Dominikanac otac Drago Kolimbatović ima 97 godina i svoje umirovljeničke dane provodi u samostanu Katarine Aleksandrijske uz crkvu svetog Dominika na splitskom Pazaru. Iako je već u poodmaklim godinama, još uvijek je i mentalno i fizički u dobrom stanju te je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju govorio o svom životu i onome što je proživio u svome dugom vijeku. Ostao je jedini od sedmero braće, prije nekoliko dana umro mu je dvije godine stariji brat Uroš.
Predstavite se malo čitateljima, kad ste i gdje rođeni?
– Rođen sam 15. rujna 1925. u Supetru na otoku Braču. Već kao dijete govorio sam da ću biti fratar, to se među djecom brzo pročulo pa je došlo i do časne sestre Luize Rajf, kojoj je to bilo vrlo drago čuti. Radovalo ju je da je jedan tako mali dječak odlučio postati fratar.
Jeste li to mislili postati fratar, franjevac?
– Ne, ne, od početka sam mislio postati dominikanac. Nisam ni znao za franjevce, jer su kod nas u Supetru bili dominikanci. Tako sam se i odlučio za njih. Pa sam otišao u sjemenište u Bol. Tamo sam proveo šest godina, od prvog razreda gimnazije, nakon završena četiri razreda osnovne škole u Supetru.
Sjećate li se kad ste zaređeni za svećenika?
– Uuuhhh, to je išlo sporo jer su se u međuvremenu dogodile sve te tragedije, poput Bleiburga.
Dobro, ajmo polako, u Zagreb ste stigli nakon Bola…
– U Zagrebu sam završio zadnja dva razreda gimnazije. Budući da je naš samostan u Kontakovoj bio srušen u bombardiranju, te sam dvije godine proveo sa svojim dominikancima u franjevačkom samostanu, koji su nam ga povjerili dok svoj ne obnovimo.
Tu vas je dočekao kraj rata i odlazak prema Bleiburgu…
– A to je duga priča…
Pričajte samo, slobodno…
– U to vrijeme je bila panična situacija prije dolaska do promjene u Hrvatskoj. Sve je brujilo o tome što ćemo, kako ćemo, vladala je velika napetost. U međuvremenu jedna skupina Nijemaca stanovala je u samostanu zajedno s nama, i naši su poglavari odlučili, kud idu oni i mi ćemo za njima. Kad je Nijemcima došao nalog da se moraju raspustiti, mi smo krenuli s njima na put prema Sloveniji. Držali smo se one: kud cijela Bosna, tu i mali Mujo. I došli smo s jednom skupinom od oko tri stotine ljudi, koja se formirala na putu do rijeke Drave. Međutim, preko rijeke nam nisu dali prelaziti. Nismo je ni pokušali prijeći nego smo išli pješke uz dravsku dolinu.
I pješice smo prešli preko Alpi do granice u Austriji. Tu su nas dobroćudno primili austrijski graničari i pustili da se snađemo do daljnjega, dok ne dođu nove odredbe. Nekoliko smo dana proveli u jednom gradiću uz granicu. Mi gimnazijalci sa svećenicima koji su bili s nama prijavili smo se tamošnjem župniku, i tu nam je bilo dobro, imali smo što i pojesti i popiti, što nas je oporavilo jer smo putem bili bez dovoljno hrane. Od svih tih napora ona dva svećenika su se bila i razboljela jer nisu bili navikli na takav štrapac, ići tako pješice u nepoznato, snalaziti se sami za hranu i sve ostalo.
Kako ste se vi snalazili na tom putu?
– Meni to nije bilo teško jer sam dolazio iz obitelji s puno djece. Moj je otac iz prvog braka imao troje djece, a onda kad mu je žena umrla oženio je našu majku i dobio još četvero djece. Bilo nas je tako ukupno sedam braće i dobro smo se slagali. I puno sam radio u djetinjstvu, što god je trebalo, osobito na zemlji, tako da sam se bio navikao na fizički rad.
