Nekoaliranje Mosta s Domovinskim pokretom i Suverenistima je iracionalno i politički štetno, a moje objašnjenje za to je robovanje vlastitom egu! To je razlog sve veće distance svjetonazorski bliskih stranaka.
Jasne su nam svjetonazorske podjele, ali odakle toliki animoziteti pojedinaca iz svjetonazorski bliskih stranaka? To je pitanje koje je u fokusu ovog priloga. Koji su razlozi tome i s kojim posljedicama? Jedan od glavnih razloga je taština ili narcioidnost…
Opijen politikom, narcisoidni autoritarac misli da je svijet stvoren za njega, da se njega za sve treba pitati. Misli da je sveznadar. Pribjegava makijavelističkoj politici nebiranja sredstava u difamiranju protivnika. Politiku doživljava kao spartansku arenu. Za njega ne postoji kategorija neistomišljenika ili političkog suparnika, nego (unutar)stranačkog neprijatelja.
Karakteristike egoističnih tipova
Tipovi nabildani egocentrizmom su isključivi, narcisoidni, posesivni, kritizeri, hrane se svađama i difamiraju sve koji se usude kritizirati njihove stavove. Ne slušaju ili ironiziraju suprotna stanovišta, a u diskusiji nisu spremni preispitati svoje Ja.. Oni su kreatori svađa. Netolerantni su i arogantni, stvaraju napete odnose, skloni su cinizmu i/ili podcjenjivanju drugih, dijele ljude na odane i neprijatelje. Vođeni su afektivnim ponašanjem, robuju vlastitoj taštini. Takvi opsjednuti sobom su ambiciozni, odlučni, energični, temperamentni, nepokolebljivi. Ne znaju za nutarnju kontrolu i misle da vanjskom kontrolom sve riješavaju. Robuju zabludama o vlastitoj nepogrešivosti. Tvrdoglavi su i imaju autoritarne osobine. Važno im je tko, a ne što govori.
Među bolestima opasnih za čovjeka Papa u knjizi Bog je mlad navodi tri (najveća) zla današnjice: pohlepu, taštinu i oholost.
Opsjednuti su manama onih koji nisu na njihovoj strani. Takvi donose dugoročno štetne odluke, osobito kada im taština proguta racio. Moj prijatelj Damir Biloglav pričao mi je o jednom razgovoru s pokojnim Zvonkom Bušićem koji mu je rekao da je najveću uslugu sebi učinio kad se uspio obračunati sa vlastitim egom.
Osobine političara autoriraca
Autoritarni tipovi politici pristupaju s neodmjerenom strašću. Godi im osjećaj moći, a imaju sljedbenike u građanima koji su apolitični i submisivni i dopuštaju da im takvi političari kroje sudbinu. Autokratskom tipu političara taština je iznad nacionalnog interesa. Takvi prizivaju, priželjkuju ili režiraju sukobe.
Svi su naši dosadašnji premijeri “vrištali” od narcisoidnosti, od Sanadera preko Kosor, Milanovića do Plenkovića. “Od krize je nepodnošljivija bahatost i samovolja vlastodržaca” (Jasmina Popović). Austrijski filozof Karl Popper konstatira: “Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva.” Dijalog je za nedemokratsku ličnost isto što i “batina za totalitarnu državu” (Noam Chomsky).
Samoljubivi autoritarni tip prihvaća odane i podobne partijske ljude. Zoran Milanović početkom 2016. novoj vlasti poručuje: “Priredit ću vam pakao.”
Takvi tipovi su robovi vlastite nepogrešivosti. Odbijaju argumentacije “druge strane”. To su intelektualni kauboji koji izazivaju sukobe i šire nesnošljivost. Zarobljenici su demagoške frazeologije u pronalaženju i traženju neprijatelja. Služe se uvredama, klevetanjem i diskvalifikacijama neistomišljenika. Od takvih čujemo da nije važno što je netko rekao, nego tko je rekao. No kod pravilnog prosuđivanja važna su oba pitanja.
Misle da se svi trebaju njima klanjati i za sve (samo njih) pitati. Znaju odgovore na sve i sva. Odbacuju sve one koji se ne uklapaju u njihovu interpretaciju, čitaj narcisoidnost. Pribjegavaju makijavelističkoj metodi nebiranja sredstava u difamiranju onih s “druge strane”. Medije koriste kao spartansku arenu za obračune sa svima koji ne dijele njihovo mišljenje. To su intelektualni kauboji koji izazivaju sukobe i šire nesnošljivost. Samo oni samo znaju što je principjelna, a što neprincipjelna koalicija. U pozadini političkih sukoba stoji njihovo sebeljublje!
Što kažu psihoterapeuti?
Psihoterapeuti koji su radili s takvim tipovima ljudi došli su do njihovih osobina: uvjereni su da sve znaju, dijele savjete, netolerantni su, traže pokornost, a u onima koji se odupiru vide prijetnju, stvaraju napete odnose u komunikaciji, smatraju da ako nemaju apsolutnu kontrolu nad drugima, onda kontrole uopće nema. Autoritarne osobe podcjenjuju druge i drugačije, na njih gledaju u stereotipima, dijele ljude na “odane” i “neprijatelje”, govore u relacijama “mi – oni”, žude za moći i preziru kritičare. O tome je pisao Theodor W. Adorno u knjizi Autoritarna ličnost. Glavni je cilj autoritarca stvoriti klimu nepovjerenja i napetih odnosa.
