiljno shvatiti, no čini se da ću biti prisiljen na to. To je otprilike kao da me optužuju da u zavjeri s izvanzemaljcima othrvaćujem lektiru.“
„Ništa sporno u izboru Ferićava [!] djela ne vide ni članovi Ekspertne skupine koja je radila na kurikulumu hrvatskog. Naprotiv, svi su jednoglasno ocijenili da Ferić zaslužuje mjesto u lektiri.
‘Izjava da respektabilno i nagrađivano književno djelo priznatoga autora potiče na pedofiliju zaprepašćujuća je i potpuno neutemeljena. Izvaditi rečenicu iz konteksta književnoga djela previše je, a izvaditi rečenicu iz konteksta 560 djela za cjelovito čitanje i na temelju toga etiketirati te stvoriti generalni sud u najmanju je ruku neodgovorno i neprihvatljivo.’ Podsjećaju da je zbirka dobila sve najvažnije hrvatske književne nagrade i ističu da su upravo one bile jedan od važnijih kriterija pri sastavljanju popisa za cjelovito čitanje.“
———————————————————————————
[1] Pripadnici skupine, u konkretnom slučaju skupinā, tj. članovi tzv. Ekspertne radne skupine za provedbu kurikulne reforme i Stručne radne skupine za izradu prijedloga kurikula predmeta Hrvatski jezik. Oni su sami prijavili Posebnomu stručnomu povjerenstvu za provedbu Strategije, a javnosti nikad nije objašnjeno zašto je posao povjeren baš njima.
[2] Enciklopedija Leksikografskog zavoda, svezak 4, ur. Marko Kostrenčić i Miljenko Protega, Zagreb: Leksikografski zavod, 1959., str. 352.
[3] Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1979., str. 738; Bratoljub Klaić, Novi rječnik stranih riječi, Zagreb: Školska knjiga, 2012., str. 566.
[4] Medicinski leksikon, gl. ur. Ivo Padovan, Zagreb: Leksikografski zavod, 1992., str. 440.
[5] Le Nouveau Petit Robert, 1. Dictionnaire alphabétique et analogique de la langue française, prir. Josette Rey-Debove i Alain Rey, Paris: Dictionnaires Le Robert, 1993., str. 471.
[6] Šime Anić – Nikola Klaić – Želimir Domović, Rječnik stranih riječi, Zagreb: Sani-plus, 1999. i 2002., str. 745.
[7] Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb: Novi Liber, 2003., str. 612; Hrvatski enciklopedijski rječnik, svezak 5, Zagreb: EPH i Novi Liber, 2004., str. 201.
[8] Hrvatska enciklopedija, svezak 5, gl. ur. August Kovačec, Zagreb: Leksikografski zavod, 2003.; Hrvatski obiteljski leksikon, svezak 5, gl. prir. Tomislav Ladan, Zagreb: Jutarnji list i Leksikografski zavod, 2005. str. 265; Hrvatski opći leksikon, gl. ur. Mladen Klemenčić, Zagreb: Leksikografski zavod, 2012., str. 722.
[9] Enciklopedijski rječnik humanog i veterinarskog medicinskog nazivlja, gl. ur. Ivo Padovan, Zagreb: HAZU i Leksikografski zavod, 2006., str. 808.
[10] Enciklopedija opća i nacionalna, svezak XI., gl. ur. Antun Vujić, Zagreb: Proleksis i Večernji list, 2006., str. 154.
[11] Usp. Ivan Fuček, Novi dokumenat o pornografiji, Obnovljeni život (Zagreb), 44 (1989.) 5, 471–481; Petar Šolić, Fenomenološki pristup pornografiji, Crkva u svijetu (Split), 26 (1991.) 1, str. 47–73; Petar Šolić, Moralno-pastoralni pristup pornografiji, Crkva u svijetu (Split), 26 (1991.) 2–3, str. 172–183; II. dio, br. 4, 285–294.
[12] Poruku sam elektroničkom poštom 6. ožujka 2016. poslao nekolicini subesjednika da dobijem povratnu obavijest što oni misle. Nije potpisana punim imenom, nije bila namijenjena javnosti, nikoga nisam poticao da je širi dalje, a objavljujem je nakon što su javnosti predočeni njezin preinačen naslov i sadržaj.