Jeste li onda stigli do Bleiburga?
– Mi iz naše grupe nismo. U gradiću uz granicu smo ostali dva, tri dana dok nije došla odredba za pokret. Nije nikome padalo na pamet bježati, nismo znali ni jezik, ni ništa. Ipak, ona naša dva brata svećenika su se snašli i pritajili, pa su se odatle kasnije pridružili dominikancima u Austriji. Nas su preuzeli Englezi s nekoliko kamiona i onda nas predali partizanima koji su nas doveli natrag u Hrvatsku, u Zagreb.
Dakle, niste natrag išli u četveroredu na Križnom putu.
– Ne, nismo. Jedan je moj kolega, Jahvić se prezivao, bio je onako smion i dio naše grupe, gdje smo još od sjemeništa u Bolu bili kompaktni: Bradašić, Čuljak, ja… i jednoga se još ne sjećam. I dok smo se vozili u kamionu, Jahvić je rekao kako bi najbolje bilo da skočimo s njega. Ja sam mu prvi rekao: Pa, jesi li ti lud? Polomit ćeš se, di ćeš onda?
I tako ste se svi, cijela grupa, vratili u Zagreb. Što se dalje događalo?
– Najprije su nas u zatvoru dugo ispitivali, dakako. Od nas gimnazijalaca nisu mogli dobit ništa, niti su imali što očekivati. Što sam ja mogao kao završeni gimnazijalac, koji se gotovo nije makao s otoka Brača, nešto utjecati na tadašnju političku situaciju? Ni najmanje. Iz Zagreba su nas s pratiocima upućivali na razne strane. Mene su smjestili u jednu grupu koja je išla pješice uz prugu, jer je dobar dio Hrvatske bio onda demoliran, osobito u željezničkom pogledu. Na glavnom željezničkom kolodvoru vidio sam dvije časne sestre dominikanke. Uspio sam im kazati: Sestre, recite patru Sibi Butroviću – on je bio moj starješina – da sam živ i zdrav. I bilo je to dosta mučno pješačenje, davali su nam jesti samo najminimalnije. Nekima je i pozlilo putem, nisu bili u stanju pješačiti.
Gdje ste stigli na kraju pješačenja?
– Doveli su nas u Sisak. Tamo je bila postavljena baza gdje smo u stvari služili vojni rok. Tu sam bio dosta vremena, a odatle su nas vodili na radne akcije, sječu šume, piljenje drva i koješta drugo. Jednom je tako na nekom putovanju propao bio drveni most, pa je trebalo sve iznova podignuti. Mučno je bilo, ali takvo je vrijeme bilo.
Što je bilo nakon Siska?
– A bio sam tamo puno, skoro dvije godine. Kad sam se konačno oslobodio vojne obveze i došao doma na Brač, moji su me pitali što ću dalje. Kud sam pošo, tu i nastavljam, odgovorio sam im. I kad su roditelji vidjeli moju odlučnost, nisu se tome ni najmanje suprotstavili.
Kud ste onda krenuli?
– Započeo sam novicijat u Dubrovniku, i to je oblačenjem habita i prvih zavjeta bio početak mog redovništva. Novaci koji su dolazili u naš dominikanski samostan išli su dalje redovitim putem na studij u Zagreb, a kako je nas bilo koji smo kasnili s formacijom, onda smo mi studij odradili također u Dubrovniku, i to ubrzanim putem i relativno uspješno. Stupili smo bili u koliziju s franjevcima koji su imali kandidate bogoslove u sličnom statusu. Kako ni mi tako ni oni nismo imali dovoljno profesora, kad bi naši dominikanski profesori dolazili u naš samostan, franjevci bi dolazili k nama, a kad bi stigli franjevački profesori, onda smo mi odlazili k njima u Male braće.
Koja vam je bila prva služba kad ste zaređeni?
– Ehhhe, a ko bi se toga sitio?
Dobro, sjećate li se što ste sve radili kao svećenik?
