“Sve ja započelo napadima na Vladu Zorana Milanovića kao nenarodnu i nasilnim demonstracijama u Vukovaru protiv ćirilice.”, ustvrdio je SDSS-ov Milorad Pupovac, koalicijski partner HDZ-ovog Andreja Plenkovića u razgovoru za Novi list povodom njegove izjave u sabornici da je Hrvatska zemlja mržnje i etnički motiviranog nasilja.
> Dr. Andrija Hebrang: ‘U 2019. želim Zakon o Vukovaru kojim bi se ukinuo teror ćirilice!’
> Znate li što piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu?
> Thompson odgovorio Pupovcu: ‘Prestanite sijati mržnju i govoriti laži’
O količini fizičkih nasrtaja na Srbe
“To vi mislite da ih je razmjerno malo. Mi koji registriramo govor mržnje i historijskog revizionizma zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata te verbalnog ili neverbalnog nasilja, mislimo da je to poprimilo takve razmjere da će, ukoliko se na njih na vrijeme ne upozori, po brojnosti postati takvi da će ih vidjeti i prosječan čovjek, koji ih ovog trenutka još ne vidi.”
O iseljavanju Srba iz Hrvatske
“No, znamo da i pripadnici etničkih manjina i Hrvati odlaze zato što, od 2013. nadalje, nasilni akti povezani s politikom, nogometom, vjerskim obredima ili nekom vrstom muzike prodiru u javni prostor i ljudi osjećaju strah ili se susprežu od participacije u nekim aktivnostima. Primjerice, pojedini ljudi ne žele sudjelovati u izborima, kao kandidati ili glasači, ili se pojavljivati na mjestima gdje se nalaze televizijske kamere, poput pravoslavnih crkava u vrijeme Božića.”
O ratnim temama u javnosti
“U pitanju je nedostatak drukčije ideje Hrvatske. Nakon što je predsjednik Franjo Tuđman, Vlakom mira u Vukovar, 1997. završio taj rat, uslijedila je mirna reintegracija i obnova međusobnog povjerenja. U nastavku smo, od 2000., imali procese demokratizacije i pristupanja Europskoj uniji, sa Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom, pa zatim s Ivom Sanaderom. Poslije te, nazovimo je, europske Hrvatske bilo je razdoblje u kojem je Zoran Milanović htio državu utemeljiti na građanskim vrijednostima, toleranciji, pa i određenoj obnovi suverenosti u europskim poslovima.
Ali, već u mandatu njegove Vlade započet je projekt obnove rata, usmjeren na rušenje i Milanovića i Ive Josipovića. Njih su dvojica rušeni ratnom retorikom i militarističkim sredstvima. S tom vrstom programa i politike na vlast je došao HDZ Tomislava Karamarka, došla je drukčija Hrvatska. Ideju takve Hrvatske nije imao ni Tuđman, pogotovo ne Mesić, Račan, Sanader, Josipović i Milanović. Svi su oni imali ideju Hrvatske kao svjetovne, pluralne države, u kojoj vlada mir. Od 2013. Hrvatsku se želi graditi na platformi političkog katoličanstva.”
“Ni danas se ne odustaje od političkog katoličanstva, u kojem prestaju sve razlike, nauštrb narodne suverenosti. Različite crkvene grupacije preuzimaju političku moć u Hrvatskoj, ne bave se više samo moralnim pitanjima. Nameću sistem vrijednosti tijesno povezan s nacionalizmom i klerikalizmom. ”
O Domovinskom ratu
“Narativ o Domovinskom ratu se, kao što govori Dejan Jović, pretvorio u mit o Domovinskom ratu. U njemu ima mjesta i za ustaše i domobrane, ali nema za partizane, Srbe i sve s drukčijom idejom Hrvatske. Takva interpretacija tog rata ne odgovara stvarnosti, a i opasna je za Hrvatsku jer je drži taocem. Sjećamo se kako je Karamarko govorio da u javnosti može biti samo službena istina, ono što mi tvrdimo, o Domovinskom ratu, a da drugo mora ostati u četiri zida.”
“Ušao sam u jugoslavensku politiku sa željom da se taj prostor demokratizira, a ubrzo potom djelovao sam s antiratnih pozicija, kako bi se izbjegao, spriječio rat ili barem umanjile njegove posljedice. Stoga je moja perspektiva sasvim drukčija nego nekoga…”
Hrvatska percepcija Domovinskog rata vrlo je jednostavna, Srbi su nas napali, mi smo se branili i obranili.
