Pročitajte što ugledna psihijatrica kaže o pobačaju i postabortivnom sindromu

Foto: Narod.hr

U četvrtak, 24. listopada 2019., u crkvi Marije Kraljice Apostola u Zaprešiću predstavljena je knjiga „Neplanirano“ autorice Abby Johnsohn.

(FOTO) Predstavljena knjiga ‘Neplanirano’ u Zaprešiću: Knjiga koja će vas potaknuti na još veće zalaganje za život!

Među govornicima na predstavljanju bila je i psihijatrica, dr. sc. Cvijeta Pahljina.

Cvijeta Pahljina rodom je s otoka Raba. Nakon osnovne škole došla je u Zagreb gdje je, nakon srednje škole, završila Medicinski fakultet i specijalizaciju iz psihijatrije. Potom se udala i postala majka šestero djece. Radila je kao psihijatar u psihijatrijskim bolnicama u Hrvatskoj i Sloveniji i u vlastitoj ambulanti za pomoć u krizi u Celju. Završila je i subspecijalizaciju iz logoterapije Viktora Frankla kod prof Elisabeth Lukas u Beču. Logoterapija je dala dragocjeni doprinos medicini time što je vratila u antropološku sliku čovjeka njegovu duhovnu dimenziju.

Iz njezinog predavanja smo izdvojili pojedine dijelove:

„Počašćena sam ovim pozivom i drago mi je da mogu u ovome sudjelovati.
Ja sam liječnica. A mi liječnici smo, zapravo, preventivci. Mi bismo najradije da nema bolesnika, da nema bolesti i da nema ovakvih problema kao što je postabortivni sindrom.

Drago mi je da mogu o tome nešto reći. To je zapravo tema koja se provlači kroz stoljeća: pitanje kada život počinje, što je to čovjek. To su egzinstencijalna pitanja koja ispituje već malo dijete. Ono se pita odakle ja dolazim, zašto se nalazim baš ovdje, zašto sam rođen u toj porodici, zašto baš sada.

U vezi sa sprječavanjem pobačaja, odnosno, posljedično, postabortivnog sindroma, mi se liječnici već prilikom naše promocije zaklinjemo Hipokratovom zakletvom. Kao što znate Hipokrat je grčki liječnik koji je živio 500 godina prije Krista i u svojoj zakletvi se zakleo da neće propisivati sredstva za odstranjivanje trudnoće ni u kojem slučaju niti davati savjete ženama o tome kako bi mogle ostraniti plod. Dakle, to je nešto na što se mi zaklinjemo prilikom promocije: Neću ni na koji način uništiti život koji je začet.

Liječnik zna kada život počinje. To nije nikakvo društveno ili političko pitanje, to je pitanje medicinske znanosti i ono je potpuno jasno. Jasno je da život započinje u trenutku začeća. Jasno je da se spojem muške i ženske spolne stanice stvara se jedna biološka osnova, jedan egzistencijalni minimum. U tom egzistencijalnom minimumu je naša biološka osnova u kojoj je kemijski program za cijeli naš život: mi smo dakle programirani u svojim karakteristikama poput tjelesne visine, konstitucije, talenata. Usto, naše psihološke karakteristike u obliku osnova karaktera su također nešto što je na neki način programirano.

Čovjek je i duhovno biće

Čovjek je biološko, psihološko, ali i duhovno biće. Ovo biološko i psihološko ima svoje korijene u genskom zapisu i u djelovanju okolne na čovjeka od njegovog rođenja nadalje. Zapravo već i prije rođenja, u svih 9 mjeseci trudnoće, dijete osjeća kucanje srca majke, osjeća njezine emocije, osjeća ono što se događa u okolini. Ono čuje – čuje glasove, glazbu buku. Dijete već percipira puno toga u toku tih 9 mjeseci koje njega kasnije određuju.

Prema tome, taj biološko-psihološki minimum nam je poznat – znamo odakle on dolazi. Međutim, odakle dolazi naša duhovna dimenzija? Ona nije nešto što mi dobivamo od roditelja. Tu duhovnu dimenziju dobivamo od nekoga puno većeg od nas. Od Stvoritelja – od Stvoritelja života. To je ono sveto u nama, ono što čini život svetim. I to je ono po čemu smo mi kao osobe povezani s našim Stvoriteljem. Taj duhovni dio je sjedište naše savjesti.