– Bio sam na službama posvuda u Hrvatskoj, u Zagrebu, Splitu, Korčuli… Bio sam starješina u više naših samostana. Onda sam bio i vrhovni starješina, provincijal naše hrvatske Dominikanske provincije.
Poznati ste bili i kao pučki misionar u Crkvi u Hrvata?
– Ja sam zapravo od prvog dana kad sam postao svećenik bio i pučki misionar, i to sam ostao cijeli svoj aktivni svećenički vijek. Nažalost, danas je ta praksa uglavnom prekinuta, i to nije u skladu s našim pozivom.
Mi kao Red propovjednika nismo smjeli dozvoliti da se ta misijska grupa tako brzo raspadne, niti sam ja mogao nekome reći evo sada ti idi umjesto mene kad ja više nisam imao snage za to. Nego, ako je zajednica našla nekoga kome je sugerirala da stupi u našu grupu pučkih misionara, onda se mogao priključiti njoj. Obično smo bili po dvojica. Mi misionari smo u pogledu provođenja pučkih misija bili vrlo praktični. Došli bi dvojica u jedno mjesto, u župu, u subotu, i onda bi tu ostali nekoliko dana. I bilo bi puno programa za vjernike, pa tko šta čapa, čapa: predavanja, ispovijedi, propovijedi… Iza toga bi se mi misionari odmorili dan, dva, pa opet u drugu župu.
Negdje sam čitao da ste poznavali i blaženog Alojzija Stepinca…
– Ja sam bio još gimnazijalac kad sam osjetio da je bacio pogled na mene i da me je zapazio. Uvijek sam nastupao odlučno u tim mladenačkim godinama, i to je njemu jako imponiralo. Ti susreti s njim bili su povezani uz stradanje našeg samostana u Zagrebu, koji je bio bombardiran.
Jeste li što razgovarali osobno sa Stepincem?
– Nisam mogao očekivati da ću ja kao mladić s njim kao odraslim komunicirati, ali se sjećam dobro da me je zapazio. Jednom smo bili išli na hodočašće pješice iz Zagreba u Mariju Bistricu, i to s jednom grupom u kojoj je bio i Alojzije Stepinac. Danas mi je to još ostalo u pameti i rado to spomenem, jer sam toliko poštivao tog čovjeka. Evo, i u mojoj sobi kad sam došao u Split našao sam na zidu Stepinčevu sliku, valjda je i fratar koji je prije mene bio u mojoj sobi bio njegov simpatizer. E, da se vratim na ono hodočašće u Bistricu. Budući da smo mi dominikanski gimnazijalci bili mladi, uvijek bismo otišli naprijed ispred većine grupe u kojoj je bio Stepinac, i onda bismo natraške trčali kako bismo što više vremena hodali usporedno s njime. Toliko smo ga voljeli.
Bili ste braći starješina i provincijal, živjeli u brojnim samostanima. Koje biste mjesto ili službu posebno izdvojili?
– Ma ja sam vam svuda gdje god sam došao i štogod sam radio, tu bio i srcem i dušom. Nigdje nisam imao poteškoća, a niti neprihvaćanja od kolega. Moji su kolege prema meni uvijek bili dobronamjerni a i ja sam nastojao biti prema njima. Nikada nisam pravio razlike među ljudima, već sam jednako svakoga poštivao kao što su poštivali i mene.
Može li se onda za vas reći, kad biste se ponovno rodili, opet biste bili svećenik, dominikanac.
– A Bogu hvala. Kao što sam vam već rekao, poslije svih tragedija koje sam doživio pri koncu i nakon Drugog svjetskog rata, kad sam došao u Supetar među svoje roditelje, a oni me pitali: A sinko di ćeš?, rekao sam im: Di san bi, tu ću se i vratit! Nisam dao niti da se razgovara o tome, koliko sam ja bio uvjeren i zaljubljen u svoj poziv.
Kako sad provodite umirovljeničke dane, kako vam je ovdje u Splitu?
