Prof. Stanko Uršić: Zašto vlast gura Hrvatsku da odbaci nacionalnu valutu?

Iz kršćanske obiteljske revije Kana, uz dopuštenje autora, prenosimo dijelove teksta prof. dr. sc. Stanka Uršića u kojoj propituje temu uvođenja eura kroz zanimljivu prizmu situacije u Danskoj koja nije htjela euro.

> Kana: Mnoštvo je glasova u ovom izazovnom trenutku – koji je pravi?

Pojave se, s vremena na vrijeme, pitanja što se hoće s ovim stranicama. Nekako, ovdje se zamalo nikada ne spominju ni Krist ni Evanđelje, o svagdanjem pohađanju mise, euharistijskog slavlja i žrtve da se i ne govori, a za krunicu ne ćemo niti pitati. (…) Nastojanje oko općega dobra, naime, odavno se drži integralnim dijelom kršćanske egzistencije. Ili, ako bi se već htjelo, vjere katoličke, opredjeljenja i nastojanja katolika. A teško bi se moglo tvrditi da drama osam stotina tisuća odseljenih i njihove djece u egzodusu iz Hrvatske u vremenu od kada o tome piše na ovim stranicama, ili osiromašenje Hrvatske, pri čemu je već trećina pučanstva efektivna sirotinja, ili činjenica da je lani rođeno dvadeset tisuća djece manje nego prve godine nakon Domovinskog rata nije nešto što se kršćana ne tiče.

Psst, ne o Danskoj, mogli bi nas čuti

(…) Začudo zapravo, jedne zagrebačke novine, unatoč „gromoglasnoj šutnji“ vlasti o doista sudbonosnim pitanjima i cjelini tih pitanja glede napuštanja nacionalne valute, kune, u korist preuzimanja eura, objavile su značajan tekst uglednog profesora ekonomskih znanosti o toj stvari. Valja krajnje pažljivo pročitati sve, ovdje je moguć tek vrlo djelomični osvrt na neke točke; osim nedostatka prostora, valjda je razvidno da je jedino stajalište na ovim stanicama da nikada nije ni trebalo prihvatiti napuštanje kune. Sukladno Danskoj koja ne bi ni ušla u EU da su je prisiljavali kad-tad uzeti euro umjesto danske krune. Njezin uvjet da se pridruži bio je: ne dirajte nam nacionalnu valutu.

Slučajevi drugih europskih država

Može se, još jednom, dodati ovdje već poznato: ni Švedskoj ne pada na pamet napustiti nacionalnu valutu, na dva su referenduma to otklonili, a euro ne će ni Poljska, Češka, Mađarska i Rumunjska. A već je i ovdje zapisano da bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti bi li Italija danas uzela euro kad bi mogla birati, kao i Španjolska uostalom. Ni bogatoj Norveškoj izvan EU-a, ali koja je ipak mogla tim putem, to ne pada na pamet; premda je u šengenskom prostoru u kojemu Hrvatska uporno nije, premda već prilično povezanoj ugovorima s EU-om.

Zašto vlasti nisu objasnile slučaj Danske?

Ovdje se pojavljuje golemo pitanje: zašto hrvatske vlasti nikad nisu objasnile naciji zašto Danska (i, efektivno, i druge spomenute države) nije htjela euro. Sasvim minimalna pristojnost svaku bi pristojnu vladu dovela do te točke. Da je to temeljito i pošteno učinjeno, zacijelo nikakav referendum nikada ne bi, ni izravno ni neizravno, dopustio napuštanje nacionalne valute u korist eura. Dvije su stvari očite: nije bila riječ samo o nekom financijsko-trgovačkom interesu; u pitanju je i suverenost, štoviše.

Čudnovati kljunaš referendum

Ulaskom u EU Hrvatska, premda uz referendum za koji je morala promijeniti zakon, jer inače ne bi, prema rezultatima tog referenduma, duboko ispod pedeset jedan posto za ulazak, mogla ući u EU, što ipak ne bi bila sreća, preuzela je i obvezu zamjene nacionalne valute eurom, što je uz bezglave politike i žurbu za interese koji nisu hrvatski, golema nesreća na vidiku. Jer, i ondje valjda stoji: tek kad se za to steknu uvjeti. Koji se sada efektivno ne mogu vidjeti „ni od korova“.

