Kao pripadnik Dijaspore osjećam dužnost izraziti nekoliko misli o tome da je došlo vrijeme da mi iz Dijaspore pođemo ususret realnosti; moramo se suočiti sa golom istinom i sagledati stvarnost baš onakvom kakva ona jest, jer nalazim da je prijeka potreba i nužnost da pokušamo naći pravilan i dobar smjer koji smo, prema mome iskustvu i saznanjima, odavno izgubili.
Ako je Država u krizi moramo priznati da to vrijedi i za nas.
Vjerujem da svi jako dobro pamtimo ono što su nas učili o tome da se prvi masovni val iseljavljanja iz Dalmacije dogodio još potkraj XIX, stoljeća kao posljedica bolesti vinove loze koja je poharala cijelu obalu i otoke pa je ta prirodna katastrofa dovela do toga da ljudi nisu više imali od čega živjeti. Naime, velika većina stanovnika se održavala prodavajući vina i smokve u Austrougarskoj Monarhiji, barem tako smo naučili u školi. Ono što nas nisu učili a iznimno je važno za razumijevanje situacije, jesu Komercijalni ugovori koje je potpisao Beč sa Italijom. Sto je de facto proizašlo iz tih ugovora? Talijanima koji su još onda bili pod okupacijom Austrije, barem zapadni dio, tim ugovorom je omogućeno izravno trgovati sa Bečom i prodavati vina na području Austrougarske Monarhije!
Kakvu pouku imamo iz te činjenice s kraja XIX, stoljeća za današnje vrijeme?!
Dva velika neprijatelja, Kraljevina Italija i Austrougarska Monarhija, počinju se približavati (povezivati) kroz kanale komercijalne suradnje; Što je to značilo za Hrvatsku? Zašto baš tada? Kako se dobro sjećate bilo je to u presudnom trenutku kada su Hrvati tražili i zamalo ishodili od Beča TRIJALIZAM. Sam trijalizam predstavlja projekt ponovne reorganizacije dualističke Monarhije kojom bi se stvorila nova državna federalna jedinica − Kraljevina Hrvatska. Ona bi kao takva bila ravnopravna s dotadašnjom Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom.
Baš u takvom trenutku potpisani Komercijalni ugovor (a ne bolest vinove loze) slabi mogućnosti da bi naši seljaci mogli nastaviti živjeti u Dalmaciji.
U tom kontekstu, iz te perspektive valja sagledati i razumjeti istovremenu pojavu odlične ponude za iseljavanje u Južnu Ameriku: besplatno putovanje, smještaj, hrana, dokumenti i posao.
U roku svega nekoliko godina Dalmacija je izgubila oko 100 tisuća ljudi, a kakav je to demografski udar i ekonomska devastacija postaje razvidno u činjenici da krajem 1900 Dalmacija ima oko 550 tisuća stanovnika. To znači oslabiti hrvatske političke interese prema Beču za Trijalizam, i jačati iredentističku komponentu Italije u Dalmaciji!
Zanimljivo je da taj Komercijalni ugovor ima “vinsku klauzulu“, naime talijanima nije samo dato da mogu prodavati vina Beču nego da to mogu raditi bez “carinskih ograničenja“!
Pisao sam o tome samo da vidite kako (naizgled) banalne i sekundarne političke odluke mogu upraviti (usmjeriti) život Nacije i upravljati Narodom.
Ako usporedimo ondašnju situaciju sa sadašnjom vidimo neke istovjetnosti. Činjenice govore same za sebe: unutar Hrvatske pritisak na Narod je toliko jak da ljudima ne preostane ništa više nego emigrirati.
Više od 370 tisuća mladih su otišli van zemlje – kakav je to demografski udar i ekonomska devastacija! Koji je pravi uzrok tome? Moguće pitanje jest koliko od njih je otišlo samo da može naći način da plaća ovrhe koje ima njihova obitelj? Jesu li razlog njihovog iseljavanja strane banke koje nas “kamatare“ 10 posto više od onog što imaju za kamatu u drugim državama EU?
Dijaspora je oduvijek imala dva velika cilja
Samostalnost naše drage Domovine od diktature komunizma (samoupravnog socijalizma u bratstvu i jedinstvu) i od Jugoslavizma (Jugoslovenštine i pretenzija Velikosrbizma) te Povratak na svoja ognjišta (u svoj hrvatski dom).
