Dan ustanka naroda Hrvatske obilježen je u Srbu 27. srpnja u spomen na 1941. kada je počeo oružani ustanak “protiv države i vlasti NDH”. Pod izlikom “antifašističke” borbe ubijani su i djeca i stari, redom lokalni Hrvati. Na pitanje što zapravo točno dogodilo u Srbu za Narod.hr odgovara izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić.
Distanciranje od europskih smjernica za suočavanje s totalitarnom komunističkom baštinom
“Dan ustanka u Srbu dio je korpusa komunističke totalitarne baštine. Događaj je to koji ne korelira s kulturom sjećanja prosječnog građana Hrvatske te iz tog razloga izostaje komemorativni učinak, čija bi svrha trebala biti ili pijetet prema žrtvama ili zahvala na osobito važnom herojskom činu. Najbolji dokaz o potpuno promašenom komemorativnom učinku, a koji bi kao posljedicu trebao imati njegovanje kolektivnog sjećanja jest činjenica kako se tzv. ustanak u Srbu u razdoblju srbijanske okupacije tijekom Domovinskog rata nije obilježavao.
Dakle, čak se pobunjeno srpsko stanovništvo u Srbu iz 90-tih godina 20. st. nije identificiralo s „ustanicima“ 1941., što je snažan indikator za promašenost teze, bilo o nužnosti komemoracije, bilo o komemoraciji kao identifikacijskom nacionalnom prefiksu. Međutim, ova manifestacija, iako je se pokušava progurati kroz nacionalnu matricu, a što je pokušaj koji ne uspijeva, ima svoju ideološku matricu. Ovom se komemoracijom obilježava revolucionarno djelovanje komunističkih ćelija na terenu. To objašnjava i najveći broj hrvatskih govornika tijekom komemoracije u Srbu, bivših komunista.
>27. srpnja 1941. ustanak u Srbu – koja je ‘ustaška krivnja’ Marije od 8 godina, Marka od 5 godina i Jure od samo 3 godine?
Ono što izuzetno zabrinjava jest činjenica da se ovim komemoriranjem distancira od europskih smjernica za suočavanje s totalitarnom komunističkom baštinom, jasno i nedvojbeno proklamiranih čak u nekoliko navrata i kroz nekoliko europskih institucija. Primjerice Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava. Međutim, dok Vijeće Europe aktivno radi na stvaranju i pravnog i društvenog okvira za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, nova vlast u Hrvatskoj od 2000. godine rehabilitira komemoraciju u Srbu, potpuno ignorirajući napore europskih institucija i distancirajući se od civilizacijskih europskih smjernica.
Možda će vas zanimati
Dr. sc. Vlatka Vukelić: 'Proslava obljetnice u Srbu ravna je proslavi "balvan revolucije"'
Dr. Vukelić: “Zataškavanje istine o ratnim zločinim dovest će nas do novih društvenih apsurda”
Zabrinjavajući stav suvremene Hrvatske
U tom je smislu još gore opće stanje u medijskom prostoru Hrvatske, gdje relevantni hrvatski medijski portali predstavljaju ovu komemoraciju prema pro et contra obrascu, prema kojem Dan ustanka u Srbu postaje demokratsko pravo izražavanja pojedinca, baš kao što je to isto i protuprosvjed. Na taj se način perfidno pokušava prikazati demokratičnost hrvatskoga društva, lišavajući komemoraciju snažnog ideološkog (komunističkog) predznaka, za koji ne znam postoji li još igdje u Europi ovako snažno kao u Hrvatskoj. Medijski je prostor ponekad toliko izopačen da se bez imalo kritičnosti i zdravoga razuma prenose teze pojedinih historiografa koje izjednačavaju tzv. Ustanak u Srbu s VRO „Oluja“. Tako je, primjerice, Tportal posvetio znatan prostor Ivi Goldsteinu – tvorcu teze o jednakosti tzv. ustanka u Srbu i „Oluje“, potpuno ignoriravši činjenicu kako je upravo te iste godine (2019.) Europski parlament donio rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja isključuje manifestacije poput obilježavanja ovog „ustanka“.
>Dr. sc. Vlatka Vukelić za Narod.hr: Puno je neistinitih informacija o ‘kozaračkoj djeci’
Na stranu sada teza o tome kako je ovaj događaj iz 1941., prema pravnim i društvenim obilježjima bio teroristički čin s elementima etničkog čišćenja, to je element historiografsko-sociološke procjene. Međutim, zabrinjava stav suvremene Hrvatske (medija, sustava vlasti) koja se ne odriče nasljeđa komunizma, iako je to jedan od europskih institucijskih imperativa. Dok se ne suočimo s ovim demokratskim i civilizacijskim standardima, dok ne prihvatimo činjenicu kako je komunizam sustav kojega hrvatski narod nikada nije prihvatio, koji niti jedno demokratski izabrano tijelo nije prihvatilo kao društvenu matricu te protiv čije se nametnute i represivnim sustavom održavane društveno-političke stvarnosti pobunio i pobijedio, ova će komemoracija služiti kao primjer tzv. podjela. U ovakvim društveno-političkim uvjetima, ne možete očekivati slobodu znanstvenih istraživanja niti poticaj za isto, jer su svi koncentrirani na posljedicu – tzv. Ustanak u Srbu, a ne uzrok – izbjegavanje suočavanja s totalitarnom komunističkom baštinom.
