Prof. dr. sc. Mladen Ančić: Hrvatska povijest kao Pepeljuga

Foto: snimka zaslon

Trakavica s kurikulom nastave povijesti dobila je još nekoliko nastavaka. Nakon što tzv. „Ekspertna radna skupina“ (tijelo koje je formirano po krajnje netransparentnim kriterijima), odnosno tada odabrana Stručna radna skupina (SRS) za kurikul povijesti nije prihvatila gotovo ništa od javno upućenih zamjerki i kritika, zaduženo Ministarstvo je praktično oformilo novu skupinu.

U još kraćem roku no što ga je imala tada odabrana SRS trebalo je popraviti što se da popraviti, pa su to stvarno i uradili i uspjeli proizvesti novi materijal, što je izazvalo žučnu reakciju jedne od kreatorica prvoga kurikula, dr.sc. Snježane Koren (vidi Historiografija.hr od 6. veljače 2019.). Obzirom na to da se u toj svojoj reakciji S. Koren izravno poziva na ono što sam izrekao tijekom diskusije o kurikulu vođene sad već daleke 2016. godine osjećam se prozvanim i pozvanim odgovoriti.

Pri tome uopće ne uzimam u obzir novi materijal, u izradi kojega nisam imao nikakvu ni formalnu ni neformalnu ulogu, niti sam ga pak uopće još i vidio. Zapravo, moj odgovor upućen je S. Koren i ponavlja, jednostavnije i izravnije, ono što sam rekao 2016. godine.

Smatrao sam i smatram da je ključni problem s kurikulom kojega je oblikovala prvoodabrana SRS u njegovim temeljnim postavkama, posebice u inzistiranju na kategoriji „razvijanja kritičke misli“. Pojam naravno nije objašnjen, ali kakvo god bi objašnjenje bilo, obrazovni sustav služi za nešto posve drugo, a to je razvijanje kognitivnih sposobnosti kod učenika. To pak znači razvijanje sposobnosti za usvajanje narativa, potom njihovu konstrukciju i konačno oblikovanje objašnjenja. „Kritička misao“ (kako god je definirali) u tome kontekstu jest nešto što se može razvijati na temelju kognitivnih sposobnosti, one su preduvjet za nju, pa je „razvijanje kritičke misli“ prije stjecanja kognitivnih sposobnosti ravno pokušaju da se kuća izgradi od krova naniže.

Drugi ključni problem s temeljnim postavkama prvoga kurikula jest mjesto nacionalne povijesti u nastavi toga predmeta. O čemu se radi najlakše je razumjeti uzimajući u obzir što je one davne 2016. u sklopu rasprave na Hrvatskom institutu za povijest izgovorio prof. dr. sc. Neven Budak, „vođa“ prvoodabrane ERS i novozamišljene Strategije obrazovanja. On je naime u toj prigodi izjavio: „Engleska povijest je europska povijest, njemačka povijest je europska povijest … (a) naša (hrvatska) povijest nije europska povijest nego je naša nacionalna povijest“.

Ta zapanjujuća konstatacija, koja u potpunosti prihvaća kolonijalni diskurs 19. stoljeća po kojem je ono što se događalo u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj … „europska povijest“, dok je sve ostalo, iako je riječ o Europi, ipak „povijest (u najboljem slučaju simpatičnih) divljaka“, u podlozi je cijeloga kurikula što ga je oblikovala prvoodabrana SRS. On je „europski“ upravo u tome smislu što prihvaća poziciju „Pepeljuge“ za svoje vlastito povijesno iskustvo, pa zato učenik nakon osam godina slušanja povijesti neće moći razumjeti zašto se zemlja u kojoj je odrastao i živi zove Hrvatska.

Iz takvog misaonog supstrata proizlazi i zamisao po kojoj nekakvo „bavarsko ministarstvo obrazovanja“ treba recenzirati hrvatski kurikul povijesti. Nasuprot takvu stavu mišljenja sam da nacionalna povijest jest i zadugo će ostati okosnica nastave povijesti, jer naše škole, uz razvijanje kognitivnih sposobnosti, proizvode funkcionalne članove društvene zajednice čiji je politički okvir nacionalna država Hrvatska. Takvo će stanje još dugo potrajati, kako se jasno može zaključiti iz ugovora što su ga u Aachenu 22. siječnja ove godine potpisali francuski Predsjednik Emmanuel Macron i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Treći problem kurikula što ga je oblikovala prvoodabrana SRS je njegova duboka jednostrana ideologiziranost. U svojoj reakciji na novi materijal S. Koren cijeli kompleks ideologizacije svodi na „pitanja o ‘ustašama i partizanima’“. Odgovor na to je kratak i jasan i dao ga je nitko drugi do Žarko Puhovski, koji je na javnom predavanju što ga je 7. ožujka 2018. organizirao Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, između ostaloga, ustvrdio kako su (parafraziram) NDH i socijalistička Jugoslavija, u prvim godinama svoga postojanja, bile isti tip „koljačke države“. Onaj tko tu jednostavnu činjenicu nije u stanju razumjeti, prihvatiti i sebi posvjestiti ima ozbiljan problem s „ideološkim naočalama“ koje mu stoje na nosu.

Konačno, iako ne na posljednjem mjestu, kurikul predmeta povijesti prvoodabrane SRS posve je odvojen od stvarnosti društva za koji je pravljen. Njegovi autori u velikoj mjeri zanemaruju osposobljenost današnjih nastavnika toga predmeta za provođenje njihovih „metodoloških“ postavki, stavljajući im istodobno teško breme dodatnoga rada kroz pripreme, kao što su posve nerealni ishodi učenja. Tu se opet vraćamo na početak i famozno „kritičko mišljenje“ koje je jedan od glavnih očekivanih ishoda.

Dakle, prvi prijedlog kurikula bio je potpuni neuspjeh i svako očekivanje da se on može „popraviti“ je krajnje nerealistično. Ukoliko je točno ono što tvrdi S. Koren da je sad riječ o posve novome materijalu, to je jedino što se i moglo učiniti. No pridržavam si pravo na skepsu glede uspjeha takvoga pothvata, ponajprije zbog kratkoga roka u kojemu se taj posao morao obaviti, što je sudionike a priori stavljalo u krajnje neugodnu situaciju.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr