Dobar dio medija i poznatih javnih osoba lijeve političke orijentacije i civilne scene obilježili su 1. srpnja obljetnicu pogibije Josipa Reihl-Kira. Načelnik Osječko-baranjske policije ubijen je 1991. na kontrolnom punktu hrvatske policije u Tenji. Prilikom povratka s pregovora s pobunjenim Srbima, ubio ga je hrvatski policajac Antun Gudelj koji je za taj zločin i odgovarao. Ubijene su još dvije osobe, a jedna je ranjena. Zločin je to koji zaslužuje svaku osudu. Međutim, ne možemo ne postaviti pitanje zašto u Reihl-Kiru naša (projugoslavenska) ljevica vidi udžbenički primjer mirotvorca 1990-ih? I više od toga, zašto u njemu vide osobu koja je mogla spriječiti rat ili barem ublažiti intenzitet „međuetničkih sukoba“ u istočnoj Slavoniji?
> Oštre reakcije na objavu Možemo o Reihl-Kiru i međuetničkoj mržnji: Ne iskrivljujte povijesne činjenice!
Imamo li mi uopće hrvatsku ljevicu?
Teško je danas u Hrvatskoj govoriti o hrvatskoj ljevici. Mnogi postavljaju pitanje imamo li mi uopće ljevicu? Ona je danas gotovo u potpunosti duhovno i emocionalno vezana za propali jugoslavenski komunistički režim. Prvi predsjednik Hrvatske za ljevicu je bio Vladimir Nazor. Ustav iz 1974. bio je ključniji događaj za hrvatsku samostalnost, nego hrvatska narodna volja iskazana na izborima 1990. i referendumu 1991. godine.
Otkako smo se u Domovinskom ratu oslobodili jarma Beograda i ostvarili slobodnu i neovisnu državu, ljevica u kontinuitetu već više od 30 godina pokušava korijene i temelje naše države vezati za takozvanu Narodnooslobodilačku borbu i takozvani antifašistički pokret. Unatoč tome što smo protiv petokrake i Jugoslavenske narodne armije ratovali 1991. godine. Govora o hrvatskoj ljevici ne može biti sve dok se ona ne ogradi od partizanštine i diktatora Josipa Broza Tita. Međutim, ona to ne želi.
> Prof. Zlatko Miliša: Treba prestati s prepucavanjima na desnici, jer ekstremna ljevica živi bratstvo i jedinstvo
Zašto je slučaj Reihl-Kira privlačan ljevici u Hrvatskoj?
U tom kontekstu treba promatrati i slučaj ubojstva Josipa Reihl-Kira 1. srpnja 1991. godine. Podsjećajući javnost na njegovu pogibiju ljevica ističe dvije stvari. Prvo, njegovu izjavu: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata neće biti“. I drugo, činjenicu da ga je ubio Hrvat. Ovdje se posebno trude naglasiti da su i Hrvati imali svoje ekstremiste, kao i Srbi u istočnoj Slavoniji. Ispada kako su se Hrvati jedva dočekali obračunati sa Srbima 1991., a na tom putu im je stajao Reihl-Kir.
> Možemo velikosrpsku agresiju opisuje kao međuetničku mržnju; dr. Markić poručuje: Koji krivotvoritelji povijesti
Što se tiče izjave Reihl-Kira, ona je iskaz političkog sljepila i manjka razumijevanja situacije u kojoj se Hrvatska našla 1990. i 1991. godine. Rat u Hrvatskoj nije se dogodio tek tako, s Borovim Selom 2. svibnja ili Krvavim Uskrsom 31. ožujka 1991., on je pripreman godinama. O tome što napraviti s Jugoslavijom nakon smrti Josipa Broza Tita u Beogradu se naveliko raspravljalo još tijekom osamdesetih. Smjernice su donesene u „Memorandu Srpske akademije nauka i umetnosti“ koji je objavljen u „Večernjim novostima“ u rujnu 1986. godine. Već srbizirana JNA se intenzivno posrbljivala, teritorijalno reorganizirala i pripremala za rat protiv Hrvatske.