„Predmet: Jokićeva reforma kurikula iznjedrila prijedlog pedofilske lektire
Dragi svi,
Tzv. Stručna radna skupina za hrvatski jezik i tzv. Ekspertna radna skupina za tzv. Cjelovitu kurikulnu reformu sastavili su i objavili Prijedlog nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Hrvatski jezik. Možete je vidjeti i skinuti s: http://www.kurikulum.hr/wp-content/uploads/2016/02/Hrvatski-jezik.pdf.
Osim što tekst toga Prijedloga nije napisan na hrvatskom jeziku (učestala uporaba izraza kurikulum, kurikularni, kurikulumski…, koji ne pripadaju hrvatskom standardnom jeziku, kako se objašnjava i na str. 142 Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a koji je preporučio Željko Jovanović), u njem se nalaze i nevjerojatne podvale, ugroza javnoga morala i poticanje na pedofiliju! Primjerice, jedan od ponuđenih naslova za školsku lektiru, kako stoji na str. 298 toga Prijedloga, jest knjiga: ‘Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu’. Autor radi kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u XVIII. gimnaziji u Zagrebu (Wikipedia).
O kakvu je štivu riječ prosudite sami na osnovi stranica iz toga djela.
Hoće li i tko preuzeti odgovornost za ovaj ‘prijedlog’?
Gdje su sada pravobraniteljica za djecu i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova da brane djecu od krajnje neprimjerena i štetna pedofilskoga štiva?
Gdje je prosvjetna inspekcija da utvrdi što i kako autor te i takve književnosti predaje u XVIII. gimnaziji u Zagrebu kad objavljuje takve pedofilske tekstove?
Gdje je ostavka ili razrješenje onoga tko je predložio da ta knjiga uđe u popis školske lektire i svih koji su se složili da ta knjiga treba uopće biti predložena kao školska lektira?
Tko zna koliko još sličnih mina iznenađenja se u ime ‘struke’ kani podastrijeti na potpis politici?
Stoga se čini da su više nego osnovani strahovi sažeti u: http://www.vjeraidjela.com/a-gdje-je-ta-rasprava-o-cjelovitoj-kurikularnoj-reformi/
Petar“
Iz toga je očito da je Nenad Jarić Dauenhauer na T-portalu jednostavno izmislio kako sam tražio zabranu Ferićeva djela, odgovornost nakladnika za to što ju je objavio i da sam bilo što u njoj Feriću vadio iz konteksta.
[13] Zbog osjetljivosti stvari i da rasprava ne bi išla krivo, držim važnim istaknuti da su pridjevi nezgodni i kadikad višeznačni te da riječi pedòfīlskī, pornògrafskī i pornolàgnijskī ne pridijevam označujući svojstva bića, nego stvari i pojave, dakle ne u smislu da se odnosi na konkretne ljude, pedofile ili pornografe (nije mi nakana ni posao istraživati ili optuživati ikoga da je to), nego na neprihvatljive pojavnosti: pedofilstvo, pornografiju i pornolagniju, a one mogu biti bjelodane iz pisanoga djela.
Pri tom zdrav razum i katolički moral suglasno nalažu da se čak ni nakon potpunoga aludiranja i promicanja pedofilije u nečijem pisanom djelu, pisca ipak samo na osnovi toga ne smije optužiti da je glavom i bradom pedofil. To ne bi bilo osnovano, časno, pošteno ni odgovorno. Kao katolici ne smijemo se umarati ponavljajući da nismo pozvani osuđivati ljude; sud u kaznenim stvarima pripada državi, a onaj nepogrješivi, pravedni i konačni samo Bogu. Ali, jedno je osuđivati, a drugo ćudoredno vrjednovati neko stanje da bi se razlikovalo što je dobro, a što zlo. To je vrjednovanje dolično i nužno. Postoje čini ili sklonosti koji su, sami po sebi i sami u sebi, neovisno o okolnostima, uvijek ozbiljno nedopušteni zbog svojega predmeta, u ovom slučaju požude prema maloljetnoj osobi. Stoga se smije i mora reći da neko djelo promiče pedofilstvo, pornografiju, pornolagniju ili prostačenje, da im je naklonjeno ili da ih je propustilo na bilo koji način prokazati kao zlo.
