Ugledna psihijatrica dr. sc. Pahljina za Narod.hr: ‘U svojem sam se radu susretala sa ženama koje nisu uspijevale sebi oprostiti učinjeni pobačaj’

Foto: snimka zaslona

Dr. sc. Cvijeta Pahljina govori o pobačaju i postpobačajnom sindromu.

U četvrtak, 24. listopada ove godine u crkvi Marije Kraljice Apostola u Zaprešiću predstavljena je knjiga „Neplanirano“. Knjiga je izašla u izdanju nakladničke kuće Verbum, a predstavljanje je organizirala Inicijativa 40 dana za život Zaprešić.

Riječ je o potresnom svjedočanstvu bivše ravnateljice Klinike za pobačaje, Abby Johnsohn, koja se prestala baviti tim poslom nakon što je prvi put vlastitim očima svjedočila pobačaju na zahtjev. Zbog tog se strašnog iskustva nakon punih osam godina rada u klinici za pobačaje na zahtjev pridružila zagovornicima života koji su se molili pred ogradom klinike u sklopu inicijative „40 dana za život“.

> (FOTO) Predstavljena knjiga ‘Neplanirano’ u Zaprešiću: Knjiga koja će vas potaknuti na još veće zalaganje za život!

> Pročitajte što ugledna psihijatrica kaže o pobačaju i postabortivnom sindromu

Među govornicima na predstavljanju bila je i psihijatrica dr. sc. Cvijeta Pahljina, koja se u svojem izlaganju posebno osvrnula na posljedice pobačaja na zahtjev.

Njezino izlaganje možete pročitati ovdje, a tom prilikom smo s njom razgovarali za Narod.hr.

Narod.hr: Liječnica ste, psihijatrica. Jeste li se u svojem liječničkom radu susretali s trudnicama koje su napravile pobačaj na zahtjev?

Dr. sc. Cvijeta Pahljina: Jesam. I kao psihijatar, a i ranije, kao liječnica opće prakse. Ali prije svega kao psihijatar. Susretala sam se sa ženama koje nisu uspijevale sebi oprostiti. Budući da su bile vjernice, razgovarali smo o tome da odu na ispovijed, međutim, ni ta ispovijed im nije donijela unutrašnji mir. Tako da, s tim je teško živjeti i često puta taj osjećaj krivnje i predbacivanja sebi: „Zašto sam to napravila?“ traju do kraja života.

“Riječ je o teškoj traumi”

Narod.hr: Što još iz svojeg iskustva možete reći o posljedicama pobačaja?

Dr. sc. Cvijeta Pahljina: Mogu reći da je to jedna teška trauma, postabortivni sindrom se uspoređuje s postraumatskim stresnim sindromom, dakle, situacijom koju proživljavaju ljudi koji su životno ugroženi u ratu ili nekim elementarnim nepogodama – u situacijama kada je njihov vlastiti život ugrožen. To ostavlja teške posljedice: u obliku poremećaja spavanja, prehrane, „flashbackova“ na te situacije, smetnji koncentracije… Što se tiče trudnoće, takve si žene često žele novo dijete da bi na neki način kompenzirale ono koje je otišlo, ali onda imaju problema u uspostavljanju emocionalne veze jer se uvijek ponovno sjete: „Ali to ipak nije to dijete koje je otišlo mojom krivnjom“. I tu je, zapravo, korisno im posvijestiti da to dijete nije nestalo, da ono i dalje postoji i da ju vidi i gleda. Zapravo, što bi to dijete željelo za svoju majku? Pa sigurno bi željelo da bude sretna – to dijete je kod Stvoritelja, dakle u srcu dobroga, u srcu ljubavi i iz toga može biti samo ljubav koju to dijete osjeća prema svojoj majci. Dakle, želi da se ta majka smiri, da bude sretna i da bude sposobna biti dobra majka, dobra žena, dobra osoba svugdje gdje je prisutna. Tako da, treba majku usmjeriti na to da joj je to dijete oprostilo i da joj želi pomoći da ona bude dobra.

“Djeci koja znaju da je majka napravila abortus poljulja se povjerenje u roditelje”

Narod.hr: Kada se u javnosti govori o pobačaju, vrlo se rijetko spominju psihičke posljedice tog čina na ženu, poput postpobačajnog sindroma. Što je potrebno učiniti da bi se to promijenilo?

Dr. sc. Cvijeta Pahljina: Mislim da je, primjerice, i ova inicijativa 40 dana za život u tom pravcu usmjerena da spriječi da se uopće pobačaj napravi i da onda ne budu prisutni ti postabortivni sindromi.

Ima puno žena, neke statistike kažu da do 45 godine 50 posto žena napravi pobačaj. To je jako velik broj, zastrašujuće velik. Prema tome, to je prisutno u javnosti. Govori se sigurno o tome u krugovima najbližim toj ženi.

Rade se i istraživanja o tome. Nedavno sam vidjela da se radilo istraživanje u dječjem vrtiću o osjećajima djece koja znaju da je majka napravila abortus i koliko to zapravo negativno djeluje na dijete i poljulja jedno povjerenje u roditelje.

Sigurno da pisati o postapobačajnom sindromu treba, i to u smislu afirmacije života kao najveće vrijednosti, kao nečeg svetog, kao nečeg što nam je poklonjeno.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr