Zastupnik u hrvatskom Saboru i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac u razgovoru za Večernji list govorio je o komemoracijama u Jasenovcu i Okučanima, obrušivši se na one koji su dopustili da u službenom protokolu bude simbol HOS-a. Intervju kojeg je vodio Hassan Haidar Diab djelomice prenosimo.
Prvi put od 2015. cijeli državni vrh i predstavnici nacionalnih manjina i antifašista zajedno su bili na obilježavanju 75. obljetnice proboja u Jasenovcu. Sve je izgledalo idealno, dok…
Predstavnici naroda žrtava odlučili su da, s obzirom na zagrebački potres i pandemiju, na stradanje u našem društvu te političke promjene koje su se dogodile u zemlji, učine korak prema predstavnicima državnog vrha. Unatoč činjenici da se ništa nije promijenilo u odnosu prema Jasenovcu i drugim logorima, u odnosu prema ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i općenito zahtjevima predstavnika naroda žrtava da se zaustavi povijesni revizionizam i ulazak tog revizionizma u službenu sferu, sferu državne politike, odlučili smo napraviti gestu dobre volje. Gledano iz današnje perspektive, mislimo da smo dobro napravili, bez obzira na kritike koje su uslijedile. Taj je korak ostao zabilježen i u našoj i u svjetskoj javnosti.
On obavezuje. Zato se nadamo da će biti nastavljen, da će se državni vrh posvetiti onim pitanjima koja su predstavnici naroda žrtava, Židova, Roma, Srba i antifašista, predstavili predsjedniku Republike i predsjedniku Vlade. Želimo promjene. Progresivne promjene. A što se tiče izjava, ne bismo komentirali ničije izjave dane nakon komemoracije. Smatramo da je sam taj čin zajedničke komemoracije u ovom trenutku najvažniji i zasad ćemo ostati na tom stajalištu.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović napustio je komemoraciju 25. obljetnice akcije Bljesak zbog dvije majice s natpisima “za dom spremni”. Premijer Plenković i predsjednik Sabora Jandroković su ostali. Kako to komentirate s obzirom na to da imamo dva stajališta i mišljenja u državnom vrhu?
To je pitanje teško, 30-godišnje nasljeđe Hrvatske koje je djelomično u vrijeme predsjednika Mesića, u vrijeme premijera Sanadera i za vrijeme europskog puta Hrvatske do punopravnog članstva bilo stavljeno pod kontrolu. Kada je otišao predsjednik Mesić i kada smo postali punopravna članica, zlodusi prošlosti u našem političkom životu ponovno su progovorili, postali su aktivni i oživjeli te uveli u službenu političku sferu, javnu sferu, neoustaštvo, legitimirali ga na razne načine uvodeći ljude u Sabor, manipulirajući braniteljima i posebno ekstremnim krilom unutar braniteljskih grupacija.
Zapravo, oživljavajući neofašističke, neoustaške i neonacističke vrijednosti u Hrvatskoj. Od 2016., 2017. nastojalo se to staviti pod kontrolu, ali sukob je i dalje trajao. Ploča u Jasenovcu izraz je tog sukoba. Ploča pokraj Novske kompromis je unutar tog sukoba. Poruka predsjednika Milanovića u Okučanima bila je poruka da ne možemo raditi kompromis s onim s čim se kompromis ne smije raditi. Kompromis s vrijednostima, simbolima, znamenjima, porukama jednog zločinačkog genocidnog režima kakav je bio režim Ante Pavelića i ustaša u Drugom svjetskom ratu. S tim se ne može i ne smije praviti kompromis. I došlo je vrijeme da se to kaže i da oni koji to nastoje gurnuti još dalje u službenu sferu hrvatske politike, pa i u sferu službenog državnog protokola, trebaju znati da je to neprihvatljivo i da to vrijeđa sjećanje na žrtve tog režima, da vrijeđa i čini nesigurnim preostale narode žrtava u Hrvatskoj, koji su dodatno stradali u ratnim godinama u Hrvatskoj, posebno Srbi, i koje svako obnavljanje neoustaške i ustaške ideologije u Hrvatskoj čini iznimno nesigurnim i zabrinutim za vlastitu budućnost i budućnost demokracije u Hrvatskoj.