Rado slušani Mostovci, Suverenisti i članovi Domovinskog pokreta
Iako smatram da bi Mostovci i članovi Domovinskog pokreta trebali stvarati mostove suradnje, jedni druge difamiraju i time idu na ruku ekstremnoj ljevici i vladajućima! Vjerujem da veliki dio građana koji voli slušati Mostovce, (na primjer Nina Raspudića ili Mira Bulja), voli slušati i Suvereniste (Vesnu Vučemilović ili Marka Milanović Litru) i članove Domovinskog pokreta (na primjer Ivana Penavu ili Stipu Mlinarića – Ćipu). Gradonačelnik Vukovara i šef Domovinskog pokreta Ivan Penava je osporavan od Vlade, ali je iznimno cijenjen u Slavoniji i šire. Čini sve da spriječi iseljavanje i pustošenje sela u Slavoniji. Rame uz rame bori se uz njega kolega i ponos branitelja, Stipo Mlinarić koji otvara gotovo zabranjene teme – podizanje optužnica protiv ratnih zločinaca, pitanja nestalih, a najviše se bori za prava branitelja i logoraša. Nekada i danas impresionira njegova hrabrost. Iako ih rado slušamo, iz Mosta i Domovinskog pokreta se takmiče u međusobnom omalovažavanju.
Netrpeljivost MOST-a i Domovinskog pokreta
Vodstvo Domovinskog pokreta smatra da se Mostovci pripremaju za koaliciju s ljevicom, da su na prošlim parlamentarnim izborima tražili nerealno visoki broj izbornih jedinica te, ako i na predstojeće izbore idu opet samostalno, da će osigurati HDZ-u pet do šest mandata.
Penava je pružio ruku Boži Petrovu i pozvao ga na pregovore, da bi Petrov, izjavio kako idu samostalno, iako je njihova glavna mantra kako žele rušiti HDZ (Marijo Radić).
Ukoliko Mostovci odbiju koaliciju onda ne vide dalje od uskog stranačkog interesa, bježe od odgovornosti. Činjenica je da Mostovci nemaju ni blizu razvijenu stranačku infrastrukturu (na terenu) kao Domovinski pokret.
S druge strane, Mostovci se hvale da je njih osam ušlo u Sabor i danas je ista osmorka koherentna i složna, a da je u Domovinskom pokretu njih 16 ušlo u Sabor, a ostalo tek šestorica, da su “amputirali Miroslava Škoru, koji ih je sve doveo u Sabor.” Kad je bio na čelu Domovinskog pokreta onda su pitali što estradnjak radi u politici, a sad su navodno zabrinuti jer su ga se (njegovi) odrekli.
Iz Mosta smatraju da je Domovinski pokret “produžena ruka” Marija Radića, da su Škoru koji ih je stvorio odbacili, te da o njima najbolje govori to da su se raspali na tri kluba i dva nezavisna zastupnika u Saboru. Činjenica je da je najbolji govor o žetončićima imao Nino Rasupidić u Saboru, da je Nikola Grmoja iznimno zapažen sa svojim govorima i argumentiranom raspravom. Činjenica je da Mostovci imaju najelokventnije govornike u Saboru kojima može parirati Ante Prkačin iz Domovinskog pokreta. Međutim, činjenica je i da su Mostovci bili na vlasti s HDZ-om, i ako i na nove izbore idu samostalno onda će od toga profitirati samo HDZ. Pa nije valjda da svi oni ne znaju kome služe prepucavanja tih dviju stranaka?
Oni koji su zarobljeni u vlastite egoizme ne žele čuti argumente suprotne strane. Nije opravdano generalizirati ili osuđivati sve pripadnike jedne političke opcije zbog pojedinačnih izjava njihovih članova. Takve tipove više interesiraju političke trivijalnosti i iracionalni animoziteti prema ljudima svjetonazorski bliskima, a možda i koaliraju s onima s kojima nemaju ni svjetonazorske ni programske poveznice.
Dijalog i sporazumi trebaju pomoći da bi se razlike mogle razumjeti, cijeniti, a koalicija bila pragmatična. Dijalog počiva na tome da postoji interes za suradnjom, jer se tek tada otvara mogućnost za razumijevanje, i dogovaranje o važnim nacionalnim pitanjima.
Pragmatika koaliranja
Nekoaliranje Mosta s Domovinskim pokretom i Suverenistima je iracionalno i politički štetno, a moje objašnjenje za to je robovanje vlastitom egu. Za to su najbolji primjeri s pravašima i liberalima, kojih više nigdje nema! SDP-ovci su na najboljem putu da ponove isti scenarij. Peđa Grbin, šef SDP-a je zbog svoje narcisoidnosti izbacio gotovo polovinu svojih saborskih zastupnika! Ipak, najizraženija rascjepkanost radi sebeljublja je bila na sceni tzv. “domoljubnih stranaka”.
Višestruko je štetno kada važne političke odluke donose pojedinci koji žive u sjeni svoga ega! Takvi ne mogu služiti, a politika je služenje puku ili javnom interesu!
Zaključno: Treba prestati s prepucavanjima osobito na desnici, jer ekstremna ljevica živi bratstvo i jedinstvo! Što je veća distanca između političkih stranaka sa spektra tzv. desnice, manje je izgledniji dijalog, politička sinergija i, što je najvažnije, boljitak za Domovinu.
O Autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.
Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
