Prof. dr. sc. Vedriš: ‘300.000 ljudi je otišlo, a mi kao država ne radimo ništa da to zaustavimo ili da ih vratimo’

Foto: snimka zaslona

“Implozija društva je najopasnija. Društvo se urušava iznutra, i to sve skupa ide potiho. Prema tome, 300.000 ljudi je otišlo, a mi kao država ne radimo ni koliko je crno pod noktom da to zaustavimo ili da ih vratimo. To je potpuna pasivnost, samo konstatiramo i nastojimo preko statistike umanjiti taj problem, umjesto da uzmemo ozbiljnu vanjsku statistiku i da se suočimo s tim. Nedjelovanje je u ovom času osnovni krimen”, ističe u razgovoru za Novi list Mladen Vedriš profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu gdje predaje na Katedri za ekonomsku politiku. Obnašao je u svojoj karijeri brojne javne funkcije, a prisutan je i u privatnom sektoru.

O tekućim problemima domaće ekonomije, ali i o onima za koje se, nažalost, može reći da su pravi »evergreeni«, razgovaramo nakon ovogodišnjeg Savjetovanja ekonomista u Opatiji, koja je i na ove ekonomske šlagere navikla – svake godine u isto vrijeme – a da se zapravo malo toga kroz desetljeća pomaklo. Ove godine tema je i moguća nadolazeća kriza.

O mogućoj nadolazećoj krizi

“​Hrvatska, kao i druge zemlje, mora »proigrati« scenarije, što znači da se mora pripremiti, predvidjeti i minimizirati moguće posljedice. Danas svi govore o scenarijima, a u njima sve više prostora opet zauzima fiskalna politika, odnosno uloga države i njenog ulaganja u infrastrukturu. Najrazvijenije zemlje, Amerika, Njemačka, također prave bilance, što je učinjeno dobro, što možda nije, i u kakvom je stanju infrastruktura. Amerikanci tako ustanovljavaju da su najkrupniju infrastrukturu sagradili u vrijeme nakon Velike depresije, kada su se ponovno izdigli upravo konceptom javnih radova. Njemačka pak uočava da je daleko otišla u industrijskom razvoju, konkurentnosti, ali da segmenti od stambene politike do komunalne i javne infrastrukture traže nova ulaganja. Politika oštrih budžetskih ograničenja kod njih je imala svoju cijenu. I drugo o čemu se govori je što učiniti da se bude efikasniji, bolji, konkurentniji; da se iz krize izađe, sportskim žargonom rečeno, bolje utreniran nego se u nju ušlo. Svaka zemlja tu nalazi svoje modalitete. Dakle, i Hrvatska mora takve scenarije proigrati, pripremiti i vidjeti koji je u njenim okvirima provodljiv. Hrvatska ima jedan paradoks, da će, ako dođe do recesije, u prvoj rundi potencijalno biti manje pogođena nego neke druge zemlje nove Europe koje su znatno više integrirane po stupnju proizvodnje, pogotovo u autoindustriji itd. Čak će i one biti pogođene nešto kasnije jer participiraju u onom dijelu auto-segmenta koji je dohodovno jeftiniji, više se prodaje itd. No, to su finese. Mi tako značajne industrije nemamo, pa ako ništa, barem možemo dobiti na vremenu.”

O proračunu

“Izborna godina je tu, pa ima svakako natruha izbornog proračuna, no ipak je ponajviše ovo treće: održavanje statusa quo. Govori se o najčešće o tome je li proračun održiv i socijalan. Je li održiv, to ćemo još vidjeti, a da je socijalan, to je činjenica. Međutim, ključno je pitanje zašto se proračun uopće donosi, kakav smjer ekonomije podržava, je li razvojan, odnosno postoji li u njemu ono što se zove ekonomija poticajnih mjera. To znači da dio sredstava ciljano usmjeravate u obrazovanje, inovacije, dizanje različitih oblika konkurentnosti. I Europa i čitav svijet već govore da je industrijska politika jednako razvojna politika. Dakle, suvremena razvojna politika se poistovjećuje s industrijskom politikom, plus kvaliteta institucija. Bila kriza ili ne, te dvije stvari su domaća zadaća koju morate napraviti.”

