Ristić: Imigracija je poricanje temelja društva i svih naslijeđenih moralnih normi

Hrvatska se tek nedavno počela suočavati s problemom koji već duže vrijeme pritiska Zapad, s problemom imigracije. Kroz povijest je Hrvatska uglavnom bila zemlja emigracije, bilo ekonomske, bilo političke, ili kombinirano. S ulaskom u Europsku uniju taj se negativni trend nastavio, ali, zajedno s tim trendom krenuo je, pomalo paradoksalno, i suprotan trend – Hrvatska je postala i zemlja imigracije, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.

Dok Hrvati odlaze raditi na Zapad, gdje će mnogi od njih i trajno ostati, dotle Hrvatska uvozi radnu snagu s Istoka, od kojih će, pretpostavka je, također mnogi trajno ostati živjeti ovdje. Mogli bismo reći kako je na djelu tiha “zamjena stanovništva”. O tome se, međutim, izvan privatnih razgovora ili rasprava na društvenim mrežama, jako malo i uglavnom površno i jednostrano govori, nerijetko kao o nečem pozitivnom.

Altruizam i migracija

Kod nas još uvijek ne postoji ozbiljna javna rasprava o problemu imigracije, iako se nalazimo usred jednog procesa koji bi mogao imati ogromne posljedice na hrvatsko društvo u bliskoj budućnosti. Mnogima kao da imponira ta okolnost, jer, eto, od zemlje emigracije postali smo zemlja imigracije, što bi trebala biti kao neka vrsta potvrde da smo u potpunosti postali “dio Zapada”, “obećana zemlja”, samo za druge, ne i za nas.

Koliko god takva reakcija bila površna, to djeluje jako lijepo, gotovo altruistički. Doduše, ni na Zapadu rasprava o emigraciji ne ide puno dalje od ovog estetskog dojma s etičkim začinom. Povremeno se tome doda i pokoji ekonomski argument, recimo, kako je emigracija dobra za ekonomski razvoj zemlje, kako će to ljudima olakšati život, pojeftiniti usluge itd. Ali, u biti čitave rasprave stoji moralni argument, ili moralna ucjena.

>Ristić: Ukrajinski rat pokazuje koliko je elektronika promijenila prirodu ratovanja

Altruizam je moralno učenje koje kaže kako je vrlina kada dobrobit drugih pretpostavimo vlastitoj dobrobiti. U tome nema ničeg lošeg, naravno. Moralni temelji Zapada uče kako je “ljubav prema bližnjem” nalog koji bezuvjetno treba poštovati. Svaka ljudska zajednica se, uostalom, temelji na solidarnosti i brizi za ljude koji su poput nas. Ne postoji funkcionalna i smislena ljudska zajednica koja bi se odrekla ovih moralnih temelja.

Prvi korak ka dokončanju društva

Međutim, nekako se dogodilo da je altruizam u zadnje vrijeme promijenio svoju bit, pa je umjesto kršćanske “ljubavi prema bližnjem” imperativ postao ničeanski nalog o “ljubavi prema najdaljem”. Moralni kod današnjice kaže kako je solidarnost s bližnjima, poput brige za obitelj ili patriotizma, postalo nešto loše, vrijedno prezira, nemoralno, dok se prava moralnost dokazuje u ljubavi prema onom stranom.

Favoriziranje imigracije i politika otvorenih granica uklapa se u ovaj novoskovani moralni kod današnjice. Altruizam je od svima razumljivog postava brige za druge, nama bliske ljude, postao učenje o samoporicanju i odricanju od sve što nam je blisko. Nešto se čudno događa s kulturom koja govori kako je briga o potpunim strancima važnija od brige o najbližim rođacima. Altruizam je postao nauk o samoporicanju Zapada.

Pitanje je kako smo uopće došli do ove situacije? Živimo u demokraciji, ali sumnjam kako je favoriziranje imigracije rezultat demokratskog procesa odlučivanja. Zapravo, to je jedno od onih pitanja o kojima se danas ne bi dozvolilo referendumsko izjašnjavanje. Pa tko je onda odlučio kako je pozitivan stav o imigraciji jedini moralno dopušten stav? Zašto ljudi sa slobodnom voljom i pravom izbora ne bi mogli naprosto reći – “ja ovo ne želim”?

Imigracija je poricanje temelja društva i svih naslijeđenih moralnih normi. Da bi on bila moguća bilo je potrebno izmisliti novi moral i pogaziti tradirani nauk. To je prvi korak ka dokončanju društva i morala uopće.

Izvor: narod.hr