Načelnik Osječko-baranjske policije, tko god on bio, na izbijanje rata u Hrvatskoj 1991. nije mogao nikako utjecati. Ono što je mogao jest pripremiti hrvatsku policiju i stanovništvo na obranu.
Kakav nam je policajac bio potrebniji 1991.? Reihl-Kir ili Blago Zadro?
Spominjući se Reihl-Kira, ljevica protestira što se o njemu ne govori u hrvatskim udžbenicima povijesti. Odnosno, postavlja pitanje zašto se njegove povijesne zasluge ne ističu kao primjerice one Blage Zadre? Zato što je Reihl-Kir naivno vjerovao da može zaustaviti šahovsku partiju koja je već odavno počela. Milošević i vrh JNA već su pokrenuli svoje pijune u Hrvatskoj.
U trenutku Reihl-Kirove pogibije 1. srpnja, Hrvatska je već bila proglašena samostalnom državom, a JNA je otvoreno stala uz srpske pobunjenike. Banovina je već gorila, nekoliko dana prije ubojstva u Tenji, napadnuta je policijska postaja u Glini. Hrvatski teritorij s većinski srpskim stanovništvom već se nalazio pod okupacijom. U istočnoj Slavoniji dvanaestorica policajaca već su ubijena iz zasjede i masakrirana u Borovu Selu. Mirotvorstvo nikada ne treba isključiti, no postoji trenutak kada se dobrim mislima i riječima više ne možeš boriti.
> 2. svibnja 1991. Borovo selo; pobuna hrvatskih Srba i neslužbeni početak Domovinskog rata
Toga je bio svjestan policajac u susjednom gradu – Blago Zadro. I on je bio mirotvorac, ali je na vrijeme shvatio da bez puške Hrvatske neće biti. U policiju se uključio vrlo rano, njegova želja za slobodnom i samostalnom Hrvatskom sezala je duboko u razdoblje prije rata. Tri dana nakon Reihl-Kirove pogibije Blago Zadro je vodio akciju čišćenja Borova Naselja od srpskih terorista. Nekima će možda ovo zvučati oštro, no u proljeće i ljeto 1991. potrebniji nam je bio policajac poput Blage Zadre. Ili metaforički, šahist koji vuče poteze, a ne onaj koji se pravi da igra nije počela ili troši previše vremena na razmišljanje.
> 16. listopada 1991. Blago Zadro i Alfred Hill – poginula dvojica omiljenih zapovjednika i junaka obrane Grada
Ljevičari su u Brezovici 22. lipnja militaristi, tjedan dana kasnije pacifisti
Jugoslavija je u Domovinskom ratu nestala. Šahovnica je pobijedila petokraku i kokardu, da maksimalno pojednostavimo stvari. Projugoslavenska ljevica izgubila je svoju domovinu za koju su vjerovali kako je sretan dom svih naših naroda i narodnosti. Zato neće na grob Blage Zadre i Marka Babića položiti vijenac, ali će u Dunav baciti „venac“ za sve žrtve „nekog“ rata. Reihl-Kir je za ljevicu simbol jugoslavenskog zajedništva i protuteža hrvatsko-srpskom ekstremnom nacionalizmu.
> Što to Pupovac poručuje bacanjem vijenca u Dunav?
Je li Reihl-Kir vjerovao u Jugoslaviju i smatrao je svojom državom i istinskom domovinom? Moguće je. To može i biti razlog zašto Eugen Jakovčić u njemu vidi moralnu veličinu iz 1990-ih. Ili zašto autor lošeg i povučenog udžbenika povijesti Miljenko Hajdarović Reihl-Kiru posvećuje toliku pozornost u svom nestručnom djelu. I jedan i drugi za partizanske obljetnice pretvaraju se u prvoborce, slaveći partizane koji su pružali oružani otpor „domaćim izdajicama i suradnicima okupatora“.
