Pristajanjem na sluganstvo stvaraju se generacije obespravljenih. Otac Domovine Ante Starčević upozorava: “Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode”. Njemačka poslovica kaže: “Tko trpi staru nepravdu, taj novu poziva u kuću.”
Sluganski mentalitet se desetljećima stvarao i otisnut je u našem kolektivnom pamćenju. Taj mentalni sklop je generator različitih kriza jer (nekritička) poslušnost stvara višestruko pogubne posljedice u životu ljudi. Ljudski odnosi se mogu svesti na odnose suradnje ili moći. Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma i straha od promjena.
Autoritarni tipovi od odgoja do politike uspijevaju održavati svoju moć zahvaljujući svojim sljedbenicima, koji im se (najčešće zbog straha) sluganski dodvoravaju i podčinjavaju. Poltroni su oličenje beskičmenjaštva. Umjesto (čuvanja) vlastitog dostojanstva, odlučili su se za puzanje pred naredbodavcima. To su politički “zombiji”, figure u tuđim rukama. Takvih je političara najviše u svim strankama i parlamentima. Poltron participira u vlasti zaslugom moći vladara, dajući mu svoju “slobodu” za mrvice sa stola. Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah.
Paulo R. Freire, brazilski pedagog i filozof u svojoj knjizi Pedagogija obespravljenih otkriva skrivene poveznice između potlačenih i tlačitelja. Jednom uspostavljen takav “savez” dobiva na legitimnosti. Pristajanjem na sluganstvo stvaraju se generacije obespravljenih. U svijest im je utkana pasivnost. Tlačiteljima postaje jednostavnije koristiti brojna sredstva za podčinjavanjem. To vodi odustajanjem od slobode, kao posljedicu “nedostatka dijaloga s obespravljenima” (u knjizi Pedagogy of Hope: Reliving Pedagogy of the Oppressed). Potlačeni svoj strah prikrivaju mehanizmom obrane kako ne bi bilo još gore.
Dostojanstvo ili puzanje
Erich Fromm u knjizi Bijeg od slobode objašnjava kako je u čovjekovoj težnji za slobodom podjednako prisutna i želja za podčinjavanjem. Zato je Le Boétieja Rasprava o dragovoljnom ropstvu aktualnija negoli ikada do ranije.
Potlačeno Ja gušeno konformizmom vodi u bijegu od osobne i društvene slobode. Kada smo učvrstili namjeru za promjenama, tada ne pristajemo na puzanje ni pred kim. Austrijski filozof Karl Popper poručuje: “Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva”, a francuski pedagog A. Mougniotte u knjizi Odgajati za demokraciju otkriva zašto nikada ne treba davati “slobodu neprijateljima slobode”. Odatle se dobro prisjetiti latinske izreke: “Tko zle štedi, škodi dobrima”.
Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah. “Da bi život imao smisla, mi moramo biti svoji gospodari, a ne tvorevine tuđih projekata, namjera i želja” (A. MacIntyre).
Evo jedne zgodne priče koja otkriva što se događa kada se odlučimo puzati nad nadređenim…
J. Bucay u svojoj knjizi Ispričat ću ti priču donosi jednu priču pod nazivom “Diogenov put”… Jednog je dana Diogen jeo tanjur leće. U cijeloj Ateni nije bilo jeftinije hrane i jesti varivo od leće značilo je biti u najvećoj oskudici. Prolazio je vladarev ministar i rekao mu: “Da naučiš biti malo pokorniji i malo više laskati vladaru, ne bi morao jesti leću”. Diogen je prestao jesti, digao pogled i odgovorio mu: “Jadan ti, da naučiš jesti leću, ne bi morao biti tako pokoran i toliko laskati vladaru”. Diogenov put otkriva vrijednost samopoštovanja i obrane dostojanstva, nasuprot potrebi za stalnim dokazivanjem i puzanjem pred šefom. Zato nikada nemojmo vjerovati ljudima koji (svima) laskaju ili se dodvoravaju.
Pedagoške posljedice bezuvjetne poslušnosti
Pedagoške “poruke” roditelja djeci (naslijeđene iz socijalizma) i danas su aktualne: “Tko šuti, dva uči”, “Ti prvi nemoj!”, “Šuti ako želiš mirno živjeti”, “Ne budi bijela vrana!” Time se dobiva(la) iskaznica filozofije nezamjeranja. Sve to je imalo i ima pogubne posljedice u odgoju jer vodi neiskrenosti, nekritičnosti, poltronstvu i odustajanju od građanske hrabrosti. Grozim se takvih “savjeta”. U konačnici, pojedinac postaje rezigniran jer mu se poručuje da odustane od borbe protiv nepravde /ili od promjena. Politička prepoznatljivost neiskrenosti vidljiva je u apolitičnosti i apsentizmu kod glasovanja na izborima. Takvim pristupom gubimo samostalnost osobito kod mlade generacije. U tom kontekstu ovdje je važno napomenuti da je još 1867. godine otac Domovine Ante Starčević izjavio: “Tko nije svoj, taj je svačiji!”
Pored toga takve porukama se njeguje šutnja, koja je uvod u konformizam, ali i izdaju prijateljstva. Evo jednog primjera…
Ch. Thurman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. To je bio njegov izbor. Jednog dana Emerson je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: ‘Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani’.”
U autoritarnom odgojni stilu često se pribjegava (tjelesnom) kažnjavanju i kontrolom, bez topline i potpore. Djeca odgajana u takvom okruženju su često žrtve nerealnih roditeljskih očekivanja. Nesuradljivi ili autoritarni roditelji često koriste bezuvjetnim zahtjevom: “Učinit ćeš to zato što ja to tako kažem!” Autoritarci nadziru, osuđuju i stvaraju okove u komunikaciji. Djeca koja su pod stalnim pritiskom nerijetko imaju nizak stupanj samopouzdanja. Greške u takvom stilu odgoja proizlaze zbog ignoriranja mišljenja djece i njihovih potreba, misle da su samo oni u pravu, nisu prilagodljivi, stalno prigovaraju, zapovijedaju ili zabranjuju (bez obrazloženja), prezahtjevni su – “kruti”, često su (verbalno) agresivni, ne priznaju svoje pogreške…
Autoritarni tipovi su netolerantni, dijele savjete, od drugih ih ne žele čuti, traže pokornost, stvaraju napete odnose u komunikaciji, nemaju samokontrolu, ali kontroliraju druge, podcjenjivanju ih te žude za moći. Odatle se dobro prisjetiti latinske izreke: “Tko zle štedi, škodi dobrima”.
Sluganstvo iz socrealizma
Akademik Josip Županov 1982. godine u bivšoj je Jugoslaviji proveo istraživanje koje je pokazalo da je sklonost autoritarnosti jedna od dominantnih osobina radnika. To je, tvrdio je Županov, bio važan razlog zašto nije bilo socijalnih prosvjeda. U knjizi Kultura radničke omladine Županov otkriva kako je prihvaćanje autoritarnosti kroz spremnost na podčinjavanje omogućavalo tada jedinoj političkoj opciji da vodi zaposlene (u proizvodnji). Rezultate istraživačkog projekta European Values Study (EVS) u komparativnom slijedu za Hrvatsku tumači sociolog Krunoslav Nikodem u časopisu Društvena istraživanja 2019. godine. Mišljenje da zemlju vodi “moćni vođa ” 1999. je podržavalo 11.5%, 2008. godine 28.8 %, da bi 2018. taj postotak narastao na 38.6% ispitanika.
