Povodom mjeseca borbe protiv ovisnosti izjavljujem da ne postoji osoba koja nije ovisnik/ica o nekome ili nečemu te upozoravam da agonija minimaliziranja prevencije sustavno traje. Ako je problem ovisnosti destigmatiziran, do kada ćemo stigmatizirati ovisnike?
Ovo je mjesec borbe protiv ovisnosti, (koji se svake godine obilježava od 15. studenoga do 15. prosinca) pa sam i iz tog razloga odlučio se za ovu temu. Rezultati ESPAD istraživanja za 2019. godine su tek prošlog tjedna predstavljeni našoj javnosti od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Rezultati tog opsežnog istraživanja pokazuju da naši tinejdžeri, između ispitanih 35 država, odskaču od prosjeka u negativnom smjeru u gotovo svim kategorijama. Osobito zabrinjava podatak da čak 40 posto naših učenika izjavljuju da lako mogu nabaviti psihoaktivne droge, kao i kanabis. Pored ovoga, zabrinjavajući je i broj korisnika novih psihoaktivnih tvari među hrvatskim tinejdžerima – koristi ih 5,1 posto, naspram 3,4 posto koliki je prosjek u 35 država obuhvaćenih tim istraživanjem. I prema korištenju inhalanata naši su mladi su među rekorderima u Europi. Novi konzumenti kod nas u dobi od 12 do 15 godina najčešće upotrebljavaju ljepilo, osvježivače zraka, boje u spreju, benzin i tekućinu iz upaljača. I ovo istraživanje je pokazalo da se kod mladih kontinuirano spušta dob kada počinju s konzumiranjem psihoaktivnih supstanci, od marihuane do tzv. “težih droga”, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.
Moja prvi načelni prigovor tom i sličnim istraživanjima je što nije obuhvatio suvremene ovisnosti bez droga: ovisnosti o brzinama, nasilju, kockanju, klađenju, medijima, seksu, izgledu, radu, dokoličarenju, nekontroliranom konzumiranju hrane, novcu, voajerstvu, tabletama, stvarima, zaduživanju, drugoj osobi, ugađanju drugima, čistoći, novcu, politici, kontroliranju drugih, kompulzivne pesimiste i optimiste, šopingu, internetu… Glede ovih zadnjih u svijetu je u porastu osnivanje kampova za internetske ovisnike. Istraživanja provedena u SAD-u na temu ovisnosti o kupovanju, otkrivaju da djeca od 8 do 14 starosti u jednoj godini potroše 150-160 milijardi dolara “svojeg” novca – džeparca, a dodatno svojim odlukama s roditeljima sudjeluju u potrošnji nevjerojatnih 600 milijardi dolara godišnje. O svim drugim ovisnostima bez droga pisao sam u knjizi Šok današnjice, u poglavlju “Svi smo ovisnici o nekome ili nečemu”.
Porast ovisnosti o drogama tijekom pandemije
Na okruglom stolu stručnjaka mentalnog zdravlja 8. prosinca 2020. u Zagrebu je iznesen podatak da se broj ovisnika koji se liječe u psihijatrijskoj bolnici Vrapče nakon prvog „lockdowna“ znatno povećao: “Kada smo uspoređivali broj ovisnika koji se prijavio u psihijatrijsku bolnicu Vrapče ove godine tijekom srpnja i kolovoza, s istim razdobljem prethodne godine, možemo zaključiti kako je riječ o porastu od 25 do 30 posto” – naglasio je naš vrsni psihijatar dr. sc. Ivan Ćelić, pročelnik Zavoda za dualne poremećaje Klinike za psihijatriju Vrapče. Na tom skupu stručnjaka je naglašeno da je u Hrvatskoj posljednjih godina sve više u porastu broj konzumenata kanabisa i kokaina te da danas u Hrvatskoj imamo preko 200.000 liječenih alkoholičara. Poruka svih sudionika okruglog stola je da je prevencija najbolji i put zaštite od svih potencijalnih ovisnosti. U potpunosti podržavam tu preporuku, a kasnije ću objasniti i zašto!
Ovisnosti postaju stil života: Obuzeto ponašanje
Ovisnosti postaju stil života i zapravo više gotovo da i nije moguće pronaći osobu koja nije ovisnik o nekomu ili nečemu. “Za razliku od ovisnosti o opojnim tvarima, nakon konzumiranja alkohola ili droga gdje je jasnija slika fizičke ili psihičke intoksikacije, ovisnost bez opojnih tvari ili obuzeto ponašanje se znatno kasnije prepoznaje. Ovisnost se javlja kada se u potpunosti skrše obrambeni mehanizmi osobe koja više ne može funkcionirati bez nastavljanja ugode. Opetovano ponašanje vodi obuzetosti i nastanku ovisnosti” (Zora Zuckerman u priručniku za roditelje O prevenciji obuzetog ponašanja i ovisnosti modernog doba djece i adolescenata).
Kolegica Zuckerman, A. Goodman u knjizi Ovisnost, definicija i posljedice (1990.) te C. Thurman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo navodi da sve ovisnosti prilikom konzumiranja imaju iste ili slične simptome: povećanje ugode i slabljenje (emocionalne) kontrole, opsesivne (obuzete) misli kod zaokupljenosti sredstvima ovisnosti, nemogućnost suzdržavanja na podražaje, (svakodnevne) opetovane radnje te zanemarivanje profesionalnih, obiteljskih i drugih obveza. Sve ovisnosti su signali upozorenja. Svaka ovisnost je kratkotrajna ugoda i dugoročno mučenje. Trebamo razmišljati može li nam pomoći supstitucija ovisnosti (od većeg k manjem poroku).
I danas stigmatiziramo ovisnike
Jedan je od temeljnih problema taj što se pitanje ovisnosti o raznim opijatima u društvu destigmatiziralo, ali ovisnici su i dalje ostali stigmatizirani. Zadarska psihijatrica Belinda Vuksan, koja je svoj radni vijek posvetila ovisnicama o drogama jednom mi je rekla da nikada nije s njima imala problema toliko koliko s njihovim roditeljima. S druge strane, loši liječnici etiketiraju takve skupine ovisnika. Dušan Radović, poznati beogradski intelektualac u knjizi Beograda, dobro jutro (3. izdanje) je zapisao: “Za razliku od kuće ili obitelji, u kafani vas vole zbog vaših mana”. Jedan od najpriznatijih američkih književnika Ernest Hemingway, za života obilježen kao alkoholičar, ironično je komentirao: “Pijem da bi mi bili drugi ljudi izgledali zanimljiviji”. Svatko ima i nosi svoj životni križ. Mnogi zaboraviše na poruku iz Bibije: “Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen”.
Jednom mi je jedan liječnik rekao da bi sve ovisnike o teškim drogama trebalo strpati u prostoriju iz koje ne bi izlazili sedam dana. Davao bi im, kaže, hranu kao psima. “Tko preživi”, toga bi dao dalje na “obradu”. Odgovorio sam mu citirajući Abrahama Lincolna: “Po mome iskustvu, ljudi koji nemaju poroka nemaju ni vrlina!” Upitao sam ga: “Na čemu si ti?” Takvi ljudi narcisoidno misle da su bez mana ili poroka. Govoriti da smo imuni na sve ovisnosti isto je kao i kada bi tvrdili da nemamo problem(a).
Kada sam svojevremeno izjavio kako bi trebalo bivšim ovisnicima dati mogućnost da sudjeluju u preventivnim programima, tada sam dignuo na noge moraliste koji su me kritizirali da samo struka može imati jedinu i posljednju riječ o preventivnim programima, jer – “jednom ovisnik uvijek ovisnik”.
Kada terapijske zajednice nisu rješenje?
Voditelj Službe za mentalno zdravlje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, psihijatar Željko Ključević nedavno je u jednoj dnevnoj novini upozorio kako se u posljednjih pet godina spustila dobna granica za ovisnosti sa 16 na 13 godina. On se zalaže da se mlađima od 16 godina s tim problemom (kao i onima s poremećajima u ponašanju omogući ulazak u terapijske zajednice (što sadašnji propisi ne dopuštaju).
S njim se slaže i socijalna radnica Gordana Cavicchi koja je izjavila: “Ako maloljetnici s 12 ili 13 godina koriste psihoaktivna sredstva poput marihuane ili ecstasyja, ako odlaze u ‘smart shopove’ po osvježivače, a to preraste u ozbiljan problem, vi ih nemate kamo smjestiti”, ali rješenje vidi da se takve uputi u terapijsku zajednicu. Ovdje naglašavam da neke terapijske zajednice nemaju stručnjake, osobito one konfesionalog tipa, ali postižu sjajne rezultate. Nije rješenje da se ti mladi upućuju u terapijske zajednice ako se držimo stava da se problemi rješavaju saniranjem posljedica, kao na primjer metadonskom terapijom, povećanjem centara za izvanbolničko liječenje, klinika za odvikavanje od interneta, centara za izvanbolničko liječenje…
Činjenica je da mi u Hrvatskoj imamo samo jednu specijaliziranu Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Zagrebu. Međutim, nije nikako (jedino) rješenje otvaranje novih bolnica pa ni povećanje broja dječjih psihijatara. Pored toga, tu je dvadesetak Centara za prevenciju i izvanbolničko liječenje koji imaju stručnjake, ali su potpuno zanemarili preventivne programe?! Tamo se ovisnicima nudi metadon, od kojega se nitko nije skinuo s težih droga! Metadon zovu lijekom!?
Izraelski liječnik Andre Waismann davno je izjavio da je “metadon zločin”. Taj liječnik je prije gotovo dva desetljeća i Hrvatskoj ponudio izlazak iz apstinencijske krize heroinskih ovisnika svojom metodom i lijekom Naltrexonom, koji blokira moždane receptore pa pacijent više nema potrebu za tom drogom. Možemo se samo pitati čiji su interesi stajali iza odluke da njegova metoda nije nikada provedena u Hrvatskoj. Tako je uskraćeno i pravo ovisnicima na lijek koji umanjuje patnju, bol i tešku apstinencijsku krizu. Sve su to činjenice, a većina država nastavlja sa supstitut terapijom ili bolničkim tretmanom, što su neki nazvali drogiranjem na račun poreznih obveznika.
Pozitivne strane (konfesionalnih) zajednica
U jednom istraživanju od prije četrnaest godina na uzorku ovisnika o teškim drogama iz tri terapijske zajednice konfesionalnog tipa dobili smo podatak da u svim aspektima postoji statistički znatna razlika između zadovoljstva životom prije ulaska u program terapijske zajednice i tijekom programa. Ispitanici su pokazali veće zadovoljstvo tijekom tretmana u zajednici, i to emocionalnom stabilnošću, druženjem, dnevnim aktivnostima, vjerom (religijom), zdravstvenim stanjem, slobodnim vremenom, ostvarenjem svojih ciljeva i nadom da će u budućnosti ostvariti ono što do ulaska u zajednicu nisu uspjeli. U tom istraživanjima dobili smo podatak da se 20% mladih, koji su dulje od dvije godine u terapijskim zajednicama, drogi više nikada ne vraćaju. To su znatno bolji rezultati od drugih “komuna” gdje postoje stručnjaci! To je još jedan dokaz da samo povećanje stručnjaka nije jamstvo u smanjenju problema ovisnosti. Te terapijske zajednice su pokazale da su rad i molitva izvrsno terapijsko sredstvo (vidjeti u knjizi Z. Miliša i V. Perin Rad – odgojna vrijednost u komunama za ovisnike.).
Razgovori s bivšim ovisnicima oplemenili su i obogatili moja životna iskustva, a oni su iz pakla droge izvukli poruku da život na rubu može biti putokaz k (novom) životu. “Trčimo u provaliju, a prije toga smo nešto pred sebe postavili da nam priječi pogled u nju” (Pascal u Mislima).
Dokoličarenje i ovisnost mogu se promatrati kao odraz »neiskorištenog života«
Rizično ponašanje mladih smanjuje se programima preventivnih aktivnosti. Psiholog M. Rabes je u svojem istraživanje pod nazivom Glavni uzroci konzumiranja droge u bivših pacijenata, došao do zaključka kako je najveći postotak razloga pri konzumiranju obuhvaćao onaj dio kad pacijenti (dok nisu “zaglibili” u neke ovisnosti) nisu znali kako kreativno koristiti svoje slobodno vrijeme. Dokoličarenje i ovisnost mogu se promatrati kao odraz »neiskorištenog života« (E. Ribolits).
Davne 2003. u Puli je održana međunarodna konferencija na kojoj su mnogi istaknuti stručnjaci raspravljali o trendovima, novim pristupima i izazovima za suzbijanje zlouporabe opojnih droga. Kolega Josip Janković i ja apostrofirali smo ulogu preventivnih programa. Istaknuli smo kako agonija minimaliziranja prevencije sustavno traje, te govorili zašto je prevencija i s financijskog gledišta najisplativija. Kolega Janković izračunao je koliko od jednog zanemarenog, nesretnog ili izgubljenog djeteta godinama umnažamo broj budućih pacijenata. Što se prije započne, to ćemo biti učinkovitiji. Što kasnije, manji su izgledi zato što je (nametnutu) patologiju gotovo nemoguće iskorijeniti. Ovdje mi se čini zgodnim citirati američku poslovicu: “Ako ne platiš učitelja, plaćaš policajca”.
Ne ulažemo u programe prevencije
Preventivni programi koje je provodio kolega Janković u Međimurju su pokazali da nijedno dijete obuhvaćeno tim programom nije “skliznulo” s poremećajima u ponašanju, delinkvencijom, ovisnosti o drogama, alkoholu…
Više puta sam apelirao da bi u Hrvatskoj sve općine i gradovi trebali imati centre za mlade, centre za zdravlje, a temeljni moto po mom mišljenju bi bio – “perspektivno za mlade, a neprofitabilno za pojedince”. Centri za mlade kao i projekt “Zdravi gradovi” trebamo promatrati kao dio obveznih preventivnih programa. Oni su dobrodošli, a ne “vatrogasne mjere”.
Hrvatskoj sam sa suradnicima prije više od deset godina započeo projekt pod nazivom Deset dana bez ekrana. U taj se projekt krenulo s pretpostavkom da postoji problem pretjeranog konzumiranja i ovisnosti o medijima kod djece i mladih. Namjera je bila potaknuti drukčije korištenje svih ekrana i razvijanje kritičkog stava i selektivnog korištenja “čuda” suvremenih tehnologija. U projekt je bilo uključeno gotovo pedeset škola diljem Hrvatske. To je nažalost i ostao samo projekt skupine entuzijasta, a ne sastavni dio školskih kurikula.
Umjesto zaključka evo nekoliko »prigodnih« grafita koje su nam mladi ispisali s ironijom, a ja ih shvaćam kao najozbiljnija upozorenja nama koji se trebamo baviti s mladima: “Ne gazite travu – pušite je”, “Nema droge – nema nade”, “Stvarnost je iluzija izazvana pomanjkanjem droge”, “Nikad ne pijem osim kad sam sam ili kada sam u društvu”, “Neki piju od tuge, neki od radosti, a ja pijem od jutra”, “Bog je stvorio travu, čovjek drogu”, “Bolje biti mrtav pijan nego mrtav trijezan” i “Droga i alkohol su nam najveći neprijatelj. Biblija nas uči suprotno. Moramo voljeti neprijatelje. Zato ih obožavam”.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
