Od gubitka smisla do kulture smrti: Kako je čovjek prestao vjerovati u vrijednost svakog života

Nihilizam i tehnokracija koji dominiraju u suvremenom svijetu ne nude odgovor na čovjekovu patnju, na nepravdu, na drevna čovjekova pitanja o smislu života, o misteriju zla u svijetu. Čovjek ne pronalazi više smisao ni u altruizmu. U suvremenom svijetu koji se ograničava na materijalizam i egoizam, čovjeku je ponuđeno niz privremenih rješenja za odgađanje patnje – uglavnom ovisničkog karaktera. Duboko otuđeni moderni čovjek, dok može, ispunjava prazninu građenjem karijere, privremenim seksualnim užicima ili nekim drugim oblikom hedonizma. Kada se ”isprazni do kraja” i suoči s dubokom egzistencijalnom prazninom, sve češće poseže za eutanazijom ili medicinski potpomognutim samoubojstvom. Čovjek ”oslobođen” od Trojedinoga Boga, usmjeren narcistički samo na sebe, ne pronalazi drugo rješenje.

Pitanje ateističkog čovjeka i njegovog besmisla proširilo se i na društvo koje patnju promatra isključivo kao besmisleni teret. Ako je vrijednost života povezana samo sa zdravljem, neovisnošću i kvalitetom života, tada se neizbježno postavlja pitanje što se događa s onima koji više ne ispunjavaju te kriterije. Ovakav mentalitet utječe na politiku i oblikuje zakone, koji onda nameću i teističkom čovjeku ateistička rješenja. Eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo predstavljaju kao izraz suosjećanja i krajnji oblik poštovanja prema čovjekovoj autonomiji.

>Zabrinjavajući porast eutanazije među mladima i psihički bolesnima

Uvođenje eutanazije i tzv. ”prava na pobačaj” u Ustav prisiljava liječnike da pogaze svoju savjest kako bi prihvatili ubojstvo nerođenih ili trpećih kao apsolutno dobro. Prije sto godina govorilo se o tzv. pravu žena na izbor, no danas to isto ”pravo” ljevica nastoji progurati u Ustav. U nekim državama čak i lažna desnica. Marine Le Pen nema ništa protiv toga.

Eutanazija koju su njezini zagovornici u početku predstavljali kao ”rješenje” za terminalne bolesnike s nepodnošljivim bolovima, danas se proširila u nekim državama čak i na djecu i one koji se ne mogu nositi ni s najmanjim razočaranjem u životu, pa posežu za njom zbog ljubavnih problema ili zbog usamljenosti. Što drugo očekivati od otuđenog čovjeka?

Od ograničene iznimke do širenja granica

Rasprava o eutanaziji desetljećima se gradila na obećanju da će ona biti strogo ograničena. Kada su se počeli pojavljivati prvi zahtjevi za legalizaciju, govorilo se gotovo isključivo o terminalno bolesnim odraslim osobama koje su trpjele nepodnošljivu fizičku bol. Bilo je rečeno da se neće otvoriti vrata širokoj primjeni, uz iznimke ”najtežih slučajeva”. Međutim, iskustvo država koje su legalizirale eutanaziju pokazuje da se granice s vremenom mijenjaju.

U struci se to zove ”klizava padina”. Jednom kada se prihvati načelo da određene okolnosti opravdavaju namjerno okončanje života, vrlo je teško dugoročno zadržati početne granice. Ono što je u početku predstavljeno kao rijetka iznimka može s vremenom postati prihvaćena praksa. A granice prihvatljivoga počinju se pomicati.

Nizozemska je 2002. godine postala prva država u svijetu koja je legalizirala eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo. Zakon je uveden uz niz zaštitnih mehanizama – zahtjev pacijenta morao je biti dobrovoljan i promišljen, patnja nepodnošljiva i bezizgledna, a liječnici su morali zadovoljiti određene kriterije.

No ono što je tada predstavljeno kao strogo ograničen sustav, tijekom godina počelo se širiti.

Eutanazija više nije ostala ograničena samo na terminalno bolesne pacijente. U rasprave su ušle osobe s kroničnim bolestima, psihičkim poteškoćama, a postupno se otvorilo i pitanje maloljetnika.

Jezik koji mijenja stvarnost: od eutanazije do “potpomognutog umiranja” i ”dostojanstvene smrti”

Jedan od najvažnijih elemenata u širenju potpore eutanaziji nije samo zakonodavna borba, nego i borba oko jezika. Način na koji govorimo o nekom pitanju snažno utječe na način na koji ga razumijemo.