U Brezovici 22. lipnja ljevica je puna entuzijazma za dizati pruge u zrak, ubijati ustaše i bacati bombe na fašiste. A 1. srpnja kada se sjećaju pogibije Reihl-Kira, postaju mirotvorci, gadi im se oružje. Izmišljaju alternativnu povijest u kojoj su divljaci i s hrvatske i srpske strane razbili Jugoslaviju.
> Peternel u Brezovici: Ovdje se danas slavi teror ljudi koji su okupirali Hrvatsku
Dr. Ivan Šreter također je bio mirotvorac, ali o njemu nećemo čitati u ‘Novostima’
Isti oni koji preuveličavaju ulogu Reihl-Kira, potpuno drugačiji pristup imaju prema jednom drugom mirotvorcu, onom iz zapadne Slavonije – dr. Ivanu Šreteru, čije tijelo još uvijek nije pronađeno. Za razliku od Reihl-Kira, za Šretera sa sigurnošću znamo da je bio za hrvatsku državu i dio pokreta za stvaranje slobodne i neovisne Republike Hrvatske. U Pupovčevim „Novostima“ nećemo čitati o mirotvorstvu dr. Šretera, ali o Reihl-Kiru govorit će najveći „antifašisti“ Hrvatske, poput Zorana Pusića. Srpsko narodno vijeće položilo je vijenac na njegov grob, ali o grobu dr. Šretera ne žele razgovarati.
> Na današnji dan 1991. otet je dr. Ivan Šreter: Mučen je, zatvoren u logor potom i ubijen. Posmrtni ostatci do danas nisu pronađeni
Pusić je za „Novosti“ zaključio kako je Reihl-Kir bio „zadnja brana ekstremistima i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Pokušavao je učiniti nemoguće jer je rat za ekstremiste bio prilika koja se ne smije propustiti“. Eto što o Blagi Zadri i braniteljima Vukovara misli Zoran Pusić, kojeg svi mi kao porezni obveznici financiramo u njegovom radu na području „ljudskih prava“.
> Slaveći Jugoslaviju, Zoran Pusić vidi Ustaše u Vukovaru i rehabilitira NDH
Ubojstvo Reihl-Kira je za svaku osudu, no osuditi treba i one koji lešinare nad njegovom smrću
Nitko ne spori kako ubojica Reihl-Kira i njegovih kolega treba odgovarati. Ubijen je nenaoružan, ne predstavljajući nikakvu prijetnju hrvatskoj strani. Međutim, treba i pravedno ocijeniti njegovu povijesnu ulogu. Reihl-Kir se nije snašao u povijesnim okolnostima u kojima se zatekao. Nije bio dorastao zadatku, kao naprimjer Zadro. Njegova izjava o tome kako neće biti rata u Slavoniji dok je on načelnik policije nema toliku težinu kako to misle Hajdarović i Jakovčić. Ta izjava odgovara isključivo onim političarima i dijelu akademske zajednice te civilne scene koja želi izjednačiti krivnju za rat. Kao što osuđujemo ubojicu Reihl-Kira, moramo osuditi i one koji lešinare nad njegovom smrću, praveći od njega jedinog razumnog mirotvorca koji je pokušao urazumiti „hrvatske i srpske ekstremiste“.
> Novinarka HR-a i recenzent Profila Klett u obrani povučenog udžbenika: Nazor ih pobijao argumentima
Za kraj, možemo istaknuti jednu mirotvornu izjavu Blage Zadre: „Nikoga ne napadamo, ne diramo, ali onaj tko nas napadne, mislim da neće dobro proći. Bez razlike bila to Jugoslavenska narodna armija ili četnici zajedno s njima“. To je mirotvorstvo koje nam svima može biti primjer. Država se stvara i čuva oružjem, ne zato što smo ekstremisti, nego zato što je to svijet u kakvom živimo.
> Hajdarović, Ristić i Torbica pisali Fuchsu: Povlačenje lošeg udžbenika nazvali zabranom, a ovako se pravdaju
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