O industrijskoj politici

“Nema je, a kada je i spomenete, definira se ili je u percepciji ljudi prezentirana na potpuno pogrešan način. To naime nije više pitanje samo stare industrije, hoćete li je sačuvati ili ne, već je to danas pitanje novih industrija, novih tehnologija, obrazovanja… Imate ustvari lanac: obrazovanje, inovacije, nove proizvodnje, izvoz, visoki dohodak per capita. To je vertikala. Ili ćete po njoj voziti ili vas nema. Sve više se govori o zamci srednje ili niske razine dohotka. Mi smo tu negdje zapeli i bez ovog lanca ne možemo izaći. Ne možete izaći samo gledajući u nebo i čekajući hoće li dogodine biti tri dobra, sunčana mjeseca, tako da se svih 12 mjeseci od toga može živjeti. Hrvatska se mora okrenuti novim izazovima, bilo krize ili ne”.

O gospodarskoj diplomaciji i stranim investicijama

“Sve zemlje koje imaju ozbiljnu ekonomsku politiku nastoje što više odabirati i usmjeravati investitore. To više nije opća praksa po principu dođite i ulažite kod nas, već proces ide obratno. Mi smo ti koji bismo trebali reći koje segmente gospodarstva imamo interes jačati, razviti, uz pomoć, naravno, i domaćeg kapitala, i onda to definirati: Želimo da nam ciljano sagradite npr. cestu. A ne poslati poruku. Možeš kod nas voziti preko livade kako se sjetiš. Tako da razgovor oko investicija iz Kine ne može biti isključivo jednosmjerna cesta. Vratimo se na primjer brodogradnje; nije nama interes da ona opstane a radi najnižu razinu poslova, odnosno prestaje biti složeni sustav, jer na toj najnižoj razini poslova, dohodaka, javljaju se ekološki i brojni drugi problemi i troškovi. Oprez glede kineskih investicija postoji svuda u Europi i poprilično je razuman. S druge strane, jasno da ovo »junačko« dozivanje investitora ne daje rezultate. Ozbiljni investitori oslanjanju se na ozbiljne analize”.

“Način na koji se grade investicije je složen, a sastoji se od nekoliko parametara. Jedan segment je makroekonomija, govorili smo o monetarnoj politici koja je u ovom času potpuno izvan igre s nultom kamatnom stopom, ali za Hrvatsku je vrlo važna tečajna politika. Drugo značajno područje je pravosuđe, to je hrvatski evergreen, i ako se to ne pomakne, nema pomaka ni u investicijama. Nakon toga je obrazovanje, inovacije: zašto bi netko došao i ako mu date nultu stopu poreza ako nema s kime raditi. Na koncu slijedi regionalni razvoj, koji smo mi potpuno ispustili iz vida, a na njega je naslonjena demografija. Tek kad sve to imate, usmjeravate prema tome EU fondove. Dakle, inovacije, industrijski razvoj, demografija, regionalni razvoj, to su instrumenti, alati koje vadim i s njima nešto radim.”

O selektivnoj statistici

“ne može se iz konteksta izvući neke tri-četiri točke uvjetno rečeno zaista boljih rezultata, a istovremeno zanemariti cjelina. Jer, potpuno je demagoški govoriti da je pala stopa nezaposlenosti, a ne spomenuti da je u međuvremenu 300 tisuća ljudi otišlo i da je Hrvatska nažalost na drugom mjestu u Europi po stopi iseljavanja. Ne možete govoriti o stopi rasta da je bolja nego prije, a da istovremeno ne kažete što je napravilo drugih pet referentnih tranzicijskih zemalja. Znači, ne možete imati selektivnu memoriju ni selektivnu statistiku.”

O javnom sektoru

“Javni sektor je velik, a premalo čini. – Neracionalan je. To je kao kad imate stan koji niste spremni, nakon pet puta što ste ga obojili, jedanput srediti do cigle, pa ga onda ožbukati i obojiti nanovo, nego svaki put samo nanosite novi sloj boje pa koliko izdrži dok ne počne padati. I kod nas će početi padati, i pada, bilo da se to zove zdravstvo, mirovine, lokalna samouprava… Kod nas, sve to skupa, ili je neefikasno, ili je prekapacitirano, ili je neodrživo s aspekta financija. Uzmite samo zdravstvo, milijun i 400 tisuća ljudi financira 4 milijuna ljudi.”

