Pitanje sadašnjega trenutka u novom broju revije Kana dr. sc. Josip Grbac posvetio je vrlo zanimljivoj temi, uzevši u fokus misli nakon lokalnih izbora. Dio članka prenosimo u nastavku uz dopuštenje izdavača:
Nakon lokalnih izbora u hrvatskoj valja podvući crtu i osvrnuti se na ono što smo njima postigli ili u nečemu ostali prikraćeni. Sigurno je da je izlaznost bila nedovoljna, imajući u vidu da lokalni izbori, čak više nego oni parlamentarni ili predsjednički, izravno zadiru u život lokalne zajednice, u život gradova, općina i županija, pa i građanima osobno.
To što mnogi građani u Hrvatskoj inače uopće ne izlaze na izbore veliki je problem svake države, pa tako i Hrvatske. Neizlazak na izbore donekle je razumljiv kada je riječ o parlamentarnim izborima ili onima za predsjednika države, jer građani na to gledaju kao na „visoku“ politiku, gdje se igra utakmica među političkim strankama, od kojih ionako većina njih ima sličan program s mnogo obećanja, čije je kasnije (ne)ostvarenje gotovo nemoguće kontrolirati. Običan građanin gotovo da i nema načina kako provjeriti je li neka stranka obećavala „brda i doline“, a poslije ta obećanja nije ostvarila. Stječe se dojam da kasnije rasprave u Saboru ili u vladinim kuloarima nemaju mnogo veze s konkretnim životom. Ondje je više riječ o tome da se steknu nekakvi politički bodovi za sljedeće izbore, a sva „briga“ za dobrobit građana ili za zajedničko dobro tomu je podređena. Prijeizborna obećanja često ostaju mrtvo slovo na papiru ili na plakatu, i obični građanin tu ništa, ili vrlo malo, može promijeniti. No, kod lokalnih izbora stvar je drukčija.
1. Smanjenje monopola političkih stranaka?
Do sada se, u pravilu, događalo da, i kada su se lokalni čelnici inače suprotstavljenih stranaka u nečemu složili, jer je to zaista bilo u interesu grada ili sela, politika stranaka često takav angažman onemogućila. No kod lokalnih izbora otvara se mogućnost izravnog biranja vodećih ljudi lokalne zajednice, što bi mogao biti početak smanjenja „svemoći” političkih stranaka barem kada su interesi lokalne zajednice u pitanju. Građani su tu mogućnost prepoznali, o čemu svjedoči činjenica da su neke velike stranke na ovim lokalnim izborima postigle skromne rezultate, dok su na scenu stupile neke udruge građana u kojima su birači vidjeli moguće koristi za njihovu lokalnu zajednicu.
O tome svjedoči i činjenica da su na ovim izborima zapažene rezultate postigli neki neovisni i nestranački kandidati, što u proteklim godinama i izborima nije bio slučaj. Jednostavno rečeno, građani su prepoznali mogućnost da, nakon određenog vremena, na odgovornost mogu pozvati konkretne osobe za neispunjena obećanja, što je do sada bio rijedak slučaj. Uglavnom su se učinjene pogreške pripisivale nekomu drugomu, vlastitoj ili nekoj drugoj stranci. Stoga možemo zaključiti da smo se u ovim lokalnim izborima, bar načelno, približili onomu što je crkveni nauk uvijek tvrdio, naime, da u izborima i nakon njih glavnu odgovornost snose pojedinci, pa je logično da se za njih, a ne samo za stranke, građani opredjeljuju.
2. Lokalni izbori kao lijek politike
Hrvatsko društvo pati od pretjerane politizacije. Stječemo dojam da se politika odigrava na sasvim drukčijim razinama od onih gdje se događa konkretni život građana. Nisu nam jasni prioriteti u koje se ulažu veliki iznosi javnog novca. Nije uvijek jasno za koje se vrijednosti zalažu obnašatelji odgovornih službi u državi, pod kakvim utjecajima raznih lobija djeluju. Sve to običan građanin teško može ili nikako ne može doznati. Nedostaje transparentnosti u vezi s vladanjem i djelovanjem vodećih političara. Sve to ne mora biti slučaj na lokalnoj razini. Tu glasamo za ljude koji kane izgraditi školu ili dječji vrtić, popraviti lokalne prometnice, koji se brinu za najugroženije skupine ljudi u našem gradu ili selu, koji omogućuju da starije osobe svoju starost provedu u prikladnim prostorima, koji su socijalno osjetljivi.
Zato lokalni izbori mogu biti lijek za mnoge boleštine i nedorečenosti hrvatske politike. Upravo mi, obični građani, možemo u našoj sredini „stvarati“ neki drukčiji tip hrvatskog političara. Ako se netko pokazao odgovornim i transparentnim na lokalnoj sredini, treba vjerovati da će takav biti i na višoj razini. Jednostavno ne smijemo dopustiti da se hrvatski političari „stvaraju“ u nekim europskim institucijama, raznim netransparentnim interesnim skupinama, nevidljivim lobijima. Buduće odgovorne političare, kojima je na srcu politika kao služenje općem dobru, stvaramo mi na lokalnoj razini. Stoga je logično da je ne izići na lokalne izbore neodgovoran čin, čak i s kršćanskog stajališta, jer tako još više produbljujemo ponor između politike i života običnih ljudi.
Članak u cijelosti potražite u novom broju Kane u tiskanom ili eIzdanju.
* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije. Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.
Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
