Kao odgovor na uspješno izvedenu operaciju Bljesak, kojom je tada oslobođena zapadna Slavonija, vođa pobunjenih srpskih terorista, ratni zločinac Milan Martić naredio je 2. i 3. svibnja 1995. godine bombardiranje Zagreba. Neprijatelj je kukavički napao civilne ciljeve u samom središtu grada, među njima i Dječju bolnicu u Klaićevoj ulici, Hrvatsko narodno kazalište, Zrinjevac, Draškovićevu i Vlašku ulicu.
U napadima je poginulo sedmero, a ranjeno 175 civila
U napadima je poginulo sedmero, a ranjeno 175 civila, a krvoproliće na zagrebačkim ulicama svojim su objektivima zabilježili i fotoreporteri.
Primabalerina Mirna Sporiš ranjena je tijekom probe u HNK.
“Nakon eksplozije, u dvorani je nastala totalna panika. Stakleni krov razasuo se po nama. Svi smo u isti čas nahrupili na vrata kako bismo pobjegli. U trenutku ranjavanja nisam uopće osjetila bol, samo užasnu toplinu. Više nisam mogla hodati. Dečki su me odnijeli u podrum, a poslije sam prevezena u KB Sv. Duh gdje sam operirana”, ispričala je za Večernji list primabalerina.
Geler joj je ozlijedio i lakat, a liječničke prognoze nisu bile dobre.
“Prestrašili su me da više nikad neću moći ispraviti ruku u laktu. No bila sam uporna. Svakodnevno sam vježbala i uspjela sam potpuno osposobiti ruku”, rekla je Mirna Sporiš, koja je na baletne daske stala već tri mjeseca nakon raketiranja Zagreba.
Jedna od 175 preživjelih žrtava bila je i Almira Osmanović, u to vrijeme i ravnateljica zagrebačkog Baleta.
“Bilo je ratno vrijeme, ali mislili smo da smo sigurni jer je život u Zagrebu normalno funkcionirao. Djeca su išla u školu, i kod nas se radilo punom parom. Toga jutra pripremali smo veliku međunarodnu produkciju Donauballet. Nekoliko sati kasnije, 18 mojih plesača, uključujući mene, ležalo je ozlijeđeno na baletnom podu. Sva ona krvava lica i tijela kolega, ona panika i strah na njihovim licima… to je slika koju zasigurno dok sam živa neću zaboraviti”, prisjetila se.
Od njezinih kolega, srećom, nitko nije smrtno stradao. No, trajne psihičke ozljede koje su pretrpjeli sudionici nisu jedini ožiljci koje će neke pratiti cijeli život. Mark Boldin izgubio je bubreg i nikada više nije zaplesao, Viorel Dascalu nikada se nije potpuno oporavio, jednako kao i Mateja Pučko, koja još danas nosi gelere u tijelu, dok će i gospođa Osmanović ponijeti trajni podsjetnik na taj dan – ožiljak na lijevom bedru.
Na žalost, u neposrednoj blizini HNK ipak je zauvijek zaustavljen jedan mladi život. Riječ je o najmlađoj žrtvi raketiranja, studentu prve godine filmske režije, 20-godišnjem Luki Skračiću. Kobnog dana išao je na fakultet naći se s profesorom, a u trenutku napada bio je na Mažuranićevu trgu ispred Akademije gdje ga je pogodio geler.
Tim beskrupuloznim činom vođa srpskih pobunjenika Martić čak se i javno pohvalio na televiziji, što je u konačnici bio i jedan od ključnih dokaza na suđenju. Posebno emotivno bilo je svjedočenje Zagrepčanke Sanje Risović koja je 2006. stigla na Haaški sud na poziv tužiteljstva. Moglo se tada čuti da je 3. svibnja 1995., pri granatiranju Zagreba iz samohodnog višecijevnog bacača raketa Orkan M-87 ranjena u leđa i rame pretrpjevši “teška tjelesna oštećenja”. Toga je dana imala dogovoren pregled kod neuropedijatrice u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici za svoju četverogodišnju djevojčicu.
“Odjeknula je snažna eksplozija, popucali su prozori i stakla. Dijete mi je bilo u rukama, pognula sam se da je zaštitim, ali se nisam mogla micati”, izjavila je Sanja Risović.
Sanja Risović imala je 11 operacija, a opisujući kako se zbog operacija i rehabilitacije nije gotovo pet godina mogla brinuti za dijete, njezino je svjedočenje bilo isprekidano jecajima.
Milan Martić u Haagu je za svoja zlodjela osuđen na 35 godina zatvora.
