“Umjetničko obrazovanje, prvenstveno mislim na glazbene škole, je opet stavljeno na marginu općeg interesa, omalovaženo i podcijenjeno”, ističe Zorica Mihajlović, prof. u otvorenom pismu HNS-ovoj ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak.
“Ljudi su istraumatizirani, i kao što ste bez ikakvog pitanja i anketa donijeli odluku o ostanku doma, tako ste trebali donijeti i sada, ali pružiti uvjete da djeca zbilja mogu ići u školu”, upozorava profesorica klavira i tvrdi da je u slučaju umjetničkih škola napravljen ogromni propust.
Otvoreno pismo profesorice Mihajlović pročitajte u cijelosti:
Poštovana ministrice, cijenjene kolegice i kolege,
pišem Vam pod dubokim dojmom vezanim uz odluke o povratku učenika u škole.
Budući da radim u glazbenoj školi, kao profesorica klavira, nastojat ću se držati svog područja, iako imam jako puno zapažanja koja bih voljela iznijeti u vezi trenutnog funkcioniranja cjelokupnog školskog sustava. Naime, pitam se tko je ovdje lud?
Iako imam cijeli arsenal ovom formatu komunikacije neprimjerenih izraza koje bih trenutno izgovorila, odustajem od toga odmah, kako me ne biste pozivali na red i stavljali u svoje brendirane politikantske ladice, obzirom na moje obrazovanje, položaj, odgovornost, pa vjerojatno u slijedu i porijeklo, vjersku i nacionalnu (ne)pripadnost, boju kože, afinitete i slično tome. Dakle, kulturno i pristojno. Idemo se igrati Hrvatske zemlje znanja i sretne djece, zanemarimo ostale standardizirane lijevo-desne scenarije. To više nikog normalnog ne zanima.
Na ovaj čin me potaknuo sram, ponajprije zato što nisam ni znala niti mogla roditeljima svojih učenika odgovoriti na pitanje vraćamo li se u učionicu ili ne. Umjetničko obrazovanje, prvenstveno mislim na glazbene škole, je opet stavljeno na marginu općeg interesa, omalovaženo i podcijenjeno.
Odgovorno tvrdim, ne možete nas toliko obezvrijediti, koliko mi možemo voljeti ovo što radimo i raditi punim srcem i osobnim kapacitetima. Čitam sve te odredbe i pokušavam se pronaći u svemu tome, nažalost, bezuspješno. Glazbenih škola NEMA. Želim obratiti pozornost na to da mi nismo ni blizu strukovnih i autoškola. Ne mogu shvatiti analogiju Vašeg pristupa. Jednako tako biste nas mogli tretirati kao tečaj ronjenja na dah, pletenja i kukičanja, stranog jezika i slično. Napominjem da smo mi ŠKOLA, po svim parametrima. I to škola koju Vi plaćate. Nimalo ne omalovažavajući strukovne škole i sve ostalo navedeno, opet se pitam, tko je ovdje lud. Osobno mi je izuzetno žao što u Vašim redovima ne postoji nitko tko bi se htio pozabaviti našim specifičnostima, kako i inače, tako i u ovoj situaciji. To smatram poraznim za naš sustav obrazovanja, u kojem bi umjetničko područje, prema zdravoj logici, trebalo imati posebno mjesto.
Dakle, mi smo ti koji odgajamo i oblikujemo našu djecu u cjelovite, svestrane, široke ljude, mi smo ti koji individualiziranim pristupom u svakom smislu djelujemo na njihov život u cjelini, dajemo im prostor za osobni rast i razvoj, pritom uzimajući u obzir sve njihove specifičnosti. U našim školama je na jednog učenika troje ili više potpuno posvećenih profesora, mi dajemo ovoj zemlji mlade ljude sa autonomnim stavom i profinjenim vrijednostima. Mi smo ultimativna vrijednost naše nacije. A nitko nije smatrao potrebnim obratiti posebnu pozornost na nas. Mi smo posebni, u svakom smislu i takvi ćemo uvijek biti. Uzimajući u obzir popuštanje pandemijskih mjera, upravo glazbene škole su one u kojima bi se nastava prema novim standardima mogla bez problema odvijati, Napominjem, nastava instrumenta je individualna, a grupna nastava se odvija u manjim grupama. Jedina specifičnost su ansambli, nastava komorne i skupnog muziciranja, ali to ne obuhvaća niti 20 posto naših aktivnosti. Prema tome, mi smo bili prvi koji smo mogli dobiti zeleno svjetlo za vraćanje u škole, pa bi se možda ostale škole mogle , unutar svojih mogućnosti, ugledati na našu sistematiku i princip rada. Ali nas se spominje samo usput, kao kolateralne žrtve.
Kad biste uistinu vodili računa o svemu tome, sve bi bilo drugačije. Samo bih molila da me poštedite objašnjenja poput onih da je situacija jako teška, toga smo svi i više nego svjesni. Poštedite me i sintetskih političkih floskula, izlizanih i isprostituiranih na raznim političkim govorničkim platformama, to Vas molim kao čovjek. Dajte mi to dostojanstvo i ne vrijeđajte moju inteligenciju, kad sam se već usudila ovako javno izložiti.