[14] U ime slobode misli i izražavanja, prihvaćanja različitosti drugih i stvarne snošljivosti u demokratskom pluralističkom društvu nužno je društveno suglasje o nesputavanju iznošenja uvjerenja među odraslima, međusobnom poštovanju i nenapadanju tuđega nenasilnoga djelovanja. No, to se ne može preslikati na djecu, a školska lektira namijenjena je maloljetnim učenicima osnovnih i srednjih škola. Hrvatski ustav u članku 62. određuje: „Država štiti… djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život“. Pornografska lektira ruši društvene, kulturne i odgojne pretpostavke za zdrav život. Nadalje, u članku 64. Ustav obvezuje doslovce sve na zaštitu djece: „Dužnost je svih da štite djecu“. Dakle, svi imaju obvezu zaštite djece od neprimjerenih i štetnih utjecaja, pa ne postoji sloboda ni pravo da im se nameću svi mogući izričaji, koliko god ih neki smatrali književnim i umjetničkim dostignućima, već i kad se uspostavi opravdana sumnja da su opasni za zdravlje dječje savjesti, duha i tijela. Isus je prema onečišćenjima dječjega uma vrlo odlučan i nemilosrdan: „Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“ (Matej 18, 6), odnosno: „Nemoguće je da sablazni ne dolaze; jao pak onomu po kojem dolaze. Bolje mu je da se kamen mlinski objesi o vrat njegov i da se baci u more negoli da sablazni jednoga od ovih malenih“ (Luka 17, 1–2). Sablažnjavanjem iz zloće (da se nekoga navede na zlo) ili iz nemara (ako se predviđa nečije spotaknuće, ali se, usprkos opasnosti, ono ne sprječava, posebno kod nezrelih) ogrješuje se o ljubav i pravednost. U suvremenom pluralističkom svijetu i kulturi mora se poticati na pozitivno svjedočenje.
[15] „Ekspertnu radnu skupinu“ za Cjelovitu kurikulnu reformu, prema kolofonu Prijedloga nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Hrvatski jezik od 28. veljače 2016. čine voditelj Boris Jokić i članovi: Branislava Baranović, Suzana Hitrec, Tomislav Reškovac, Zrinka Ristić Dedić i Branka Vuk. Članica te skupine na početku je bila i Ružica Vuk, ali ona nije navedena u prvoobjavljenim kolofonima prijedloga… kurikula… za: Hrvatski jezik, Matematiku, Biologiju, Matematiku, Informatiku, Tjelesnu i zdravstvenu kulturu, Psihologiju, Logiku, Etiku, Latinski jezik, Katolički vjeronauk, Pravoslavni vjeronauk, Islamski vjeronauk, a možda i u još nekim prijedlozima. Naknadno je (4. ožujka 2016.) dodana u impresum svih njih, osim u Okvir za poticanje iskustava učenja i vrjednovanje postignuća darovite djece i učenika.
[16] Stručnu radnu skupinu za Hrvatski jezik čine voditeljica Nikolina Marinić i članovi: Branislava Baranović, Emina Berbić Kolar, Vesna Budinski, Gea Cetinić, Marijana Češi, Jadranka Domazet, Meri Farac Jemrić, Diana Greblički-Miculinić, Tanja Marčan, Goran Novaković, Sanja Polak, Tomislav Reškovac, Nataša Sajko, Anita Šojat i Branka Tolić. Među članovima nije bio ni jedan član Razreda za filološke znanosti HAZU, Odjela za jezikoslovlje Matice hrvatske, Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje; nitko s Hrvatskih studija, nitko s katedri za hrvatski jezik bilo kojega filozofskoga fakulteta; nitko iz koje škole u Dalmaciji; nitko iz koje jezične gimnazije. Više od dvije trećine članova Stručne radne skupine bili su iz Zagreba. Od 21 županije, članovi su bili samo iz njih pet. Stručna radna skupina bila je izrazito feminizirana: 88 % članova su žene, a samo 12 % muškarci.