O izglednom scenariju Hrvatske kao funkcionalnog teritorija Europe – tek za kupanje i sunčanje

“To će možda biti teritorij koji će funkcionirati, ali ostaje pitanje za naciju – u kojim okolnostima i uvjetima. Ukoliko osobni dohodak ostane limitiran na 500, 600 ili 800 eura, onda vas pitam gdje je ta društvena nadgradnja koju možete financirati, pitam gdje i zašto školovati djecu, i tu se onda potpuno gubimo i izokrenuli smo stvari. Svaka država odgovorna je za razinu zapošljavanja i stabilnost društva, a stabilnost društva opet je vezana uz razinu zapošljavanja i kvalitetu radnih mjesta. Mi od toga gotovo da smo digli ruke, pa ostaje pitanje, čemu vlastita samostalna država ukoliko niste sposobni njome upravljati? Jesmo li mi prvi, ili šampioni u Europi, po tome što ćemo reći, mi dižemo ruke u zrak, nismo sposobni upravljati svojom državom? Jer, potpuno je dovoljno da imamo opći manual, neke općenite smjernice EU, i da raspisujemo natječaje na koje će se multinacionalke iz pojedinih država javiti pa da im damo da upravljaju našim resursima. Upravo suprotno, trebali bismo se pitati što iz jedne, komparativno gledano vrlo jake platforme, možemo napraviti – je li to geoprometna pozicija na kojoj se Hrvatska nalazi, jesu li to još uvijek industrije koje ovdje imaju uporište prvenstveno u kvaliteti radne snage, je li to blizina EU i drugih tržišta itd. Kvaliteta hrvatskog prostora nije vezana isključivo za tri mjeseca kupanja u moru. Znači, jednu takvu savršenu lokaciju pomorske zemlje moraš osmisliti, s nizom komplementarnih djelatnosti. No, haj’mo korak dalje. Pogledajte, sada za blagdane naročito, koliko sleti ovdje zrakoplova s cvijećem, voćem i povrćem iz Nizozemske i drugih zemalja. To su apsolutno proizvodi visoke dodane vrijednosti. No, ja bih volio da iz Zadra, iz Ravnih kotara, iz Splita, s područja Krka, lete avioni s našom robom za izvoz, jer su ovdje, klimatološki gledano, za te proizvode ‘high end’ poljoprivrede uvjeti sigurno bolji. Veseli me kad visokokvalitetno maslinovo ulje ili dobru ribu prodajemo turistima, ali bi me još više veselilo kada bismo to pretvorili u visokobrendirani i izvozni proizvod. Uzmite Španjolce, oni su s plantaža počeli izvoziti voće, a onda su shvatili da ako žele da to voće ima cijenu tri puta veću od minimalne, da moraju raditi vrhunsku ambalažu. Pa su počeli raditi ambalažu, a da bi nju radili, otvorili su niz novih tvornica koje proizvode opremu, strojeve za ambalažu i – stvorili su klaster. Danas i dalje izvoze visokokvalitetno voće, međutim izvoz opreme i strojeva za izradu ambalaže – jer je to artikl koji svi trebaju – višestruko je premašio taj početni impuls. Mi imamo resurs koji je potencijal jači od konkurencije, ali nam ništa od toga ne polazi za rukom. ‘Ajmo do Italije, San Danielle. Znate li da iz okolice San Daniellea, izvoze pršuta u vrijednosti 500 milijuna eura? A što je s našom kompletnom Dalmatinskom zagorom? Što je s Istrom? Istarski pršut je izvanredan za nove gastro trendove. Imate Pipunića koji je napravio izvrstan klaster u Slavoniji… Prema tome, postoje, gdje god taknete, mogućnosti, i to je ta nova industrijska politika: klasteri, koji kreću od toga što vam je dragi Bog dao, od komparativne prednosti, pa do inovacije. Govori se puno o IT industriji, međutim nema razumijevanja da ona nije stvar per se, ona je zapravo ‘ingredient’ novih tehnologija. Uzmite vrhunski Mercedes ili BMW. U njemu je 50 posto novih IT-ovskih rješenja i drugih tehnoloških inovacija, međutim, ako ga ne vidite na cesti kao proizvod, taj IT ne može postojati. Znači, dobar dio IT-a su ustvari platforme koje ubrzavaju druge industrije. Infobip, primjerice, svoj proizvod prodaje kao platforme koje su ugrađene u desetak drugih, klasičnih industrija.”

Razgovor u cijelosti pročitajte na Novom listu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/novi list