Spram ta dva velika glavna cilja bilo je podređeno sve ostalo. Sada se moramo pitati zašto je Titov režim tako kaznio političku emigraciju, čemu brutalnost i krajnje ekstremni postupci prema političkoj emigraciji koja nije imala vojsku, nije imala oružje niti su bili toliko brojni da bi mogli biti kakva ozbiljna prijetnja i opasnost. Zašto su nastavili ubijati političke emigrante diljem svijeta do 80-tih godina?
Jedini odgovor koji smatram ispravnim je da su njihove ideje o slobodi i osuda komunističke diktature bili za Tita neoprostivi. Dijaspora se tada postavila prema Jugoslaviji kao hrvatski politički faktor koji zna što želi i što treba učiniti.
Nemajući vremena pisati o političkom djelovanju emigrantske organizacije, a bilo je i važnih i moćnih ideja, pojedinaca i djelovanja, spomenut ću samo da je 70tih godina konačno došlo do formiranja jedne vrste Krovne organizacije pod imenom Hrvatsko Narodno Vijeće. (1974 u Torontu u Kanadi).
Titovi agenti, udbaši i ostali, masovno su se infiltrirali u emigrantske organizacije – kako su uvijek radili – te sustavno organizirali ubojstva čelnih ljudi organizacije ili njihovo diskreditiranje. Mislim da je svakom poznat slučaj ubojstva Brune Bušića u Parizu 1978., kao tek imenovanog predsjednika Hrvatskog Narodnog Vijeća, i pokušaj ubojstva njegovog nasljednika Franje Mikulića.
Ubojstva i prijetnje nastavljaju se i traju do 1982. godine kada na čelo Hrvatskog Narodnog Vijeća dolazi Mate Meštrović. Njegovim dolaskom prestaju prijetnje i pritisci – Udba staje, kao da Hrvatsko Narodno Vijeće više nije tako opasno? Tek 1990. godine na prvim slobodnim izborima to se počinje razjašnjavati: Naime, Predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća daje intervju za medije u Hrvatskoj u kojima se otvoreno zalaže za Narodni front, koji nije bio za samostalnost.
Intervju jest bio privatnog karaktera, ali jasno je da osobe koje imaju položaj i eksponiranost kakvu je imao Mate Meštrović, a još k tome i specifičnu težinu i posebnu osjetljivost s obzirom na prijelomno vrijeme i kontekst u kojem se nalazio, apsolutno nisu u mogućnosti javno i to još u medijima odvojiti privatno mišljenje od svoga javnog stajališta. Njegova izjava je uzdrmala cjelokupnu Dijasporu jer je izgledalo kao da Emigracija preko svoga predstavnika javno podržava blok bivših kumunista.
Posljedica svega toga je bio raspad Hrvatskog Narodnog Vijeća, odmah poslije prvih izbora. Daljnja posljedica je bila da Dijaspora od 1990 do 1993 nije imala krovnu organizaciju. Tek 1993. osnovan je Hrvatski Svjetski Kongres a za prvog predsjednika izabran je ing. Nikola Kirigin.
Sada posebno apeliram na vašu pozornost:
Kirigin je bio pravi hrvatski patriot i domoljub – počeo je tražiti za Dijasporu ono što je bilo onda, a i još sada jest, bitno: lustracija, povrat imovine, program za povratak Hrvata, zakon o investicijama, kontrola za pretvorbu i privatizaciju, Ministarstvo za Iseljeništvo.
U ono doba ing. Kirigin nije postupao pragmatično nego je, pravno – pametno – domoljubno, tražio ono što je i za Hrvatsku i za njenu emigraciju bilo dobro.
Teme su bile prave i ispravne, ali nažalost 1993. godine s 1/3 hrvatskog teritorija pod okupacijom i golemim bremenom ratno-vojno-diplomatskih problema, bile su neostvarive.
Baš zato moramo pitati zašto se ove bitne teme još nisu ostvarile? Je li Tuđman bio u nemogućim uvjetima i u nuždi suradnje s Udbom i drugim starim strukturama koje se nisu dale skinuti od vlasti (maknuti s vlasti)? Možda nećemo nikada znati, ali možemo pokušati shvatiti i razjasniti međuvrijeme od tada do danas, jer poslije 28 godina vidimo kuda – Država ide: prema propasti.