I tada je to bilo previše, jer o tome referendum, kakav god bio, nije odlučivao. A najmanje što se može reći, trebao je. O tome pak jesu li se stekli uvjeti i napose, koji su to sve uvjeti, vlasti uporno izbjegavaju govoriti; govore samo o obvezi uvođenja, kao da je sve ostalo već postignuto i uređeno. Glede tih uvjeta pak, fundamentalno je ono što spomenuti profesor jasno navodi: za prelazak s nacionalne valute nepobitno postoje nominalni (maastrichtski) uvjeti konvergencije i postoje realni uvjeti. U nominalne se tako ubrajaju proračunski deficit do 3 % BDP-a, javni dug do 60 % BDP-a, inflacija i dugoročne kamatne stope koje ne odstupaju puno od onih u državama s najmanjom, 1,5 %, uz inflaciju do 2%.

(…)

Fatalne udaljenosti

Neka od prvih pitanja (ona o suverenosti zasad će biti ovdje neopravdano preskočena, premda su neke od sastavnica ipak i u sljedećem) realnih kriterija (kriteriji optimalnoga valutnog područja) prema navedenoj analizi jesu sljedeća: mobilnost rada (odlazak Hrvata u druge zemlje EU-a i dolazak ljudi iz tih zemalja u Hrvatsku).

Najmanje do sada, ljudi uglavnom odlaze iz Hrvatske. Zatim, visok stupanj otvorenosti zemlje koji se mjeri udjelom robnog izvoza i uvoza u BDP-u. Za zemlju veličine Hrvatske ti bi se udjeli trebali kretati iznad 60 %, i u izvozu i u uvozu, što bi bio znak zadovoljavajuće konkurentnosti Hrvatske na EU i svjetskom tržištu. Upravo fatalnu udaljenost od toga „uživa“ Hrvatska s oko 30 % udjela izvoza , dok je udio uvoza oko 50 %.

(…) Hrvatska je daleko od zadovoljavanja kriterija konvergencije, a time i daleko od koristi koje bi mogla imati uvođenjem eura. Najkraće, euro je dobra valuta, ali je štetan za države koje su ga uvele, a imaju lošu strukturu i produktivnost gospodarstva i nisku efikasnost države. Najvidljiviji primjer toga jest Grčka, dok bi o Italiji trebao još (najmanje) jedan članak.

Novac je instrument razvoja države

Zaključno zasad, jer ostaje još gomila stvari koje ne stanu ovamo, vlastiti novac, tečaj i nacionalna suverenost najjači su instrumenti razvoja neke države. Što neumitno znači i njezina opstanka u svijetu kakav već jest.

(…)

Stoga nije iznenađujuće da su i oni koji se nikada nisu pomirili s državom Hrvatskom i njezinom suverenošću, gle čuda, žestoki pobornici istjerivanja kune i uvođenja eura. Ne smetaju im ni postojeće politike, ne samo u osnovi. Te politike jamče da će Hrvatska i s eurom nastaviti stagnirati. Surovo govoreći, i nema više kamo pasti. Možebitno na dvadeset osmo mjesto u EU-u. Sa sadašnjeg trijumfalnog dvadeset sedmog; država za koju, prema potencijalima, ni sedmo, a kamoli sedamnaesto mjesto ne bi trebalo biti nedohvatno.

Nakon stoljeća i pol, približno

Već od 1991. godine u Hrvatskoj je više umrlih nego novorođenih. Sada je ta provalija, ako se već hoće brojiti, dvadeset tisuća manje rođenih nego umrlih. Čak, začudo, i jedne zagrebačke novine, dvaput u rujnu, u razmaku od dva tjedna, donose naslove, i na prvoj stranici, o najmanje rođenih u stotinu četrdeset godina. Još jedan „zanimljivi“ podnaslov ondje: „u demografskom krahu i masovnim iseljavanjima brojnih obitelji hrvatski se gradovi, od Zagreba do onih u Slavoniji i Dalmaciji, bore s činjenicom da ni nakon ovogodišnjih upisa sva djeca nisu dobila priliku za upis, a kamoli da su imala iste uvjete“. Pogledati uvod na početku, pokorno i uz ispriku, molim.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.