[17] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 26; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 29 (priča Forma amorfa, 10. poglavlje Samoća je najteža udvoje): „Onoga proljeća kad me je ostavila Karmen, moja prva djevojka, otišao sam na put u Opatiju.“
[18] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 7; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 9 (priča Forma amorfa, 2. poglavlje Corto Maltese): „Trebao sam za hrvatsko izdanje Playboya napisati reportažu o Hugu Prattu.“; izdanje iz 2000., str. 22 i izdanje iz 2012., str. 24 (priča Forma amorfa, 8. poglavlje Arsenal): „Urednik zagrebačkog izdanja Playboya želio je znati kad može očekivati reportažu o Hugu Prattu.“ Inače, glavni lik svih priča pripovijeda u prvoj osobi jednine, a njegovi ga sugovornici oslovljavaju isključivo s: „Fero“ (izdanje iz 2000., str. 5, 90, 138 i 169; izdanje iz 2012., str. 7, 97, 148 i 181; u ostalim izdanjima: priča Forma amorfa, 1. poglavlje Igra odraza; priča Drvene čaplje, 2. poglavlje; priča Dodir anđela, 2. poglavlje Istraga; priča Anđeo u ofsajdu, 10. poglavlje Slagalica).
[19] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 26; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 29 (priča Forma amorfa, 10. poglavlje Henriette). Prema Hrvatskoj enciklopediji, „pedofilija je poremećaj spolnoga ponašanja koji se očituje u spolnoj sklonosti odrasle osobe, pedofila, prema djeci. Spolnu želju prema djeci prvi je 1905. opisao švicarski psihijatar August Forel (1848.–1931.) nazvavši ju pederoza. Psihodinamika smatra pedofile impotentnim osobama koje uzbuđuju djeca. Pedofilija je često udružena s homoseksualnošću, ekshibicionizmom i voajerizmom“. Prema aktualnoj Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema: Deseta revizija (Zagreb: Medicinska naklada, 1994., str. 279) pedofilija ima šifru bolesti F65.4, ubraja se u poremećaje seksualne sklonosti unutar poremećaja osobnosti i ponašanja odraslih u sklopu duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja.
[20] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 9; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 11 (priča Forma amorfa, 3. poglavlje Henriette).
[21] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 59; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 65 (priča Blues za gospođu s crvenim mrljama, 1. poglavlje Hyponodar /u petom izdanju Hipohondar/).
[22] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 61; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 67 (priča Blues za gospođu s crvenim mrljama, 1. poglavlje Hyponodar /u petom izdanju Hipohondar/).
[23] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 10; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 13 (priča Forma amorfa, 3. poglavlje Henriette).
[24] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 19; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 22 (priča Forma amorfa, 7. poglavlje Giuseppe).
[25] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 31; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 34 (priča Forma amorfa, 12. poglavlje Otkup).
[26] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 118; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 126 (priča Simetrije čuda, III. poglavlje Kalendar životinja, 1.): „“.
[27] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 25–26; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 28–29 (priča Forma amorfa, 9. poglavlje Dokumenti): „Oprostite što sam vas uvrijedio – rekao sam diskretno mu pokazujući novčanicu od sto dolara… Bez riječi je smotao novčanicu koja je nestala u njegovu džepu. Stajao je uporno preda mnom sve dok nisam izvadio drugu novčanicu, a on je ponovno smotao na isti način… Ono što vas zanima je opasno – rekao je gledajući uokolo… – zato je i tarifa veća. Izvadio sam još jednu novčanicu. Kad je i nju smotao, poveo me do prostorije s metalnim vratima… I to je bilo sve. Tristo dolara i jedan neugodni razgovor“.