Ta savjest nije nešto proizvoljno, nešto što mi sami konstruiramo, pa onda gledamo što se nama čini najboljim i kažemo: „Meni se čini najbolje da se ja odlučim prekinuti svoju trudnoću jer ona meni ne treba, poremetit će moje planove i po mojoj vlastitoj savjesti je najbolje da napravim abortus.“

Takvu osobu sam doživjela u praksi. Bila je to jedna uspješna menadžerica koja je zatrudnila pred kraj svoje generativne dobi. Nazvala je na telefon za pomoć u krizi, ja sam tada bila na tom telefonu dežurna, i htjela je čuti da joj na neki način potvrdim da je donijela ispravnu odluku. Međutim, savjest se ne da prevariti. Ona je osjećala da nešto nije u redu. I zato je zapravo zvala. Mislila je da ću ja potvrditi i složiti se s njom: „Pa bilo bi zgodno da se riješite te trudnoće. Sad imate planiran put u Japan, na vrhuncu ste karijere…“ Ali ipak, ta njezina savjest u njoj je izazivala nemir. Savjest je povezana sa Stvoriteljem, ona je transcedentna, ona je jedna vertikala koju u sebi imamo i za koju se treba čvrsto držati. To je nešto za što trebamo pomoći i djeci da se to kod njih razvije. Ako ih uspijemo usmjeriti u tom pravcu da budu odgovorni bez obzira na stavove okoline, onda možemo biti mirni.
(…)

Postoje ljudi koji su u stanju i u najtežim se situacijama ponašati kao ljudi

Jedan od najvećih intelektualaca 20. stoljeća, neuropsihijatar Viktor Frankl je ponovno uveo pojam duhovnosti kod čovjeka.

Viktor Frankl bio je liječnik, psihijatar, i Židov koji je proveo nekoliko godina u njemačkim logorima. Kada je izašao iz logora napisao je knjigu: „Usprkos svemu kažem životu da“. Knjiga je prevedena na hrvatski 80-ih godina, a nosi naslov „Zašto se niste ubili?“ Taj nas naslov potiče na razmišljanje za što bismo mi živjeli. Oni koji su dolazili u logore i koji nisu imali motiva da prežive, oni su se bacili u električnu žicu i tako učinili samoubojstvo. Međutim, on je želio dokazati da zapravo postoje ljudi koji imaju snage i u najtežim situacijama se ponašati kao ljudi. On je, izašavši iz tog logora pisao o osobama koje su i u tim teškim uvjetima očuvale svoje ljudsko dostojanstvo. Ako su mogli u takvim uvjetima očuvati svoje ljudsko dostojanstvo, onda znači da je to moguće i u drugim, lakšim uvjetima.

Puno takvih izazova imala je i ta moja pacijentica koja me zvala i pitala da li da ili ne taj abortus. Na kraju razgovora došle smo do zaključka da u je pozadini svega njezin strah kakva će ona biti majka. Silno se toga bojala, da neće biti dobra majka. Ključno pitanje koje sam joj postavila jest tko bi se mogao radovati tom djetetu. Imala je roditelje koji su jedva čekali da postanu djedovi i bake, njezin muž je isto tako jedva čekao da postane otac, a i njegovi roditelji da budu djed i baka. Dakle, petero odraslih ljudi koji će joj sigurno htjeti pomoći. Time je dobar dio toga straha eliminiran. A kada sam je postavila u situaciju da razmišlja kako bi se osjećala, recimo, pet godina nakon tog abortusa, kada više ne bi imala uopće šanse da ponvono zatrudni, a imala bi vremena, ne bi trebala ići u Japan i sl., kako bi se onda osjećala gledajući unatrag, onda smo došle do zaključka da joj sigurno ne bi bilo svejedno da je uništila jedan život, da je nekome oduzela šansu da proživi ovaj život.

