Nakon kratke i teške bolesti preminula je profesorica Cvijeta Pahljina, dr. med, specijalistica psihijatrije.
Godine 1986. pokrenula je prvi telefon za pomoć osobama u krizi u Slovniji, koji je radio izvan zdravstvenih ustanova. Godine 1990.potaknula je osnivanje Slovenskog Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje je bila bila dugogodišnja predsjednica i delegat u Internacionalnoj federaciji telefona za pomoć u krizi IFOTES. Dugi niz godina vodila ambulantu za krizna stanja. Završila je i subspecijalizaciju iz logoterapije Viktora Frankla kod prof. Elisabeth Lukas u Beču. O Logoterapiji je napisala:”Psihoterapijska škola Viktora Frankla dala je dragocjeni doprinos medicini time što je vratila u antropološku sliku čovjeka njegovu duhovnu dimenziju. Time je rehumanizirala medicinu i sva područja gdje se može primijeniti. Zbog velike koristi u terapiji osoba s psihičkim smetnjama, kao i pomoći u najrazličitijim životnim krizama željela sam prenijeti to znanje u Hrvatsku i Sloveniju. Moja učiteljica prof. E. Lukas je to svim srcem podržala.”
Dr. Cvijeta Pahljina započela je s edukacijama iz logoterapije u okviru Zavoda žički tabor za duhovni rast 2010. u Sloveniji, a nakon toga 2011. u Hrvatskoj u okviru udruge za logoterapiju Logos. U posljednjih 10 godina naraštaji logoterapeuta završili su postdiplomski studij koji je pokrenula dr. Pahljina, nesebično dijeleći svoje bogato znanje iz logoterapije i još veće iskustvo u radu s pacijentima.
> (VIDEO) Dr. sc. Cvijeta Pahljina u podcastu ’55 minuta kod Željke Markić’
> (VIDEO) Dr. Cvijeta Pahljina savjetuje kako prevladati strah od potresa i pandemije
Most između dva naroda
Dr. sc. Pahljina rodila se na Rabu, „najljepšem otoku na svijetu”, kako je sama isticala, 1943. godine.
Doma je bila u dvije države, Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj je živjela preko 40 godina.
„Osjećam da trebam biti most između oba naroda odnosno kruga ljudi koje na životnom putu susrećem. Moj životni poziv je biti liječnik tamo gdje me trebaju”, naglasila je.
Diplomirala je Medicinskom fakultetu u Zagrebu na kojem je i specijalizirala psihijatriju. Radila je kao psihijatar u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj i Sloveniji i u vlastitoj ambulanti za pomoć u krizi u Celju.
U celjskoj regiji tražili su liječnike pa se sa suprugom, također liječnikom, uputila tamo. Dobili su stalni posao, stan, ali su se i namjeravali vratiti kad djeca krenu u školu. No “privremeno” je postalo – stalno.
“Uvijek smo vjerovali da ćemo se vratiti. Kratko, prije odlaska u Sloveniju, živjeli smo kod mojih na Rabu, u malom stanu, ali smo se ubrzo odselili. Mladi par mora imati mogućnosti živjeti sam, odvojen od primarne obitelji, imati svoj prostor za ljubav i svađu. To je za njih najbolji način da opstanu”, ispričala je u jednom intervjuu, te dodala da im je Hrvatska ipak ostala prva domovina.
“Nekako sam imala kroz sve ove godine osjećaj da spajam te dvije zemlje – mislim da je dobro graditi mostove, a to je posebna privilegija koju sam imala u životu, toliko veza je stvoreno između prijatelja, između studenata”, istaknula je dr. sc. Pahljina.
Logoterapija
Pomagala je i kao psihijatar osobama u krizi u okviru Zavoda za zdravstveno varstvo u Celju. Završila je i subspecijalizaciju iz logoterapije Viktora Frankla kod prof Elisabeth Lukas u Beču.
Logoterapija je dala dragocjeni doprinos medicini time što je vratila u antropološku sliku čovjeka njegovu duhovnu dimenziju. Time je rehumanizirala medicinu i sva područja gdje se može primijeniti. Zbog velike koristi u terapiji osoba s psihičkim smetnjama, kao i pomoći u najrazličitijim životnim krizama željela je prenijeti to znanje u Hrvatsku i Sloveniju. Njezina učiteljica prof. E. Lukas to je svim srcem podržala. Započela je s edukacijom iz logoterapije u okviru Zavoda žički tabor za duhovni rast 2010. u Sloveniji, a nakon toga 2011. u Hrvatskoj u okviru udruge za logoterapiju Logos.
Godine 1986. osnovala je prvi telefon za pomoć osobama u krizi u Sloveniji, koji je radio izvan zdravstvenih ustanova. Godine 1990. potaknula je osnivanje Slovenskoga Saveza za telefonsku pomoć u krizi, gdje je bila dugogodišnja predsjednica i delegat u Internacionalnoj federaciji telefona za pomoć u krizi IFOTES. Približno 18 godina vodila je ljetne tabore za duhovni rast u Žičkoj kartuziji.
Obitelj
Njezin suprug preminuo je prije 12 godina. S njim je imala šestero djece, dva sina i četiri kćeri, na koje je bila jako ponosna. Jedan sin živi u Berlinu, drugi u Celju, dok je jedna kći u Norveškoj, druga u samostanu, treća na Rabu, a četvrta je s njom živjela u Celju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Photo: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.