[28] Poštovanje ljudskih prava jedna je od najviših vrjednota ustavnoga poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Hrvatskoga ustava (čl. 3.), a međunarodne konvencije i Hrvatski ustav određuju da svako ljudsko biće ima pravo na poštovanje: „Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnoga i obiteljskoga života, dostojanstva, ugleda i časti.“ (čl. 35.). Tomu nasuprot, Zoran Ferić u knjizi Anđeo u ofsajdu, nakon što je u priči Forma amorfa, u 9. poglavlju Dokumenti utvrdio: „Upravitelj arhiva sličio je na hrta s naočalama“ (2000., str. 24; 2012., str. 27), pisac više ne naziva ljudsko biće čovjekom nego nerazumnom živinom: „Hrt je zastao, približio se mome uhu kao da će reći nešto povjerljivo i prošaptao“ (2000., str. 25; 2012., str. 27); „Hrt se, međutim, okrenuo kao da je očekivao ovakav pristup“ (2000., str. 25; 2012. str. 28); „Kad smo došli do jedne neugledne knjige čije smeđkaste [u izdanju iz 2012.: su smećkaste] stranice su bile pune tamnih masnih mrlja, hrt je šapnuo: Ovo je vaš spis.“ (2000., str. 26; 2012., str. 29) i „Već u osam ujutro otišao sam u Espozicione del archivo Museo Marittimo i od čovjekolika hrta s himlerovskim naočalama primio svežanj fotokopiranih stranica“ (2000., str. 28; 2012., str. 31; priča Forma amorfa, 11. poglavlje Marina).
[29] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 144; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 154–155 (priča Dodir anđela, 4. poglavlje Noćna zasjeda): „Razmišljao sam o tome kako smo [u izdanju iz 2012. dodano: se] ovdje, u dvorištu škole, jedne slične [u izdanju iz 2012. dodan zarez] ali davne večeri igrali skrivača sa slijepim dječakom. Rekli smo mu da je mrak, pa smo isti jer ni mi ništa ne vidimo, ali bila je mjesečina. Gledali smo kako nas slijepi dječak, koji nije morao žmiriti dok je brojao [u izdanju iz 2012.: brojio], uzaludno traži sudarajući se s grmljem i kantama za smeće. Tko zna zašto, bilo je to jedno lijepo sjećanje.“
[30] „Taj Thomas je sigurno bio peder kad je pisao onakve stvari.“ (Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, 2000., str. 10; 2012., str. 12; priča Forma amorfa, 3. poglavlje Henriette); „Odmah sam znao da nisi peder!“ (2000., str. 61; 2012., str. 67; priča Blues za gospođu s crvenim mrljama, 1. poglavlje Hyponodar /2012. Hipohondar/); „Jedino mu zamjeram što nikada nije … crnkinju.“ (2000., str. 127; 2012., str. 136; priča Simetrije čuda, IV. poglavlje Pet do tristo); „morao sam se prisjetiti kako smo u prvom razredu gimnazije jednoga pederastog dječaka, prijeteći mu nožem, tjerali da pije mokraću.“ (2000., str. 148; 2012., str. 158; priča Dodir anđela, 6. poglavlje Slike).
[31] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 27, 79, 112 i 129; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 30, 86, 119 i 138.
[32] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 87 i 111; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 94 i 118.
[33] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 101; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 109.
[34] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 111; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 119.
[35] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 126; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 134. Fetišizam je oslonjenost na neki predmet kao sredstvo za seksualno uzbuđenje i zadovoljstvo; ima šifru poremećaja F65.0 prema Desetoj reviziji Međunarodne klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema). Koprolagnija je postizanje spolne naslade mišljenjem na ljudski izmet ili baratanjem njim; ima šifru poremećaja F65.8. I fetišizam i koprolagnija ubrajaju se u poremećaje seksualne sklonosti u sklopu poremećajā osobnosti i ponašanja odraslih unutar duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja.
[36] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 148; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 158: „morao sam se prisjetiti kako smo u prvom razredu gimnazije jednoga pederastog dječaka, prijeteći mu nožem, tjerali da pije mokraću“ (priča Dodir anđela, 6. poglavlje Slike).
[37] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 89; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 96. Inače, prema aktualnoj Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema: Deseta revizija (Zagreb: Medicinska naklada, 1994., str. 279) nekrofilija, o kojoj mašta Ferićev lik Toni, ima šifru bolesti F65.8, pripada poglavlju duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja, ubraja se u poremećaje osobnosti i ponašanja odraslih, u skupinu poremećaja seksualne sklonosti.
