Prof. Vrček: Kada motiv publiciranja nije znanost, nego karijera

Sve veći broj hrvatskih znanstvenika objavljuje svoje radove u izdavačkoj kući MDPI (Multidisciplinary Digital Publishing Institute). Objava radova u toj švicarskoj kompaniji nije besplatna. Prošle je godine objavljeno oko 1500 radova, a njihova je vrijednost oko 3 milijuna eura. Većinu toga novca uložili su hrvatski znanstvenici, odnosno hrvatski porezni obveznici. Iako ničim prisiljeni, hrvatski znanstvenici rasipno troše diseminacijska sredstva za tiskanje svojih radova u izdavačkoj kući koja ima kontroverzan status, sumnjive recenzije, pa i etiketu »predatora« (Research Evaluation 2021, 30, 405). Drugi poznati izdavači, poput Wileya, Elseviera, Springera ili ACS-a, imaju tisuće časopisa dostupnih za besplatnu objavu znanstvenih studija, stoga se postavlja pitanje zašto hrvatski znanstvenici dobrovoljno (i nepotrebno) plaćaju svoja djela?, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček za Glas koncila.

Pogled ispod haube

I vodeći hrvatski knjižničari s Medicinskoga fakulteta i Instituta »Ruđer Bošković« u Zagrebu nedavno su upitali što stoji iza velikoga porasta broja radova hrvatskih autora u časopisima izdavača MDPI (Kem. Ind. 2022, 71, 309). U prikazanoj analizi oni govore o »strmoglavu rastu« publikacija kod baselskoga nakladnika. Svaka treća studija hrvatskih znanstvenika (otvorenoga pristupa) odlazi u digitalnu arhivu MDPI-ja. MDPI je postao utočište za hrvatsku publikacijsku aktivnost, zlatna žila koja, doduše, ne donosi nikakav profit, nego, naprotiv, osiromašuje hrvatski znanstveni proračun. Ulaznica za objavu jednoga rada stoji i više od 3000 eura (s PDV-om), a hrvatski autori najviše biraju časopise čija je cijena iznad 2000 eura.

Titula ili znanost?

Iako se trude biti politički korektnima, hrvatski knjižničari postavljaju neugodna pitanja: »Zbog čega su se hrvatski autori tako očito priklonili MDPI-ju? Je li razlog teži put objave u uglednim ‘zatvorenim’ časopisima?« U tekstu otkrivaju male tajne znanstvenika kojima motiv publiciranja nije znanost, nego karijera: »Sustav akademskoga napredovanja utječe na motive i načine objavljivanja.«

Drugim riječima, financijskim poticajima olakšana publikacija u kolekciji MDPI-ja nije zbog promocije vlastitih istraživanja, nego zbog procedure tituliranja.

»Baselski predator«

Hrvatski knjižničari upozoravaju na prijeporan status švicarskoga izdavača koji, osim u Baselu, ima svoje urede u Kini, Rumunjskoj, Srbiji, Tajlandu… Oni podsjećaju da je »propulzivna poslovna politika toga izdavača predmet polemika na međunarodnoj razini« te nastavljaju: »Među znanstvenicima postoje dvojbe i oko kvalitete recenzijskoga postupka u časopisima MDPI-ja.« Ili, oštrijim rječnikom, MDPI ima obilježja bankarskoga poslovanja, ima kooperante među naivnim vanjskim urednicima koji dobrovoljno obavljaju posao za naručitelja, imaju vaučere za dobre egzekutore, a recenzenti su pod stalnim pritiskom jer odbijanjem nekoga rada smanjuju profit kompanije.

Za razliku od hrvatskih znanstvenika, MDPI nije popularna adresa u Austriji ili Finskoj. Njihovi znanstvenici ne žele niti plaćaju objavu vlastitih radova. MDPI je na lošem glasu u Španjolskoj, Francuskoj i Poljskoj, čije nacionalne zaklade za znanost sankcioniraju preveliku »vjernost« toj kući, a u Češkoj (sveučilište Jihočeská) ukinuta je potpora za objavu znanstvenih radova u MDPI-jevim zbirkama časopisa. Čak je i kineska akademija znanosti ove godine uvrstila časopise iz Basela na popis časopisa upitne znanstvene kvalitete.

Stoga je potrebno da se promjenama u znanstvenoj politici Hrvatske zaustavi negativni trend publikacijske konvergencije prema Baselu, odnosno ovisnosti hrvatskih znanstvenika o jednom jedinom izdavaču. Osim gubitka raznolikosti, vidljivosti, prisutnosti i iskustva, »masovni turizam« naših znanstvenika u Baselu nepotrebna je i skupa avantura. Nedavno je objavljen poziv Hrvatske zaklade za znanost za prijavu znanstvenih projekata. Ne bi bilo dobro da od ukupnoga iznosa (30 milijuna kuna) desetina završi na švicarskom računu.

Izvor: narod.hr