Ljudski život je neuništiv

Razmišljajući o tome što se dešava u abortusu – uništavamo li mi zapravo život? Život koji je jednom dan od Stvoritelja se ne može uništiti, ta duhovna dimenzija ostaje. Ali šansa da se proživi život na ovoj zemlji je oduzeta. Sve ono što ta osoba može ispuniti na zemlji, sve dobro koje može napraviti dodajući svoj kamenčić jednom mozaiku – to se tim činom abortusa oduzima. Međutim, osoba kao takva se ne može uništiti, ona, jednom stvorena živi i dalje.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Taj osjećaj da to dijete ipak negdje jest je nešto što je prisutno kod žena koje naprave abortus. To je nešto što prati cijeli život takvu osobu i često je vrlo teško riješiti se tog osjećaja krivnje. Pored tog osjećaja krivnje idu i depresivna raspoloženja, strahovi, tjelesna simptomatika s cijelim nizom psihosomatskih poremećaja.

Pored toga, često nakon abortusa, kada se takva osoba odluči da bi ipak htjela zatrudnjeti, ustanovi se da ona ipak ne može biti majka. I onda ona zapravo luta od klinike za abortus do klinike za umjetnu oplodnju. Tako da, treba i na to misliti, da jedan takav čin može imati za posljedicu da ta žena možda nikada više neće moći zanijeti.

U tom činu je prisutna velika odgovornost same majke. Ona je ta koja se odlučuje hoće li ili ne napraviti abortus. Ali pored majke, tu je i otac, koji je isto tako osoba koja se odlučuje želi li ili ne postati otac. I nemali broj muškaraca isto tako pati od postabortivnog sindroma.

Treba misliti i na djecu, koja su vrlo osjetljiva na sve što se dešava u porodici. Čak i djeca iz vrtića – ona su senzibilna i znaju kada je neki konflikt među roditeljima, znaju ako se desio abortus – to prije ili kasnije saznaju. I onda si postavljaju pitanje: ‘Moji mama i tata su ubili moga brata ili sestru jer se pojavio u neko krivo vrijeme, jer, možda, nije bio dečko nego djevojčica i sl. Pa možda se to moglo i meni desiti.’ I onda se silno poljulja povjerenje u roditelje koji su bili su stanju tako nešto napraviti. ‘I ako su oni mogli to napraviti djetetu koje se nije moglo braniti, koje je još malo, onda oni i nada mnom imaju jednu silnu moć.’ I tu se onda pojavljuju još dodatni strahovi – ‘A što sve bi oni mogli meni napraviti?’ I na te elemente treba misliti.

(…)

Ima tu ipak puno mjesta za optimizam. Gledajući ovu inicijativu za život, to je nešto vrlo optimistično, nešto što budi nadu da će se stvari promijeniti, da će se taj doživljaj svetosti života proširiti do te mjere da će se ljudi zgroziti pri pomisli da bi mogli uništiti nečiji život.

(…)

Kakvog smisla ima patnja osobe koja je napravila abortus? To je uvijek individualna priča. To je jedno ključno i ljekovito pitanje na koje treba naći zadovoljavajuć odgovor. Bez odgovora na to pitanje teško će se osoba riješiti tog postabortivnog sindroma. Na koji način se može ispraviti krivica? Svaka krivica može se uzeti kao jedna tama, a da bi se ona popravila potrebno je upaliti svjetlo. Prema tome, treba upaliti svjetlo. Puno ima načina da se takvoj osobi pomogne, treba biti vrlo strpljiv u psihoterapijskom postupku, ići korak po korak. I malim koracima se onda dođe do cilja. Ali uz te male korake dragocjena je i molitva koja je vrlo ljekovita što pokazuju i istraživanja – koliko molitva utječe na ishod neke bolesti. Prema tome, uz tu psihoterapiju koju osoba koja je napravila abortus treba, svakako je vrlo korisna, dragocjena i neprocjenjiva Inicijativa 40 dana za život, odnosno molitva, post i osvješćivanje zajednice. Mislim da smo svi zajedno u stanju promijeniti klimu koja nije naklonjena životu u jednu klimu za život, u jednu klimu životne radosti.”

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Izvor: narod.hr