[38] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 16; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 19: „Svako istinsko zaljubljivanje pratio je kod mene taj osjećaj blagoga gađenja prema spolnom činu s voljenom osobom. Istodobno, uzbuđenost osjetila izdvojila je nagon u svom čistom obliku. I tada su na red dolazile prostitutke. Ne otmjene, nego uličarke. Svaka moja velika ljubav bila je praćena burnim kontaktom s mnogim tijelima.“ (priča Forma amorfa, 6. poglavlje Drvena kraljica); izdanje iz 2000., str. 18; 2012., str. 21: „Oblačio sam se nervozno, razmišljajući o jednom od svojih prvih posjeta javnoj kući u Novom Sadu gdje su radile Romkinje“ (priča Forma amorfa, 7. poglavlje Giuseppe); u izdanju iz 2000. na str. 127; a iz 2012. na str. 135–136 hvali čovjeka koji je, uz živu i aktualnu suprugu, spolno općio s još 294 druge žene: „Znate li da je poginuo na pet do dvjesto… To je, izgleda bio važan podatak. – Nije… Bilo je pet do tristo. Dobro se sjećam. Konačno, ja sam zadnji s njim razgovarao… Glavno da je u životu puno… Tristo… je lijepa brojka.“ (priča Simetrije čuda, IV. poglavlje Pet do tristo).
[39] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 9; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 12 (priča Forma amorfa, 1. poglavlje Henriette).
[40] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, 1. izdanje, Zagreb: MD, 2000., str. 17; 5. izdanje, Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 19 (priča Forma amorfa, 6. poglavlje Drvena kraljica).
[41] Pravna borba protiv pornografije proizašla je iz Francuske revolucije. Slobodarska Francuska prva je država koja je Odlukom od 19. srpnja 1791. uvela zaštitu društvenoga ćudoređa od pornografskoga materijala proglašavajući kažnjivim objavu nepristojnih izdanja.
Hrvatska je u tom smislu preuzela i međunarodne obveze jer je – kao i njezine pravne prednice u međunarodnom pravu: Austro-Ugarska i Jugoslavija – stranka ugovornica Međunarodne konvencije za suzbijanju prometa i trgovine nemoralnim publikacijama od 12. rujna 1923. i Protokola od 4. svibnja 1949. kojim se izmjenjuje i dopunjuje Sporazum o suzbijanju prometa nemoralnih publikacija od 4. svibnja 1910. (engleski, odnosno francuski).
„Predmeti se smatraju pornografskim ako im je pretežni cilj poticanje spolnoga uzbuđenja. Znanstvena i umjetnička djela imaju pornografski značaj ako se njima samo prikriva poticanje spolnoga uzbuđenja kao pravi cilj. U suvremenom hrvatskom kaznenom pravu pornografija je kažnjiva ako se njome ugrožava normalan razvitak maloljetnih osoba“ (Pravni leksikon, gl. ur. Vladimir Pezo, Zagreb: Leksikografski zavod, 2007., str. 1151).
„Upoznavanje djece s pornografijom u hrvatskom je kaznenom pravu kažnjivo djelo protiv spolne slobode i spolnoga ćudoređa… Riječ je o kaznenopravnoj zaštiti mladih osoba od preranih, najčešće iskrivljenih sadržaja i materijala za seksualnu stimulaciju i doživljaje. Ta se zaštita temelji na izvorima međunarodnoga prava o zaštit djece i mladeži (Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe i dr.). Za postojanje kaznenoga djela irelevantni su volja i ponašanje djeteta… Kazneni postupak pokreće nadležno državno odvjetništvo po službenoj dužnosti“ (Rječnik kaznenog prava, gl. ur. Željko Horvatić, Zagreb: Masmedia, 2002., str. 619).
[42] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, Zagreb: MD, 2000., str. 16 (priča Forma amorfa, 6. poglavlje Drvena kraljica).
[43] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, Zagreb: MD, 2000., str. 73 (priča Blues za gospođu s crvenim mrljama, 4. poglavlje Labuđe jezero).
[44] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, Zagreb: MD, 2000., str. 91; Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 98 (priča Drvene čaplje, 2. poglavlje).