Utoliko nije pitanje što je napravio predsjednik Milanović, nego što je napravio onaj koji je dopustio da to bude dio službenog protokola. Za to nema i ne može biti i nema nikakva opravdanja. Nakon četiri presude Ustavnog suda koje govore o nespojivosti ustaškog pokreta i njegove ideologije, Nezavisne Države Hrvatske, znamenja i simbola tog pokreta i te države s današnjom hrvatskom ustavnom državom, za mene nema nikakve sumnje na što se treba pozivati. Na Ustav i odluke Ustavnog suda i ni na što drugo. Smatram da je vrijeme da počnemo graditi državu ustavnog patriotizma u kojoj ćemo svi biti jednaki pred zakonom i u kojoj ćemo svi biti i obvezni pred zakonom, u kojoj neće postojati ništa što je iznad Ustava i zakona, kao što sad neki nastoje postaviti i postavljaju, bilo zbog zasluga ove ili one vrste. To je neustavna logika. Čim je neustavna, ona je i nedemokratska, a to znači i nenarodna. Opasna za narod.
Do kada ćemo mi u Hrvatskoj slušati priču o ustašama i partizanima?
Nemojmo olako izgovarati riječi ustaše i partizani. Partizani pripadaju svjetskom savezu oslobodilačkih antifašističkih pokreta čiji je vrhovni komandant bio jedan od najcjenjenijih političkih, državnih i ratnih vođa. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Mislim na Josipa Broza Tita. Dovoljno je samo vidjeti u koliko gradova diljem svijeta i danas postoje ulice nazvane njegovim imenom i imenima hrvatskih i jugoslavenskih partizana. Dovoljno je vidjeti koliko je državnih delegacija bilo na njegovu pokopu, više od 120 državnih i više od 300 predstavnika različitih pokreta i organizacija. Zašto? Došli su svome savezniku, istodobno i onome koji je znao reći ne staljinizmu i Kominterni u odnosima tadašnjih socijalističkih zemalja, koji je stvorio jedan od najvažnijih pokreta zajedno s nizom drugih čelnika zemalja trećega svijeta, a to je pokret nesvrstanosti koji je desetljećima održavao stabilnost u odnosima u svijetu. Izjednačavati taj pokret s ustašama i Pavelićem, koji je slavljen samo u emigraciji, težak je povijesni revizionizam.
Prema tome, ti koji govore da im je dosta podjela na ustaše i partizane ne rade dobro za ovu zemlju. Danas mi nemamo problem ni s partizanima ni s komunistima. Imamo problem s neoustašama, neonacistima i njihovim negiranjem tog istog svjetskog nasljeđa u koje spadaju i hrvatski i jugoslavenski partizani. Kao pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj mogu reći da su Srbi u Hrvatskoj bili važna komponenta tog partizanskog pokreta. Tu ideju slobode, koliko god mogla biti okaljana nekim postupcima nakon Drugog svjetskog rata i načinom preuzimanja vlasti Komunističke partije, poštovali su i poštuju svi svjetski lideri. Bila je i ostala veća od negativnosti koje je proizvodila. Ustaše i NDH nisu proizvodili ništa osim neslobode, mržnje i smrti. Po njima se ništa osim toga ne bi smjelo zvati.
Neki vaši kolege u Saboru, mislim na zastupnike Zekanovića i Bulja, govorili su da se nikada, kao predstavnik Srba u Hrvatskoj, niste ispričali za srpsku agresiju na Hrvatsku. Isto tako, najavili ste da ćete biti u Koloni sjećanja u Vukovaru, hoćete li to ove godine učiniti?
Ti koji me prozivaju ili ne razumiju ili ne žele razumjeti. Ja nisam bio, kao što mi različiti opskurni mediji i akteri žele pripisivati, ni u jednom trenutku protiv demokratske volje hrvatskog naroda. I u različitim sam se fazama borio da se očuva ta demokratska volja, i od onih sa srpske i od onih s hrvatske strane. I od pročetničkih i od proustaških snaga. I tu ću stati jer je i ovo što spominjem previše. Reći ću samo još to, što god ja do sada napravio, reći će da nisam učinio ništa. Zbog toga ću kazati da takvi ljudi Hrvatsku zapravo drže u ratnom stanju i nastoje je održavati u ratnom stanju. Srbe u Hrvatskoj žele držati ratnim taocima kao što ih i drže već 30 godina. Možda mene i mogu jer ja sam svoj dio odgovornosti preuzeo, ali oni koji taj dio odgovornosti nisu preuzeli, a samo su Srbi i ništa više, ne bi smjeli biti taoci.
Morali bi se zamisliti kakva je to zemlja u kojoj se 30 godina nakon samostalnosti i 25 godina nakon završetka rata jedan narod s vremena na vrijeme vidljivo drži kao talac. No povijest nije uvijek pravedna, ali pamti. Zato, kako nas uče stoici i pojedini kršćanski mislioci poput sv. Augustina, bolje biti tlačen negoli tlačiti. Bio sam više puta u Koloni sjećanja. Negdje sam rekao da želim da Kolona bude inkluzivna. Da oni koji dolaze ne plaše one koji su već tamo. Da oni koji su u Koloni ne izazivaju zebnju onih koji nisu u njoj. Ja ne znam kad će to biti. Stradanje Hrvata u Vukovaru (neću spominjati stradanje Srba, kojeg je bilo i koje se ne priznaje) i na drugim mjestima doživljavam kao stradanje meni bliskih. Da su stradali samo Hrvati bez i jednog Srbina, bilo bi stradanje i Srba. Znam koliki su nedužni stradali i oni koji nisu trebali stradati. Zato kažem još jednom, da su stradali samo Hrvati, a stradanje prouzročili Srbi, stradali su i ti Srbi zbog stradanja Hrvata. Ja to tako gledam. Prema tome i Srbima je mjesto u toj Koloni, ali ona mora biti inkluzivna i u porukama i u simbolima. Kao što za Hrvate ne bi bilo zamislivo da vide bilo koje simbole koji ih vrijeđaju u stradanju 90-ih ili bilo kojem drugom, tako bi trebalo znati da neke poruke i simboli među Srbima izazivaju zebnju i strah kada ih vide u različitim kolonama i komemoracijama. Državna komemoracija trebala bi biti više od privatne, stranačke ili vjerske. Trebala bi moći obuhvatiti sve osjećaje državljana u jedan osjećaj poštivanja onih koji su stradali.
Što kažete za koaliciju Škore i Hasanbegovića, Mosta, Suverenista i U ime obitelji? Kako gledate na tu koaliciju?
Još uvijek ne znamo kako će izgledati ta koalicija, ali ono čega se bojim jest to da će se njihova kampanja svesti na antisrpske sentimente na kojima će graditi svoj politički program i budućnost. Na napade smo se navikli. Što se nas tiče, mi se toj vrsti rasprave nećemo pridruživati. Pridružit ćemo se onima koji će o tim stvarima iz prošlosti voditi odlučnu raspravu, ali ne tako da kontaminiramo izbor ljudi u političkim parlamentarnim izborima. Posvetit ćemo se temama vezanim ustavnim vrijednostima i jačanju ustavnog patriotizma. Ovdje ima ratnog patriotizma, ratnoprofiterskog patriotizma, etničko-vjerskog patriotizma, a ono što nam stvarno treba da budemo uređena država jest da u školama učimo vrijednosti ustavnog patriotizma.
Izbori su pred vratima. Vjerujete li u veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a i hoćete li vi biti član koalicije HDZ-a ako formira vladu sa Škorom i ostalim desnim strankama?
Već imamo kohabitaciju između predsjednika koji dolazi s lijevog političkog centra i premijera desnog centra. Treba li nam u ovim okolnostima takva velika koalicija, ne znam. Bi li bila dobra, ne znam. Da ste me to pitali prije ove kohabitacije, možda bih vam dao drukčiji odgovor. Ali, sada mi se čini da u kohabitaciji imamo neke elemente koji vode prema elementima namještanja između te dvije političke opcije u Hrvatskoj. Što se tiče mogućnosti da naš sadašnji vodeći partner HDZ uđe u koaliciju sa strankama ili pojedincima s kojima je već formirao slične koalicije, odgovor bi bio jednak kao i 2015. godine kada smo imali sličnu situaciju. Hvala, ne.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