Što se događa poslije Kirigina?
Jesu li novi predsjednici Hrvatskog Svjetskog Kongresa, koji su došli poslije njega, ostali na tim bitnim temama – lustracija, povrat imovine, program za povratak Hrvata, zakon o investicijama, kontrola za pretvorbu i privatizaciju, Ministarstvo za Iseljeništvo – ili su pokušali igrati kartu „pragmatizam“?
To znači ne-postavljati-se-politički-kao-opozicija, nego pokušavati, i još bolje ostvariti, suradnju s Vladom.
Rezultat ove nove političke ere je da nikada Dijaspora nije bila toliko marginalizirana od strane politike unutar Hrvatske kao danas. I to usprkos tome što je, kako piše u reportu Svjetske Banke, Hrvatska Emigracija najprosperitetna tvrtka u Hrvatskoj: ove godine radničke doznake su prešle 2 milijarde eura. To i dalje nema nikakvu političku težinu!
Kada bi barem ovaj novi pragamatizam i ponašanje naše krovne organizacije dovelo do rješenja za neke od bitnih tema, svatko od nas bi rekao: Bravo, nastavite ovako.
Ali mi koji smo povratnici u Domovinu znamo da je situacija obrnuta – Dijaspora nije uspjela zabiti niti jedan gol unatoč tome što je u ovih zadnjih 28 godina potpuno na pobjedničkoj strani. Kao primjer da bolje shvatite što želim reći, uzet ću dvije točke izglasane na skupštini Hrvatskog Svjetskog Kongresa u lipnju 2018, kada u ime Dijaspore Kongres traži: Točka 2./ „Moramo imati status nacionalne manjine“, i točka 6./ gdje smo postali branitelj Milana Bandića.
Moramo priznati da smo pogriješili smjer i da Država ne može sama. Pokazalo se da politička klasa nije još zrela da bi mogla voditi ovu Državu.
Što možemo učiniti kao Emigracija?
Ako je od 1994. godine Dijaspora bila na tribini i samo navijala za Hrvatsku, sada je zadnji čas da izađemo na teren igrati utakmicu. Ili sada ili nikada više! Moramo prije svega znati što želimo i sami doći do cilja.
Najopasnija zamka je ispred nas, a to je da će 2020. godine završiti moratorij na kupnju zemljišta u Hrvatskoj za strane tvrtke. (Što to znači ilustrira slijedeća gruba aproksimacija: hektar zemljišta u Slavoniji ima prosječnu cijenu 6000 eura, a hektar poljoprivrednog zemljišta u Njemačkoj ima prosječnu cijenu 60000 eura, nema plohe ispod 100 hektara i nemoguće je naći zemlju koju možete kupiti jer nitko ne prodaje!)
Po uzoru na Židovski nacionalni fond, naša Dijaspora bi mogla osnovati jedan investicijski Fond i početi kupovati zemljišta i ostale nekretnine u Hrvatskoj. Svatki Hrvat i Hrvatica koji žele mogu sa 1 ili $10 participirati u kupnji najmanjih parcela zemlje. Pri utemeljenju Židovskog nacionalnog fonda definirano je da će fond biti vlasništvo židovskog naroda u cjelini, a investicijski Fond hrvatske Dijaspore može biti svenacionalni fond sa točno određenom svrhom kupnje zemljišta, nekretnina te ulaganja u konkretne razvojne projekte prioritetno ruralne i turističke, a sa ciljem opće dobrobiti Hrvatske.
To bi bio početak našeg zajedničkog djelovanja za spas naše drage Domovine.
Ili sada ili nikada više! Nadam da će to biti tema i da će se o tome raspravljati tijekom susreta Dijaspore u Osijeku.
* Luka Krilić, dipl. politolog, konzultant, dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-talijanske udruge u Rimu i glavni tajnik Saveza hrvatskih zajednica u Italiji. Vodio je turističku firmu, mali hotel u Rimu, a u Hrvatsku se vratio u srpnju 2016. godine. Trenutno živi u Zagrebu, otac je troje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