Pitam se u koju se rupu zaborava u svemu ovome uvukla Agencija za odgoj i obrazovanje? Gdje su ti ljudi koji se zalažu za izvrsnost i školu za život? Samo mi je jedna slika u glavi, da svakodnevno surfaju Google učionicom i provjeravaju tamošnje aktivnosti. Jesmo li dovoljno toga i dovoljan broj puta u tjednu natrkeljali, da nas imate za što platiti. Sramota sve skupa. Odgovorno se ovim putem odričem tipkanja na toj platformi i pozivam kontrolore u svoju radnu sobu, da vide na licu mjesta kako to izgleda. Svaki dan 9 – 10 sunčanih sati, u realnom protoku sata, uz preslušavanje i komentiranje snimki učenika, snimanje i slanje vlastitog metodičkog materijala kao pomoć djeci, do sitnih noćnih sati.
Naravno, razumljivo je da u ovoj teškoj situaciji ne honorirate rad subotama, smjenski rad, iako sad radim u tri smjene itd. I imam posao, za razliku od mnogih. Prihvaćam to sve, ako je netko socijalno osjetljiv, onda smo to mi u školstvu, bez obzira na to koliko nas gazite i posramljujete. A mi u umjetničkom školstvu pogotovo. Sve razumijem, ali ne razumijem zašto se niste pobrinuli za nas, onako kako to zaslužujemo.
Proteklih devet tjedana su mi bili najbolja Škola za život, mojim učenicima i njihovim roditeljima isto tako. Satovi su bili redoviti, djeca su jedva čekala nastavu klavira, nitko nije odustao, kupovali su se novi instrumenti, klavirske klupice, metronomi, slušalice, samo da opstanemo. Djeci je muzika bila bijeg i terapija. Ni jedan od mojih 35 učenika nije rekao niti jednu pozitivnu riječ o školi na daljinu, pod time mislim na općeobrazovne škole, ne zato jer se kolege nisu trudili, nego zato jer su djeca umorna i izbezumljena.
Roditelji nisu ni pedagozi, ni učitelji, ni odgajatelji! Da se ne zavaravamo, ovo su samo informatičke a ne metodičke tehnologije, koje su glumile da držimo glavu iznad vode. Djeca odustaju od virtualne nastave u školama, ali od muzičke ne. Ili jako malo njih, koji bi to napravili neovisno o trenutnom stanju. Dakle, mi smo važni, jako smo važni. Prebaciti odgovornost odluke o povratku u škole na roditelje je najbesramnije od svega.
Ljudi su istraumatizirani, i kao što ste bez ikakvog pitanja i anketa donijeli odluku o ostanku doma, tako ste trebali donijeti i sada, ali pružiti uvjete da djeca zbilja mogu ići u školu. Kako će dvoje roditelja koji rade puno radno vrijeme doći po dijete u 12 sati, jer nemaju baku ili djeda prihvatljive dobne skupine? Ili bilo koga drugog… da imaju, ne bi slali dijete u školu. O samohranim majkama i očevima da i ne govorim, Ali, neću dalje u tom smjeru.
Budući da radim i u državnoj i u privatnoj glazbenoj školi, bez ustručavanja ću personalizirati ovaj mail i reći da imam sreću što imam dvije izuzetne ravnateljice, koje su svojom ljudskošću i profesionalnošću bile pravi blagoslov u svemu ovome. Njihov doprinos je neprocjenjiv. Mi smo u vrlo specifičnoj materiji, naša nastava na daljinu je gotovo nemoguća misija. Razlozi su brojni, od neadekvatnih instrumenata koje djeca imaju, kanala bilo kojih platformi komunikacije koji ne propuštaju tu količinu zvuka, a posebno napominjem da je izravni kontakt s djecom u prenošenju znanja i iskustva u učenju sviranja instrumenta ključan. Čestitam svim kolegama na strpljenju i ustrajnosti. Ovo je doslovno za poludjeti. I onda na kraju svega, nas nigdje nema. Neprihvatljivo.
Budući da se potiho, ali ustrajno najavljuje ponovljeni scenarij na jesen, srdačno Vas molim da konačno pogledate na nas i date nam pažnju i mjesto koje zaslužujemo. Čini mi se da smo najveća ugroza jedni drugima, Corona ugroza je najmanji problem. Čestitam Vam na uspješnoj borbi s vjetrenjačama, ali pravi neprijatelj je tek sada iza brda: kako sve objasniti, ponajprije djeci i kako nastaviti dalje.
Obratite posebnu pozornost na umjetničke škole, srdačno Vas molim. Svi želimo dobar završetak ove priče, a još bolji nastavak. Komunikacija i predano ulaženje u problematiku i specifičnosti svakog polja obrazovanja su ključni. Ne smije nam biti svejedno, ni za koga. Cijenim i poštujem rad sviju, ali odgovorno tvrdim da je u slučaju umjetničkih škola napravljen ogromni propust.
S poštovanjem,
Zorica Mihajlović, prof.