Prvu i jedinu sociološku monografiju Politika kao sudbina napisao je Esad Ćimić u bivšoj Jugoslaviji 1982. godine. Iako je ta knjiga pr(a)vi primjer političkog stradalništva za vrijeme tzv. socijalizma, naišla je na oštru kritiku državotvornih sociologa. Tako je Arif Tanović napisao da je Ćimićeva knjiga “carstvo anarhije bez ikakvih obvezujućih društvenih normi”. Tanović je bio toliko drzak da je ustvrdio kako (jednopartijska) politika nije pogubna, nego je “karakter Ćimićeva sudbina”. Kažem drzak zato što je upravo Ćimić u svojoj knjizi progovorio na temu zato što ondašnji političari nisu imali obvezu polagati račune “raji”, (i) zbog političkog načela “demokratskog centralizma”. Upravo je ta sintagma bila legitimno sredstvo korištenja pozicija uskog kruga režimlija u obračunu s neistomišljenicima. Zato je Tanović napravio zamjenu teza. Za loš karakter optužio čovjeka koji je kao partijsku kaznu dobio Zadar kao odredište ideološki nepodobnih sociologa (u bivšoj Jugoslaviji), a na moju radost ja sam tako imao povlasticu biti njegov student. Ćimićeva knjiga bila je i ostala prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Tanović i njemu sličnim poltronskim režimlijama je doskočio M. Gorki s upozorenjem: “Ne sudi – da ti ne sude”.
EU-poltroni
EU-foriju, nekada i danas potiču poslušnici, ignorirajući ili zanemarujući važnost nacionalnog identiteta. Hrvatska je bila samostalna dvadeset godina, a onda su građani povjerovali u iluziju da ćemo doživjeti procvat pridruživanjem EU. Tako je bilo i kod indoktriniranja građa prije referenduma o ulasku Hrvatske u EU. Taj diktat su prihvatili SDP i HDZ, zbog sluganske poslušnosti, sve na štetu hrvatskoga naroda i države.
U siječnju 2012. sam sudjelovao na okruglom stolu održanom u Splitu gdje sam s kolegom Branimirom Lukšićem konstatirao kako postoji veliki raskorak između političkih elita koje zagovaraju ulazak Hrvatske u EU i raspoloženja građana. Kolega Nenad Zakošek nije vidio u tome nikakav problem, već jedinu alternativu EU! Kada nemaš alternativu onda to nije izbor! Još tada sam konstatirao da su u Vladi RH i Saboru, izuzev rijetkih pojedinaca, svi redom europoltroni. Naglasio sam i kako se (provo)vodi indoktrinacija ulaska Hrvatske u Uniju, neviđena i u ranijoj tzv. socijalističkoj Jugoslaviji.
Ovdje vrijedi citirati ironičnu primjedbu književnika i publiciste Stanka Bašića o tome kako su “Hrvati u Europi u situaciji djeteta koje je na svijet došlo protiv volje svojih roditelja, a koje se uzaludnom upornošću trudilo zadobiti roditeljsku ljubav”. Nino Raspudić na jednoj tribini je slušateljima postavio znakovito pitanje: “Poznato je tko je na vlasti u Hrvatskoj, a znate li tko vlada Hrvatskom?” Svi naši premijeri su loši gospodari (kod kuće) i dobre sluge (pred briselskim birokratima). U tom kontekst nije nam za utjehu činjenica kako današnji svjetski poredak funkcionira po principu nezainteresiranosti za obespravljene, gdje potlačeni trebaju slušati i izvršavati zapovijedi moćnika.
Jedan od najomiljenijih kardinala u Hrvatskoj Franjo Kuharić, za života je političkoj eliti u Hrvatskoj dao snažno upozorenje: “Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali ni pred nikim ne klečite!”
Zaključno
Otac Domovine Ante Starčević upozorava: “Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode”. I danas dopuštamo da nas vode kao “guske u magli” (Stjepan Radić)
Kao što valovi vladaju morem, tako i mi možemo postati gospodari kada prestanemo vjerovati da nam je sve suđeno. Anthony De Mello u knjizi Svjesnost apelira: “Probudite se! Vaše društvo neće biti sretno kad to čuje jer će se počet plašiti vaših otvorenih očiju i shvaćanja. Kako kontrolirati takvu osobu? Presjekla je sve te veze, i više nije marioneta. Govori istinu, postao je neustrašiv. Riješio se svojega sluganstva.”
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