– Kad je prije nekoliko godina naš provincijal postao otac Slavko Slišković, pozvao me je sebi u Zagreb i kazao: Patre Drago, biste li vi imali nešto protiv toga da ja vas asigniram u Split? A ja njemu kažem: Oče, skužajte, ali otkud vama ta ideja? I onda on tumači kako zna da nas je bilo sedmero braće, i da smo sad ostali samo dvojica, jedan fratar i jedan oficir, ovaj što je umro prije nekoliko dana.
Rekao je kako misli da bi bilo dobro da budemo zajedno u Splitu, da se možemo posjećivati i razgovarati. Ja sam tada bio u Korčuli i odgovorio sam mu, gdje god me odredi, ja sam spreman, objeručke prihvaćam. Tad je Luka Prcela bio ovdje prior, a provincijal mu je poručio: Šaljem vam ga, ali samo kao člana vaše zajednice. Nikakvu mu službu ne namećite.
Vrijeme vam onda vjerojatno prolazi najviše u molitvi…
– Kad me provincijal poslao ovamo nije me vezao ni na zajednički oficij, nego je rekao kako to prepušta meni, hoću li moliti krunicu ili drugo što želim, ali da nisam vezan nikakvim obvezama. Tako se prema meni odnosio Luka, a i sada novi prior Krsto Rajić. No, nije se nikada dogodilo da bi subraća imala zajedničku molitvu a da bih ja ostao u svojoj sobi.
Mogli bismo na kraju reći kako se polako pripremate za odlazak Gospodinu kad vas on pozove.
– Ja sam uvijek govorio, kad god me netko pitao kako sam, kako ti je brat, da je on bolje nego ja. Iskreno sam to govorio. Moj brat Uroš se još kao dječak rano osamostalio, sam se brinuo o sebi, svaki je dan putovao u školu u Split, pa se vraćao u Supetar. Umro je, eto, u 99. godini. Što se mene tiče, ja nisam nikada Bogu postavljao granice, uvijek sam molio i molim: Bože u tvoje ruke, pa dokle bude volja tvoja!TEŽAK PUT Kaznionica, JNA…
Na web stranici Verbuma navodi se da je otac Drago Kolimbatović rođen 15. rujna 1925. u Supetru na otoku Braču. Četiri razreda osnovne škole završava u rodnomu Supetru, šest razreda klasične gimnazije u Bolu na Braču, a posljednja dva i veliku maturu u Zagrebu, na Šalati.
Razdoblje od 1944. do početka 1945. provodi u franjevačkom samostanu, što su ga privremeno ustupili dominikancima kada je njihov samostan u Zagrebu, u Kontakovoj, bio bombardiran i onesposobljen za boravak.
Početkom 1945. povlači se prema Bleiburgu, prelazi u Austriju, od Engleza predan komunistima Jugoslavije dva mjeseca provodi u “ženskoj kaznioni” na Savskoj cesti u Zagrebu, otkuda je upućen u JNA. Nakon dvije godine je demobiliziran, a već u kolovozu 1947. započinje dominikanski novicijat, filozofski i teološki studij – u Dubrovniku. Godine 1953. zaređen je za svećenika i u rodnomu Supetru primicira.
Već 1955. započinje djelovati kao pučki misionar, što je bio gotovo cijeli život, o čemu je objavio knjigu “Na putovima pučkoga misionara”. Objavio je i knjigu “Moj Bleiburg: od svibnja 1945. do svibnja 1947.”, i još neka djela. Kao pučki misionar održao je više od 250 misija, ponajviše u Bosni. Tijekom toga razdoblja često održava duhovne vježbe mnogim zajednicama dijecezanskih svećenika, zajednicama redovnica i redovnika raznih redova i kongregacija. U nekoliko dominikanskih samostana vrši službu priora, a od 1967. do 1971. i službu provincijala Dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije, donosi Slobodna Dalmacija priču dominkanca Drago Kolimbatović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