U javnom prostoru sve se manje koristi sama riječ “eutanazija”, a sve češće izrazi poput “potpomognuto umiranje”, “medicinska pomoć pri umiranju”, “dostojanstvena smrt” ili “izbor na kraju života”.

Ti izrazi zvuče pozitivno i suosjećajno. Oni u prvi plan stavljaju dostojanstvo, pomoć i brigu. No iza ovih eufemizama prikriva se namjerno izazivanje smrti čovjeka. Već je i sam naziv ”eutanazija” eufemizam jer dolazi od grčkih riječi eu – dobro i thanatos – smrt, što znači “dobra smrt”. No kad se ni to nije pokazalo dovoljno uvjerljivo, u prvi plan su došle ”prihvatljivije” verzije prijevoda, sve kako bi se blažim izrazima pokušala promijeniti emocionalna i moralna percepcija javnosti.

>Kako su jezične manipulacije s eutanazijom dovele do porasta za njenom potražnjom

Dansko etičko vijeće upozorilo je da riječi nikada nisu potpuno neutralne. One usmjeravaju način na koji ljudi razmišljaju o nekom pitanju. Ako se neki postupak opiše riječima koje stvaraju pozitivne asocijacije, veća je vjerojatnost da će javnost prihvatiti i samu ideju koja iza njega stoji.

To se vidi i u istraživanjima javnog mnijenja. Kada se postupak opisuje izrazima poput “eutanazija” ili “samoubojstvo”, potpora često pada. Kada se koristi izraz “dostojanstvena smrt”, potpora raste.

Zato pitanje jezika nije samo pitanje terminologije. Ono je pitanje oblikovanja svijesti. Jer prije nego što se promijene zakoni, često se najprije promijene riječi kojima opisujemo stvarnost.

Od strogo ograničene prakse do prvog slučaja eutanazije djeteta

Iskustva Nizozemske, Belgije i Kanade pokazuju kako se zakoni o eutanaziji s vremenom mogu širiti izvan prvotno najavljivanih okvira. U Nizozemskoj se broj eutanazija približava razini od deset tisuća godišnje, odnosno čini oko šest posto svih smrti u toj zemlji. Granice su se postupno širile, pa je eutanazija danas omogućena i djeci.

Djeca od 12 do 15 godina mogu zatražiti eutanaziju uz pristanak roditelja ili skrbnika, dok se kod adolescenata od 16 i 17 godina roditelji uključuju u proces, ali njihov pristanak nije uvijek presudan ako se procijeni da je dijete sposobno samostalno donositi odluke.

Poseban protokol uveden je i za novorođenčad i dojenčad s teškim, neizlječivim stanjima. A onda je 2025. godine potvrđen i prvi slučaj eutanazije djeteta mlađeg od 12 godina.

Može li dijete zaista samostalno donositi ovakve odluke? Jasno je da ne može, baš kao što ne može ustvrditi da je ”rođeno u pogrešnom spolu”. No koji je cilj države koja uvodi ovakve zakone?

Sličan razvoj vidljiv je i u Kanadi, gdje je 2016. godine uveden sustav MAiD (Medical Assistance in Dying) – u prijevodu ”Medicinski potpomognuto umiranje”, kojim se naglasak stavlja na pomoć i medicinsku skrb.

>U kojim državama je legalizirana eutanazija i potpomognuto samoubojstvo?

Već sam naziv kojim se ovdje opisuje eutanazija evocira nešto dobro, pa onda slijedom toga i njezino proširenje na sve dobne skupine i na najbezazlenije oblike patnje.
U početku predstavljen kao iznimka za teško bolesne odrasle osobe postupno se proširilo na osobe s kroničnim bolestima, invaliditetom i druge skupine. U 2023. godini kroz taj je program okončano oko 15.300 života, što čini približno 4,7 posto svih smrti u Kanadi, a danas se traži i proširenje zakona na mlađe maloljetnike.

U tom ozračju mnogi stari, osobe s invaliditetom, kronični bolesnici i ljudi koji žive u siromaštvu počinju se osjećati kao teret svojim skrbnicima, te uz podršku društva i politike koje im nudi laž da je njihovo dostojanstvo nestalo zajedno s njegovim zdravljem, pristaju na eutanaziju ili traže potpomognuto samoubojstvo.

