Kada se u osvit hrvatske demokracije i prvih stranaka (kao HSLS i HDZ) počelo stidljivo pokazivati svjetlo i sunce demokracije i višestranačja na obzorju, nakon 45 godina jednopartijskog, totalitarnog i antihumanog sustava, pojavila se na hrvatskom (jugoslavenskom) obzorju jedna inicijativa koja je, na prvi pogled, „mirisala“ na demokraciju.
Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (kratica: UJDI) bila je politička organizacija osnovana u proljeće 1989. u Zagrebu, a njezini pristalice bili su uglavnom tvrdokorni marksisti koji su bili za jedinstvenu i nedjeljivu Jugoslaviju, te protivnici bilo kakve hrvatske državnosti u tom vremenu.
Prvi predsjednik UJDI-ja bio je profesor Branko Horvat, a direktor Žarko Puhovski. U probranom društvu našlo se svega i svačega – od ratnog zločinca i čovjeka koji je ušao u Zagreb s „oslobodilačkom partizanskom vojskom“ i naredio ubijanje tisuća ljudi, generala JNA Koče Popovića iz Beograda, pisaca i kipara kao što se Dubravka Ugrešić i Bogdan Bogdanović, pa sve do Nenada Zakošeka i Milorada Pupovca.
Dok je Puhovski zauzimao „funkciju“ direktora UJDI-ja, Zakošek i Pupovac su bili članovi glavnog odbora.
Ostatak probrane brojne ekipe ujdijevaca nas u ovom trenutku toliko ne zanima, nego činjenica da od tada pa do danas trolist Puhovski, Pupovac i Zakošek postaju i ostaju glavne zvijezde hrvatskog političkog neba. Zauzeli su i zauzimaju prilično široku lepezu hrvatske društvene stvarnosti i tema, te pokrivaju, što bi se narodski reklo, gotovo pa – sve.
To su 1989. bili relativno mladi ljudi, a najviše ih je povezalo poznanstvo s Filozofskog fakulteta i zajedništvo u ideji očuvanja Jugoslavije. Ostaje činjenica da su kroz ovih 30 godina upravo ova trojica zauzimala, više ili manje, gotovo najznačajnija mjesta u hrvatskoj društvenoj i medijskoj stvarnosti, osobito kao tumači i apologete tematika ljudskih prava, nevladinih udruga, slobode govora i mišljenja, ali i (ne)kritike i političkih osoba Hrvatske.
1989., i prije toga, njih trojica bila su ujedinjena u ideji očuvanja Jugoslavije kroz pokušaje (navodne) demokratizacije iste. Nije slučajno da i danas njihove ideje imaju frapantnu sličnost, pa i gotovo istost, osobito kada se govori o fašizaciji hrvatskog društva, neprihvatljivosti političara tipa Hasanbegovića ili pjevača kao Marka Perkovića, povijesnom revizionizmu ili sličnim pojmovima koji su već postali dio slenga njihove (sub)kulture.
Ne želeći ulaziti u njihove vrlo zanimljive biografije, ostaje pitanje: doima li se sve to slučajnim ili je 30 godina ujdijevskog zajedništva malo previše znakovito?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
