Robin Harris: ‘Histerične optužbe interesnih skupina potvrđuju da su promjene koje je predložila GI Narod odlučuje vitalne i odavno potrebne’

0
20
Foto: Dani kršćanske kulture

Ovim člankom završava niz “Albion u Hrvatskoj” što je naziv kolumnističkih priloga britanskog povjesničara i političara Robina Harrisa za portal Bitno.net čiju posljednju kolumnu prenosimo.

Albion je sretan što može reći da nije otpušten – jednostavno je odradio svoj ugovor i namjerava se vratiti proučavanju gluposti iz prošlosti – to jest povijesti – radije negoli da se bavi glupostima iz sadašnjosti – to jest novinarstvom. Kao svojevrsna oproštajna poruka, ova će kolumna navesti šest tema koje bi u narednih nekoliko godina na različite načine mogle biti odlučujuće – na dobro ili loše – za budućnost Hrvatske, s ponekim zapažanjem o svakoj.

1. Pobijediti u referendumu o promjeni izbornog zakona

Protest glavnih političkih stranaka i histerične optužbe upućene od strane posebnih interesnih grupa potvrđuju da su promjene koje je predložila inicijativa Narod odlučuje vitalne i odavno potrebne. Referendum će predstavljati jedinstvenu priliku za uspostavljanjem hrvatske politike na poštenim, demokratskim temeljima. Prijedlog da se omogući biračima, a ne političkim vođama koji sastavljaju izborne liste, da biraju tko će ući u Sabor, natjerat će hrvatske parlamentarce da slušaju želje biračkog tijela i daju zastupnicima više pojedinačnog utjecaja i, kao posljedica toga, dati veći autoritet Saboru kao instituciji. Slično tomu, prijedlog da zastupnici koji predstavljaju stranke nacionalnih manjina, koji imaju posebno rezervirana mjesta i predstavljaju vrlo mali dio biračkog tijela, ne bi trebali odlučivati tko treba formirati vlast ili o pitanjima državnog proračuna, umanjit će priliku za nečasne nagodbe i korupciju. Također će maknuti izvor ogorčenja protiv samih manjina, posebice Srba. A ako Ustavni sud odluči da neće uvažiti volju naroda – tada je idući korak promjena Ustavnog suda.

2. Zaboraviti na priključenje euru

Barem bi ovakva vrsta odluke trebala biti lako donesena u Hrvatskoj – odluka da se ne djeluje. Lako je primijetiti zašto bi predsjednik vlade Andrej Plenković, zbog osobnih razloga, mogao željeti istaknuti svoje europske vjerodajnice. Ali teško je shvatiti zašto bi itko tko poznaje slabosti hrvatske nereformirane i neuspješne ekonomije trebao vjerovati da bi Hrvatska u Eurozoni mogla proći bolje od, primjerice, Grčke. Eurozona nije neka vrsta prestižnog kluba rezerviranog za važne ljude. Ona je poseban ekonomski mehanizam osmišljen kako bi nametnuo njemačke prioritete paneuropskoj tvorevini kojom dominira Njemačka. Njezina bit leži u činjenici da sve zemlje unutar nje, gubeći moć izdavanja vlastitih valuta i postavljanja vlastitih kamatnih stopa, moraju prihvatiti uvjete na kojima inzistira europski dominantna ekonomija, a to je Njemačka, nametnute putem Europske središnje banke. Ovi uvjeti će biti dodatno pojačani kontrolama koje će Njemačka provoditi nad fiskalnim politikama drugih zemalja u narednim godinama. Ako zemlje ne mogu postići rast učinkovitosti i produktivnosti kojeg postižu Nijemci, što posve jasno Hrvatska i mnoge druge zemlje ne mogu, njihove industrije će biti uništene zahtjevnim financijskim uvjetima koje Eurozona nameće. One se, zasigurno, zauzvrat mogu nadati financijskim subvencijama Njemačke i bogatih zemlja. Ali postoji još jedna kvaka. Ona leži u činjenici da će njemačka industrija dominirati njihovim tržištem, i da će morati slati svoju radnu snagu u Njemačku kako bi radili za tu industriju. To se već u određenoj mjeri događa i pod postojećim uređenjem. Pod Eurozonom, hrvatska transformacija u njemačku ekonomsku koloniju bila bi potpuna. Štoviše, bila bi vječna. Pouka iz Grčke – kao i, u različitim stupnjevima, iz Portugala, Španjolske i Italije – jest da ako ikada uđete u Eurozonu, nikada nećete moći izaći – a ako pokušate, i izaberete stranke koje ne prihvaćaju diktate Berlina i Bruxellesa, Europska unija će nametnuti svoje vlastite ljude od povjerenja da vladaju nad vama. I ovdje je Hrvatska, u obliku gospodina Andreja Plenkovića, dobila rani uvid u cijeli paket koji se nudi, piše Robin Harris za Bitno.net.

3. Spriječiti Rusiju od preuzimanja hrvatske ekonomije, kao sredstva preuzimanja same Hrvatske. Ishod procesa Agrokor bio je upravo suprotno od onoga što je Vlada obećala. Pored uobičajenih uvjeravanja o sprječavanju bankrota i gubitaka radnih mjesta koji uvijek prate takve državne intervencije, bilo je rečeno da će Lex Agrokor spriječiti da ova strateški važna tvrtka – i indirektno veliki dio Slavonije – dođe pod rusku kontrolu. U stvarnosti, nije učinio ništa od toga. Rusi su sada nakon svega uvjerljivo u kontroli. Rusija očito ima planove za INA-u. Vrijedi promatrati budućnost HEP-a. Rusija se, pod pritiskom sankcija, snažno želi nametnuti u Hrvatskoj, ne samo u potrazi za strateškom imovinom, nego i u potrazi za utjecajem u EU i NATO-u, i učinit će sve da u tome uspije. Rusi su izdašni s mitom. Nijedan sud u Moskvi neće se zamarati time, kao što bi to američki sud činio – osim, naravno, ako je Rus koji je u pitanju na Putinovoj crnoj listi. Nažalost, na današnje se hrvatske političare pod ovim uvjetima ne može osloniti da će paziti na interese zemlje i osigurati njezinu prozapadnu orijentaciju. Javno mišljenje i medije treba educirati i upozoriti na tu opasnost.

4. Slijedom toga, Hrvatska bi se trebala utvrditi kao ključni američki saveznik u regiji. SAD je napokon, nakon godina posvećenosti drugim temama, ponovno svjesniji važnosti Hrvatske. Ali hrvatska politička klasa i hrvatski državni dužnosnici trenutno nemaju ideju kako iskoristiti tu činjenicu. Očiti načini su: okupljanje i razmjena obavještajnih podataka, nastavak s planovima oko LNG terminala kao dijela borbe protiv ruske energetske dominacije Europi i izgradnja hrvatskih vojnih kapaciteta koji će omogućiti Hrvatima da budu na samom vrhu NATO-vih operacija (SAD visoko cijeni hrvatsku vojsku, a taj dojam bi trebalo osnažiti). Zauzvrat, Hrvatska može tražiti od SAD-a da preusmjeri svoju politiku u BiH, kako bi se osigurala budućnost za Hrvate koji žive tamo, i općenito spriječilo da se Hrvatsku odgurne u stranu na međunarodnoj pozornici u korist Srbije – što je trenutna politika Njemačke i EU.

5. Očistiti sadašnje Ministarstvo kulture od vrha do dna

U pravilu, zemlje ne bi trebale imati potrebu za ministarstvima kulture. (Umjetnosti su bolje ostaviti privatnim pojedincima i institucijama). Ali Hrvatska treba kulturnu politiku. Stanovništvo je malobrojno te se svi možemo složiti da je za očuvanje kulturnog identiteta naroda, posebice u razdoblju globalizacije, potrebno da država preuzme aktivnu ulogu. Sam hrvatski jezik, koji je strancima tako zahtjevan, ali čiju je evoluciju – od svoja tri različita korijena: čakavštine, kajkavštine i štokavštine – bitno shvatiti kako bi se mogao razumjeti hrvatski kulturni identitet, mora biti pažljivo objašnjen najširoj mogućoj publici. Problem je u tome što danas u Hrvatskoj Ministarstvo kulture, i šira mreža državnih tijela, lokalnih tijela, subvencioniranih nevladinih organizacija i samoproglašenih kulturnih autoriteta i profesionalaca ne objašnjavaju, ne informiraju i ne promoviraju Hrvatsku. Upravo suprotno. Većini njih uopće ne pada na pamet da je to njihova dužnost. Osjećaju se slobodni kritizirati, šokirati, vrijeđati – što u privatnom svojstvu imaju pravo činiti, ali ne kada rade za državu, ili kada primaju javni novac.

Ako bi Ministarstvo kulture bilo u potpunosti neaktivno, ako ne bi raspoređivalo novac, ako bi mu sve bitne dužnosti bile oduzete i delegirane ili prenesene drugima – bi li Hrvatskoj bilo išta lošije? Istina je da bi bilo manje satiričnih predstava i više skupih karata za balet, ali vrlo je upitno bi li hrvatska reputacija ili interesi bili u općenitijem smislu oštećeni, i na koji način. Pokušaj dr. Zlatka Hasanbegovića da uvede nešto reda u nered bio je hrabar, ali kratkog vijeka. Izbacili su ga, a antihrvatski kulturni i obrazovni aktivisti snažniji su nego ikada. Ne pokušavaju se ni pretvarati da se provodi bilo kakva prohrvatska propaganda. Umjesto toga, iza fasade neutralnosti i prividnog nemiješanja, hrvatski porezni obveznici prisiljeni su financirati produkcije antikršćanskih predstava, filmove koji promiču nedomoljubnu propagandu, i sramotne interpretacije slavnih opera (nešto što se značajno pogoršalo čak i otkad ja živim ovdje). Nasuprot tome, Ministarstvo i njegove agencije odbili su financirati, između ostaloga, klasični televizijski prikaz života blaženog Alojzija Stepinca – koji će biti sigurno napravljen, ali unatoč, a ne zahvaljujući hrvatskoj državi. Domoljubno obrazovani Hrvati moraju preuzeti kontrolu nad vlastitom kulturom, ako je žele očuvati.

6. Obnoviti i zaštititi slavne zagrebačke zgrade, prije nego što budu zauvijek izgubljene. Glavni grad Hrvatske nije samo sjajno mjesto za život. On je i prekrasno mjesto za posjetiti. Dokaz toga ne leži samo u broju ljudi koji dolaze, nego i u njihovim reakcijama. Zagreb je, uistinu, grad po mjeri čovjeka: siguran, s mnoštvom zelenih površina, izvrsnim javnim prijevozom, živom glavnom tržnicom, dobrom hranom i pićem, visokom kulturom (unatoč sramotnim uplivima), ljudima koji su voljni pomoći, pa čak i dobro dresiranim psima. Što bi se više moglo poželjeti?

Nekoliko stvari, nažalost. Čovjek bi mogao poželjeti izbjeći značajan rizik od toga da mu cigla ili kilogram žbuke padne na glavu dok šeće zagrebačkim ulicama. Čovjek bi mogao poželjeti vidjeti primjerenu brigu prema veličanstvenim fasadama zgrada u Donjem gradu, radije negoli njihovo katastrofalno i nepopravljivo narušavanje. Čovjek bi mogao poželjeti gledati stare zidine, impresivne svodove i prekrasna vrata koji nisu išarani grafitima koje nitko ne čisti mjesecima i koje se – kada ih se napokon ukloni – brzo zamijeni s još više njih. Ova situacija ne predstavlja samo neuspjeh gradskih vlasti – iako i to – nego svih uključenih. Pokazuje manjak individualnog ponosa nad privatnim vlasništvom – dijelom, naravno, zato što je toliko privatnog vlasništva uspješno pokradeno nakon Drugog svjetskog rata ili je u rukama ljudi koji nemaju dugoročni interes za njega. To predstavlja manjak kolektivnog ponosa prema jedinstvenom nasljeđu grada od ranijih stoljeća. Također ukazuje na to da čitava generacija mladih – koji crtaju grafite – nisu pod roditeljskim nadzorom, te da im njihovi roditelji ionako nikada nisu rekli zašto bi se trebali ponositi arhitekturom, a ne ju željeti nagrditi. To ukazuje na to da niti gradske vlasti – koje imaju dužnost provesti obnovu gradskih fasada – niti policija – koja ima dužnost suzbiti vandalizam – ne shvaćaju svoj posao dovoljno ozbiljno. Općenito, angažiranje državnih vlasti kako bi naučili ljude da se ponašaju odgovorno nešto je što bi trebalo predlagati s oprezom – ali ovo je hitna situacija. Nažalost, imam osjećaj da nitko ne razmišlja ovako – to jest, nitko osim tisuća stranaca koji odlaze rastuženi načinom na koji se dopušta da ovaj prekrasni grad propada – i osim mene, piše Robin Harris za Bitno.net.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/bitno.net