[45] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, Zagreb: MD, 2000., str. 109; Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 117 (priča Simetrije čuda, 1. poglavlje Šesta postaja).
[46] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, Zagreb: MD, 2000., str. 116; Zagreb: V.B.Z., 2012., str. 124 (priča Simetrije čuda, III. poglavlje Kalendar životinja, 1.).
[47] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, izdanje iz 2000., str. 16, izdanje iz 2012., str. 19 (priča Forma amorfa, 6. poglavlje Drvena kraljica).
[48] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, izdanje iz 2000., str. 27 (priča Forma amorfa, 10. poglavlje Samoća je najteža u dvoje).
[49] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, izdanje iz 2000., str. 28 (priča Forma amorfa, 11. poglavlje Marina).
[50] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, izdanje iz 2000., str. 28 (priča Forma amorfa, 11. poglavlje Marina).
[51] Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, izdanje iz 2000., str. 65; izdanje iz 2012., str. 72 (priča Blues za gospođu s crvenim mrljama, 2. poglavlje Čudni tipovi).
[52] Josip Partaš, Pravopis jezika ilirskoga, U Zagrebu 1850., str. 12: „Velika pismena u jeziku ilirskom pišu se… 2. U imenih samostavnih vlastitih: Boga i krivih bogovah…; 4. … u pridavnih posebnih vlastitih imenih osobe… Pavlov“; Ivan Broz, Hrvatski pravopis, U Zagrebu 1893., § 153, str. 36: „Bog je vlastita imenica i zato treba da se piše velikim slovom početnim“; Franjo Cipra – Petar Guberina – Kruno Krstić, Hrvatski pravopis, prir. Bojan Marotti, Zagreb : ArTresor, 1998., § 32, str. 19; Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić, Hrvatski pravopis, Zagreb, 1944., § 50, str. 14 i 169; Pravopisna komisija, Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom, Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska, 1960., § 8.c, str. 16: „Ako se [imenicom bog] označuje ime određenog lica ili se personificira neko božanstvo, tada se piše velikim slovom: Bog“; Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Zagreb: Školska knjiga, 1971. i 1990., § 26, str. 7: „Kad se imenicom bog označuje osobno ime božanstva, tada je ta imenica vlastito ime i piše se velikim početnim slovom. Velikim početnim slovom pišu se i nazivi koji zamjenjuju vlastito (osobno) ime Bog.“; § 82, str. 16: „Valja razlikovati: Božji (prema Bog) – božji (prema bog)“; Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Zagreb: Školska knjiga, 1994., § 30, str. 9, i § 89, str. 18; Stjepan Babić – Milan Moguš, Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb: Školska knjiga, 2011., § 86, str. 43: „Velikim se početnim slovom pišu… vlastita imena te imenice ili pridjevi kojima ih zamjenjujemo i u službi su vlastitoga imena… odnosni pridjevi… izvedeni od svih vlastitih imena… pa i -ji u Božji.“; Vladimir Anić – Josip Silić, Pravopisni priručnik, Zagreb: Školska knjiga 1987. i 1990., § 209.c, str. 77: „Velikim početnim slovom pišu se osobna imena božanstava: Bog“; Lada Badurina – Ivan Marković – Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Zagreb: Matica hrvatska, 2007., § 19, str. 124: „Velikim početnim slovom pišu se i pridjevi Božji (prema Bog)…“; Hrvatski pravopis, gl. ur. Željko Jozić, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2013., str. 35: Posvojni pridjevi izvedeni od imena „Velikim se početnim slovom pišu posvojni pridjevi na -ov/-ev/-in/-ji od osobnih imena, prezimena, nadimaka i ostalih imena: Božji“; str. 41: Razlike u pisanju velikoga i maloga početnog slova „Božji (koji se odnosi na Boga) – božji (koji se odnosi na bogove)“.
* Petar Marija Radelj, Dubrovčanin stalno nastanjen u Zagrebu, teolog i arhivist, urednik, leksikograf, prevoditelj, dobrovoljac i aktivist građanskoga društva, nije član ni jedne stranke ni udruge. Ustrajno se zalaže za naravni zakon, ljudska prava, demokraciju, izgradnju vladavine prava i uspostavu odgovornosti u javnom prostoru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