U Belgiji je situacija još teža. Ona je postala prva zemlja u svijetu koja nema dobnu granicu za eutanaziju, pa je ona pod određenim uvjetima moguća i za djecu. Prema službenim podacima, od legalizacije do 2022. godine više od 30 tisuća ljudi u toj je zemlji usmrćeno eutanazijom, i to ne samo zbog starosti ili kroničnih bolesti već zbog prolaznih stanja anksioznosti, ljubavnih problema ili drugih apsurdnih razloga.

>Nacizam i eutanazija – ‘viša rasa’ i svijet bez bolesnih

Ne postoji ”pravo na smrt”, već samo pravo na život!

Jedan od ključnih argumenata zagovornika eutanazije je tvrdnja da čovjek ima ”pravo odlučivati o vlastitom životu i smrti”. Međutim, kada se to pitanje promatra iz perspektive međunarodnog prava o ljudskim pravima, situacija nije tako jednostavna.
Temeljni međunarodni dokumenti ne poznaju posebno ”pravo na smrt”. Naprotiv, polaze od suprotnog načela – zaštite prava na život.

Opća deklaracija o ljudskim pravima u članku 3. navodi da ”svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost”. Isto načelo sadržano je i u drugim međunarodnim dokumentima, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Europske konvencije o ljudskim pravima.

Drugim riječima, pravo na život zamišljeno je kao zaštita čovjeka od samovoljnog oduzimanja života, a ne kao obveza države da omogući njegovo okončanje.

To pitanje razmatrao je Europski sud za ljudska prava u slučaju mađarskog odvjetnika Daniela Karsaija, koji boluje od teške neurodegenerativne bolesti i tražio je pravo na medicinski potpomognuto samoubojstvo. Sud njegov zahtjev nije prihvatio, istaknuvši da Europska konvencija o ljudskim pravima ne nalaže državama da omoguće takvu praksu te da one imaju široku slobodu odlučivanja o pitanjima povezanima s krajem života.

Odluka je važna jer potvrđuje da na europskoj razini ne postoji univerzalno priznato pravo na eutanaziju, iako je neke države članice dopuštaju.

>Eutanazija: Nevjerojatni razlozi ljudi koji su odlučili skončati život

Pokušaj stvaranja pritiska prema jedinstvenom europskom zakonu

Eutanazija za sada ostaje u nadležnosti država članica Europske unije. Europska unija nema zajedničku direktivu kojom bi regulirala ili liberalizirala eutanaziju, niti postoji jedinstveni europski zakon o kraju života. Naime, riječ je o području koje nije samo pravno i medicinsko pitanje, nego i duboko moralno, kulturno i društveno pitanje. Države članice imaju različite povijesne, vjerske i etičke stavove o zaštiti ljudskog života, zbog čega bi nametanje jedinstvenog pristupa izazvalo velike podjele.

Međutim, zagovornici legalizacije eutanazije posljednjih godina sve više pokušavaju djelovati na europskoj razini. Strategija često nije izravno traženje europskog zakona o eutanaziji, nego postupno stvaranje mehanizama koji bi olakšali njezino širenje.

Jedan od prijedloga je međusobno priznavanje životnih oporuka u svim državama članicama, kao i stvaranje europskih baza podataka u kojima bi se takve odluke pohranjivale. Na prvi pogled riječ je o administrativnom pitanju. Međutim takvi mehanizmi mogli bi omogućiti da odluke donesene u državama s liberalnijim zakonima proizvode učinke i u državama koje eutanaziju ne dopuštaju.

Druga strategija je stvaranje tzv. domino efekta. Drugim riječima, kada jedna država legalizira eutanaziju, taj se primjer koristi kao argument da bi i druge države trebale slijediti isti put. Nakon nekoliko uspješnih primjera stvara se dojam da je riječ o neizbježnom društvenom razvoju. Takva se metoda već vidi u različitim europskim državama. Svaka nova legalizacija postaje novi argument za sljedeću.

>Kako zagovornici eutanazije pokušavaju preuzeti kontrolu na razini EU?

Dva pogleda na patnju

Oni koji se od samih početaka protive eutanaziji upozoravaju da se zakoni često ne zaustavljaju na početnim obećanjima. U praksi se to pokazalo – od terminalnih bolesnika do anksioznih ljubavnika. Nihilistički pogled na ljudsku patnju nikad se ne zaustavlja na fizičkoj patnji i ”društvenoj neupotrebljivosti”. On ustvari nema kraja jer besmislenim smatra svaki oblik patnje. Baš kao što kršćanstvo svaki oblik patnje smatra smislenim jer ga promatra iz perspektive uskrsnuća i života vječnoga.