” Ha, ha, ha… Nije to samo jednostavna nego i prilično jednostrana percepcija, jer ne prikazuje stvari onakvima kakve su doista bile. U tom je narativu sve krajnje pojednostavljeno i ne uvažavaju se činjenice koje su meni i drugima itekako poznate. ”
“Kao osviješten čovjek, koji zna puno o tome što se tijekom tog vremena događalo u političkoj i ratnoj sferi na prostoru bivše Jugoslavije i u hrvatsko-srpskim odnosima, koji zna kako se razvijao narativ o Domovinskom ratu i agresiji, naravno da ne mogu slijediti pojednostavljenu, službenu ideologiju o tome. To je nerealno. Čak i da nisam Srbin, kao osviješteni intelektualac ne bih mogao prihvatiti tu priču koja je stvorena kao opijum za narod.”
“Srbi u Hrvatskoj imaju svoje iskustvo rata, ali za njega nema mjesta u službenom narativu. Nema ga ni u predavanjima za učenike, ni hrvatske ni srpske nacionalnosti, u Memorijalnom centru u Vukovaru. O iskustvima roditelja, baka i djedova učenika srpske nacionalnosti ne govori se u tom centru. A bez toga iskustva nema ni prave slike o ratnim događanjima. Naknadni borci Domovinskog rata nisu čuli poruku jednog od najslavljenijih ratnih sudionika, generala Ante Gotovine, koji je rekao rat je završen, gradimo mir.”
“Ne pripisujem Gotovini ono što on možda nije mislio, ali činjenica je da on nije među kreatorima naknadnog ratovanja političkim sredstvima. Niti najjednostavniji jednostanični organizmi nisu tako jednostavni da se ih ne bi moglo analizirati višedimenzionalno, a kamoli ratna zbivanja. Današnja službena ideologija nema u sebi ideju pomirenja čak niti u mjeri u kojoj ju je imao predsjednik Tuđman. Na temelju nje gradi se isključiva Hrvatska, u kojoj je višak Milorad Pupovac, ali i deseci drugih saborskih zastupnika”
> Ivica Šola: Milorade, daj se više uozbilji, prestani biti piroman
> Evo kakve su naslovnice objavljivale Pupovčeve ‘Novosti’, financirane iz hrvatskog proračuna!
O Vojislavu Stanimiroviću
“Rat je završio i svi koji nisu počinili ratne zločine, pa i oni koji jesu, ali su izdržali zatvorsku kaznu, imaju građanska prava i slobode. Ali, mi u Hrvatskoj nikako da završimo rat. Imali smo zakon o amnestiji, sankcioniralo se počinitelje ratnih zločina, ali kampanje da zločincima treba suditi, i to ljudi koji za to nisu pozvani, ne prestaju.
Ovo nadrasta priču o iskustvu koje spominjete i to je danas puno veći društveni problem nego to što je Stanimirović bio direktor bolnice u Vukovaru i član predstavničkog tijela u tadašnjoj vlasti na tom području. A što da kažem za ljude u Saboru koji su bili suđeni ili nisu bili suđeni, a slušam o njihovoj ratnoj ulozi najrazličitije priče? Ne šutim o tome jer sam pripadnik slabe nacionalne skupine nego zato što poštujem pravila. Hajka i linč ne spadaju u pravila društva u kakvom bih želio živjeti. Atmosfera hajke i linča završava napadima kao sada ovaj u Supetru.”
O hrvatskoj političkoj eliti
“Hrvatska politička elita je kao i cijela javnost, zarobljenica poruke »ubij Srbina«, koja se izvikuju na stadionima. Ne usude se tome suprotstaviti i postaviti prava pitanja. Ne znaju da će to skandiranje, ako mu se ne stane na kraj, naposljetku ubiti Hrvatsku. Kako je, recimo, moguće da se u Saboru, s pravom, komemoriraju žrtve Srebrenice, obilježava stradanje Roma, ali da za Srbe nema nečeg takvog? Nitko dosad nije bio spreman sjetiti se u Saboru i žrtava Srba, naroda koji je s Hrvatima barem 200 godina, do zadnjeg nesretnog rata, dijelio istu ideju slobode.”
Intervju u cijelosti pročitajte na Novom listu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