Sama promjena društvenog načela mijenja način na koji se promatra vrijednost života. Ako društvo prihvati ideju da određeni životi više nisu vrijedni nastavka, tada se postavlja pitanje tko određuje granicu. Je li to samo fizička bol? Je li to psihička patnja? Je li to gubitak samostalnosti? Je li to osjećaj da je čovjek teret drugima?

Pitanje eutanazije nije samo pitanje individualne odluke jedne osobe. Ono postaje pitanje kakvo društvo želimo biti i kako gledamo na one koji su slabi, bolesni i ovisni o pomoći drugih.

>Zašto je za Katoličku Crkvu eutanazija moralno neprihvatljiva?

Katolička Crkva u raspravi o eutanaziji polazi od temeljnog uvjerenja da ljudski život ima neotuđivo dostojanstvo koje ne ovisi o zdravlju, sposobnostima, produktivnosti ili društvenoj korisnosti osobe. Čovjek svoju vrijednost ne gubi kada postane bolestan, nemoćan ili ovisan o drugima. Upravo suprotno – način na koji društvo postupa prema najslabijima pokazuje njegov stvarni odnos prema čovjeku.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, eutanazija je moralno neprihvatljiva jer predstavlja izravno djelovanje kojim se namjerno izaziva smrt osobe. Taj stav nije utemeljen na neosjetljivosti prema patnji, nego na uvjerenju da patnju čovjeka ne treba ukloniti tako da se ukloni sam čovjek.

Dokument ”Samaritanus bonus” posebno naglašava da pravo suosjećanje nije prekid života osobe koja pati, nego približavanje toj osobi, pomoć i pratnja. Lažno suosjećanje, upozorava dokument, jest ono koje smrt prikazuje kao rješenje za patnju. Pravo suosjećanje znači ostati uz čovjeka kada je najteže.

Postoji li alternativa i tko je može prihvatiti?

Jedan od najvažnijih odgovora na pitanje patnje je razvoj kvalitetne palijativne skrbi.
Palijativna skrb ne negira smrt i ne pokušava nasilno produžiti život pod svaku cijenu. Ona prihvaća prirodni tijek bolesti, ali istodobno čini sve kako bi osoba posljednje dane ili mjesece života provela uz što manje boli, straha i usamljenosti.

Tu postoji ključna razlika između eutanazije i odbijanja nerazmjernog liječenja.
Katolička Crkva ne zahtijeva od čovjeka korištenje svih mogućih medicinskih postupaka bez obzira na okolnosti. Dopušteno je odbiti pretjerane ili beskorisne terapije koje samo produljuju agoniju bez stvarne koristi za bolesnika. Ali postoji razlika između dopustiti prirodnoj smrti da dođe i namjerno izazvati smrt.

Jedno znači prihvatiti ljudsku ograničenost. Drugo znači odlučiti da je nečiji život završio prije njegova prirodnog kraja.

>Francuski biskup upozorio: Eutanazija je lažan izbor, treba nam bolja palijativna skrb

Osim pozitivnog pogleda na palijativnu skrb, kršćanstvo kao lijek nudi nadu, dok je problem onih koji posežu za eutanazijom ”beznađe”. Nada mijenja pogled na patnju. Suvremeni čovjek ”ispražnjen” od Boga ne pronalazi nadu, pa je onda ne pronalazi ni društvo koje čovjeka više ne promatra kao osobu već kao produkt koji ima rok trajanja.

Takvo društvo koje odobrava eutanaziju ne vjeruje više da svaki čovjek, bez obzira na stanje u kojem se nalazi, ima jednaku vrijednost.

Nedavna legalizacija eutanazije u Francuskoj i sve veća liberalizacija sličnih zakona u Europi samo su nastavak na proces dehumanizacije koji je započeo u prvoj polovici 20. stoljeća, a nastavio se kroz feminizam i rodnu teoriju.

Korijen tog procesa isti je. ”Smrću Boga” o kojem govori Nietzsche, i postupnim gubitkom kršćanskih temelja europska civilizacija počela je gubiti svijest o neotuđivoj vrijednosti čovjeka. Čovjek koji više ne prepoznaje izvor vlastitog dostojanstva postaje čovjek koji sam sebi određuje granice života, pa tako i granice između onoga što treba zaštititi i onoga što se može ukloniti. U ovom gubitku temeljnog vrijednosnog uporišta krije se jedna od najdubljih kriza suvremenog čovjeka – kriza koja ne dovodi u pitanje samo njegov odnos prema životu, nego i budućnost same civilizacije.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr