Što je zapravo „STEM revolucija“ i zašto je predsjednica Republike KGK kompatibilna s ministricom dr. Blaženkom Divjak, a nije kompatibilna s rektoricom zadarskog sveučilišta dr. Dijanom Vican?, pita se SLaven Letica u Večernjem listu, a mi donosimo integralni tekst.
Svjesna činjenice da su brojni pokušaji promjene filozofije, sustava, sadržaja i metodologije odgoja i obrazovanja njenih predšasnika (dr. Željko Jovanović, dr. Vedran Mornar, dr. Predrag Šustar i dr. Pavo Barišić) neslavno propali (posljednji hrvatski uspješni reformator neuspješnog projekta zvanog „Bolonjski proces“ bio je forenzičar dr. Dragan Primorac), ministrica znanosti i obrazovanja dr. Blaženka Divjak projekt reforme pokušava pomaknuti s mrtve točke slijedeći logiku poznatog, ironijom prožetoga, Arhimedova poučka: „Dajte mi polugu i čvrsti oslonac pa ću pomaknuti Zemlju“.
Za ambicioznu i vazda nasmiješenu „nestranačku“ ministricu, odlučnu da s mrtve točke napokon pokrene reformu školstva, potrebno je pronaći više „čvrstih oslonaca“: (1) bezuvjetnu, ucjenjivačku – prema Andreju Plenkoviću i HDZ-u – potporu stranke koju je predložila na taj položaj (HNS), (2) potporu vlade Andreja Plenkovića, (3) potporu saborske većine koja donosi pravne norme, (4) potporu javnosti, (5) potporu, entuzijazam i motivacija (racionalna i iracionalna) prosvjetnih djelatnika i (6) potporu, entuzijazam i motivaciju učenika i studenata, pa i njihovih roditelja. Dakako i najvažniju, „sedmu“ potporu: hrvatskog državnog proračuna i europskih proračunskih fondova.
Trenutno se čini da ministrica uživa neupitnu stranačku i vladinu potporu, simpatije takozvane liberalne javnosti (za sebe kaže „nikad nisam bila članica nijedne stranke“), pa i uvjetnu naklonost dijela zbunjene tradicionalne i „ognjištarske“ javnosti koju je uspjela šarmirati i zavesti agresivnim PR-om koji osmišljava uz pomoć mladog HNS-ovca u usponu Mara Alavanje, njenog Alexa Browna: zajedno su osmislili „Moj manifest“ i niz intervjua u kojima se Ministrica javnosti ukazuje kao „praktičnu vjernicu“ što redovito „odlazi na mise“, a velika su joj strast i žudnja „matematika i knjige“ te joj ne pada na pamet da vjeronauk makne iz škola.
„Čvrsti oslonac“ pokušala je i, čini se, uspjela dobiti i od školske „baze“: slanjem pisama na adrese 359 članova stručnih radnih skupina koje su osmišljavale tzv. Jokićevu reformu. Obratila im se jednostavnim pitanjem: „Jeste li spremni sudjelovati u nastavku rada stručne radne skupine?“ U prvih 24 sata potvrdno je odgovorilo, pišu mediji, njih oko 230, tj. 50%. „Poluga“ ili „prvi korak“ kojom ministrica kani pomaknuti „cjelovitu kurikularnu reformu“ – koju su njeni prethodnici krivo zamišljali i osmišljavali kao metaforički veliki prasak, Big Bang, uvođenje je njene miljenice informatike kao obveznog predmeta u pete i šeste (2018.) te sedme i osme razrede (2019.) osnovne škole.
S tim u vezi, u svom je Manifestu napisala: „Naše škole u cjelini nisu zakoračile u 21. stoljeće iz više razloga, a najočitiji je niska razina upotreba tehnologije te činjenica da informatika nije obavezan predmet“.
Umjesto reforme školstva kao velikog, cjelovitoga, reformskog praska, ona je kani uvesti postupno, evolucijskom logikom, „korak po korak“. Slijedi tako, valjda kao praktična vjernica, duhovitu, pa i pomalo heretičnu, krivovjernu, tvrdnju pape Franje/Frane: „Kad u Knjizi Postanka čitamo o stvaranju svijeta (u sedam dana) često Boga zamišljamo kao svemogućeg mađioničara s čarobnim štapićem. No, tome nije tako. Bog je stvorio ljudska bića i pustio ih neka se razvijaju prema unutrašnjim zakonima koje je dao svakom od njih kako bi ostvarili ispunjenje.“
Dakako, da bi „poluga“ s kojom ministrica Divjak kani započeti reformu školstva – uvođenje informatike kao obveznog predmeta u završne razrede pučke škole – bila dovoljno dugačka, čvrsta i snažna, država će informatički besplatno opremiti sve škole u kojima će biti „eksperimentalno“ uveden predmet koji je ministrici prirastao srcu.
Nije na srcu ministrice i njenih najbližih suradnika samo informatika nego i za mnoge građane Lijepe Naše mistični – STEM.
Ljubav na prvi pogled, a zatim fatalna zaljubljenost, pa i zaluđenost dijela hrvatske političke elite s engleskom pokratom (akronimom) STEM podsjetila me je na romantičnu filmsku komediju braće Farrelly (snimili su niz komedija u kojima se sprdaju s dogmom o političkoj korektnosti; primjerice: Glup i gluplji i Kraj glavonja) „Ima nešto u Mary“ (There’s Somenthing About Mary) koji se na hrvatskom filmskom tržištu pojavio pod zgodnim naslovom „Svi su ludi za Mery“.
Spomenuta pokrata STEM odnosi se na četiri engleske riječi science, technology, engineering i mathematics čiji je raniji akronim bio METS: jer je „mathematics“ bila na prvom mjestu. Kako hrvatski ustav propisuje da je u našoj zemlji koristi hrvatski jezik (Članak 12.: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.“) umjesto tuđinske (engleske) pokrate STEM najviši bi državni dužnosnici morali (!) u najmanju ruku koristiti pokratu ZTIM – znanost, tehnologija, inžinjerstvo, matematika. Zbog toga što se izraz znanost (science) u Americi – iz koje je kult STEM-a proširen svijetom – odnosi na ono što mi nazivamo „prirodnim znanostima“, pokrata bi mogla biti i PZTIM.
Nažalost, kako je korištenje tuđica – riječi i pokrata – odavno postalo hrvatskom snobovskom političkom modom, logično je i to što javni izljevi ljubavi političara prema STEM-u ne uzimaju u obzir tako „banalnu“ stvar kao što su jasno napisane ustavne odredbe.
Ostavimo ipak po strani pokrate i pažnju usmjerimo ka fascinaciji, zanesenosti i ljubavi političara prema STEM-u.
Možda je sve te nekritične osjećaje najbolje ilustrirati ljubljavlju predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović prema STEM-u. Iako su njeno obrazovanje i profesionalno djelovanje utemeljeni na humanističkim i društvenim znanostima, naša se predsjednica posljednjih mjeseci fatalno zaljubila u STEM.
Ne samo što je javno izjavila da je „STEM budućnost i temelj razvoja svakog modernog društva“, nego je Nenada Bakića – koji se javno brendira kao uspješni, inovativni investitor, ugledni poduzetnik, društveni vizionar i dobročinitelj – imenovala za posebnog „savjetnika za digitalnu transformaciju i STEM“.
Predsjednica je vlastitu zanesenost STEM-om osnažila javno iznesenom tvrdnjom: „Mislim da trebamo raditi u sinergiji. Više sam kompatibilna s ministricom (dr. Blaženkom) Divjak, razmišljamo na isti način. (Dr. Dijana) Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje i može pridonijeti, ali, definitivno, treba biti timski rad. Javnost ima pravo na raspravu. Zaustavit ću svaki ideološki prijepor.“ (izjava za N1 televiziju 10. rujna 2017.)
Iako je bojni poklič ministrice s kojom je naša predsjednica kompatibilna „informatika/tehnologija, a ne ideologija“, teško je zamisliti tko bi i kako u demokratskom društvu mogao „zaustaviti ideološke prijepore“.
Izjavu predsjednice KGK ministrica Divjak doživjela je kao ohrabrenje i poticaj, a donedavnu predsjednica vladina Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (PSP) dr. Vican kao tešku uvredu i poticaj da od svega – digne ruke.
Predsjednici je napisala opsežno pismo u kojem ju pokušala opisati ključne razlike između njenog pristupa reformi odgoja i obrazovanja i onog kojeg zasad uspješno javno promiču poglavice i poglavari STEM-a okupljeni oko HNS-a.
Predsjednicu države u „privatnom“ je pismu, koje su objavili gotovo svi hrvatski mediji, optužila za sektaštvo, prihvaćanje „glasa ulice“ (Vican piše: „pridružila ste se glasu ulice kojemu pripada ministrica Divjak, a ne kulturi rada onih koji rasprave vode za stolom i služe se argumentima«) i obezvrjeđivanje rada svih stručnjaka koji su se o reformi (kritički) očitovali: „Ovakvom izjavom napravili ste crtu razdjelnicu koje sam se ja cijelo vrijeme uljudno suzdržavala, ne nadolijevajući ulje na vatru, pružajući ruku ministrici Divjak, a koju je ona uporno odbacivala.“
U pismu jasno najavljuje prekid osobnog angažmana na reformi: „Iskazujem žaljenje što ovakvim izjavama pothranjujete profesionalno sektaštvo, zbog čega će, budite sigurni, popriličan broj stručnjaka napraviti odstupnicu od davanja sebe javnom dobru, a što ću nakon Vaše izjave i sama učiniti.“
Iza riječi predsjednice KGK – da je kompatibilna s Divjakovom i nekompatibilna s Vicanicom – lako je prepoznati um njenog savjetnika za digitalnu transformaciju i STAM Nenada Bakića koji je Predsjednicu naprosto ZAVEO pričama o tome kako STEM područje mora biti „jezgra suvremenog kurikuluma jer vodi k razvoju komunikacijskih vještina, kreativnog razmišljanja i učenja te vrijednosti kao što su otvoren duh i čvrst karakter“.
Usput, iako je Nenad Bakić poslovno neosporno uspješan čovjek, politički i poduzetnički snalažljiva „životinja“ i, prije i iznad svega, izvrstan promotor sebe samoga i svojih poslovnih ideja i interesa, predsjednica čiji je savjetnik trebala bi znati da je – u doba (2013.) kad je iole obaviještenom mikro-ekonomistu bilo bjelodano da je Agrokor u nepremostivim problemima – gorljivo zagovarao i promicao ideju, da Ivica Todorić i njegova familija kupe Podravku.
Na svom je blogu „prosvjetiteljski“ i „proročki“ zapisao (2013.), pa kasnije obrisao: “Možemo li zamisliti što bi Podravka bila danas da ju je Agrokor preuzeo? Bi li dionica vrijedila možda 2000 ili 4000 kn ili 225 kuna kao što je danas, uz potrebu za dokapitalizacijom (za one koji su manje upućeni, vrijednost dionice odražava vrijednost, odnosno snagu tvrtke, a nije samo neka špekulativna varijabla). A pri tome trebamo uzeti u obzir da je u to vrijeme npr. Vindija bila možda petinu ili desetinu veličine Podravke, a danas je veća od nje. Koliko je tu izgubljeno vrijednosti, radnih mjesta, poreza? Jasno je da su mnogi sretni što se to nije dogodilo ‘jer bi Todorić bio još bogatiji’. A najsretniji su lokalni kokošari koji su i dalje mogli nesmetano cuclati s tuđe sise.”
Zatim se obrušio na poslovnu naivnost, glupost i jal Hrvata: “Ali naravno da većina Hrvata neće suinvestirati s Todorićem, nego će ulupavati novce u beskorisne nekretnine (‘jer je to sigurno’) ili možda dionicu HT, a istovremeno prigovarati ‘neviđenom bogatstvu tog tajkuna’.”
I dok mu „naivni“ i „jalni“ Hrvati prije četiri godine nisu povjerovali, nedavno je predsjednicu Republike navukao na STEM.
Iako osobno smatram kako je učenje i znanje prirodnih znanosti (matematike, fizike, kemije, biologije), pa i poznavanje suvremenih tehnologija i hibridnih inženjerskih profesija vrlo važno i karijerno korisno, kritično i kreativno razmišljanje, pa i otvoreni duh i čvrst karakter – o kojima poetično piše i govori Nenad Bakić – više su izgrađuju humanističkim i društvenim znanostima nego STEM-om.
Mit i kult STEM-a koji grade i javno promoviraju – nazovimo ih tako – hrvatski „stemovci“ previđa čitav niz vrlo važnih činjenica:
Prvo i najvažnije: nasuprot frazi kako je „STEM budućnost“, u Hrvatskoj ne postoji niti jedna jedina ozbiljna analiza i projekcija o potrebama za radnom snagom sa STEM područja, a takve su analize i projekcije polazište svih rasprava o budućnosti obrazovanja i odgoja u svijetu.
Drugo: uništavanje i urušavanje industrije u Hrvatskoj koje traje gotovo tri desetljeća dovodi u pitanje tezu o velikoj potražnji za STEM stručnjacima u desetljećima koja dolaze i to na svim obrazovnim razinama; bez osmišljavanja procesa re-industrijalizacije hrvatskog društva školovanje STEM-ovaca može dovesti do novog vala odljeva mozgova, iseljavanja.
Treće: znanstveni i stručni deficit znatno je veći na području društvenih i humanističkih znanosti nego na području STEM-a i bio-medicinskih znanosti: jer je ideološka zagađenost mnogih disciplina – ekonomike, prava, sociologije, filozofije, logike, pa i lingvistike – onemogućila prijenos suvremenih znanja o poduzetništvu, ekonomiji, bankarstvu, dioničarstvu i sl. na mlađe naraštaje.
Četvrto: Divjakina reforma počinje od najboljeg segmenta hrvatskog odgoja i obrazovanja, od osnovnog školstva, dok se najveći problemi i zastarjelost i neučinkovitost sustava obrazovanja i istraživanja nalaze u srednjim školama, na sveučilištima i veleučilištima.
Peto: Za malobrojne narode kao što je hrvatski „jezgru suvremenog kurikuluma“ ne treba činiti samo STEM, već i stjecanje znanja koja će im uz sve ostale pismenosti – digitalnu, medijsku, političku, financijsku/ekonomsku, znanstvenu, informacijsku i kritičku – omogućiti i stjecanje onoga što nazivam IDENTITETSKOM PISMENOŠĆU: znanje hrvatskog i bare dva strana jezika te izvrsno ili barem solidno znanje povijesti, zemljopisa, međunarodnih odnosa, pa i opće kulture shvaćene na sasvim „zastario način“.
Šesto: Veliki entuzijazam koji su brojne razvijene zemlje polagale u digitalnu transformaciju odgoja i obrazovanja polako je splasnuo čak i u zemljama koje su najveći svjetski proizvođači informacijske tehnologije, kao što su, primjerice, Južna Koreja, SAD, Kina, Njemačka, Finska, Japan i druge. Za Hrvatsku koja ne proizvodi, nego uvozi tu tehnologiju, odgojno-obrazovni tehno-optimizam javno se promovira kao jedino spasonosno rješenje koje promiču borbeni pioniri STEM-a.
O potrebi stjecanja upravo tih znanja koja se „stemovcima“ čine nevažnim, nedavno je majka prvašice Antonije, nakladnica, pjesnikinja i romanopiskinja Milana Vuković Runjić na svom virtualnom spomenaru (facebooku) zapisala: „Pjesnici su čuđenje svijeta iako poezija nije dala kruha ni najvećima i naravno da bi roditelj mogao sasvim opravdano težiti tome da mu dijete koje je ove godine krenulo u školu jednog dana bude uspješni menadžer u nekoj golemoj korporaciji. Pa ipak, taj mi se koncept uspješnih ljudi opremljenih praktičnim znanjima ‘za život’ čini nekako šupljim i suhim, lišenim onog esencijalnog za ljudsko biće, a to je ljepota, to su humanističke znanosti.
Svaka čast robotici, digitalizaciji, informatizaciji, ali treba znati ući u sliku nekog starog majstora, pročitati neko zahtjevnije književno djelo, zamisliti se nad spisima nekog filozofa, upoznati se s kazalištem i filmom, plesom i glazbom, doživjeti katarzu.
Možda se zbog toga u razgovorima o STEM-u na racionalnom Zapadu i na mističnom Istoku sve češće provlači tajanstveno ‘A’, koje se odnosi na ‘arts’: STEAM. Mojoj Antoniji koja tek desetak dana ide u školu želim što veći izbor raznih znanja, a nipošto naturanje samo jednog, ma kako progresivnog koncepta“.
Što kazati u zaključku?
U jesen vlastitog života, jugoslavenski i slovenski komunist, revolucionar i „teoretičar“ Edvard Kardel Bevc (po zanimanju je bio nesuđeni UČITELJ) napisao je vlastito „kapitalno“ djelo „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“ u kojem je izmislio mnoštvo novo-govornih komunističkih izraza, organizacija i institucija: udruženi rad, pluralizam samoupravnih interesa, samoupravna interesna zajednica, slobodna razmjena rada, OUR, SOUR, SIZ, USIZ itd., itd.
Svi ti izrazi postali su polazište silnih reformi ustavnog poretka, bankarstva, ekonomije, društvenih djelatnosti, pa i školstva. Iz njih je izvirala i njima bila određena i Šuvarova reforma školstva.
Koliko god ta CRVENA knjižica, o kojoj smo prve kritičke eseje objavili Veselko Tenžera i ja u „Startu“ Seada Saračevića, izgledala civilizacijski arhaično i glupo, ministrica dr. Blaženka Divjak morala bi je pročitati i propisati kao obvezno štivo vlastitim pobočnicima zbog dijela koji govori o PLURALIZMU (samoupravnih) INTERESA.
Upoznavanje – istraživanje i analiza – PLURALIZMA PROSVJETNIH I ODGOJNIH INTERESA dionika odgoja i obrazovanja (izravno i posredno to su manje-više svi građani Lijepe Naše) morala bi jedna od polaznih pretpostavki „NJENE“ reforme!
Polazeći od meni razumljive fasciniranosti vlastitom strukom (informatikom) i vlastitim referentnim-komunikacijskim krugom (stemovci), ona zanemaruje brojne i potencijalno društveno moćne INTERESE koje sam pokušao ilustrirati dvjema ženama koje različito znaju i misle od VELIKE REFORMATORICE: dr. Dijana Vican i mr. sci. Milana Vuković Runjić.
Još snažnija oporba projektu reforme prijeti od nepregledne šutljive većine – onih koji zbog opipljivih poslovnih razloga (nakladnici tradicionalnog profila), životnog poziva (temeljenog na društvenim i humanističkim znanostima – DIH i „dihovci“), svjetonazora (tradicionalnog, konzervativnog, suverenističkog) ili priprostog ljudskog straha od nepoznatog (pokrata STEM, sintagma „digitalna revolucija“, ali i druge mistične pokarate koje koriste „stemovci“ često plaši ljude umorne od revolucija) – koja trenutno, ali ne zadugo, drži jezik za zubima.
Već spomenuta knjiga Edvarda Kardelja Uče počinje riječima koje mogu zavarati svakog novovjekog reformatora ili reformatoricu: „Sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni sistem, ni politička partija . Sreću čovjek može sebi stvoriti samo on sam“.
Ministrica Divjak, čini se, dakako trenutno, donijela je veliku sreću samoj sebi, vlastitim studentima informatike (koji će se lakše zapošljavati u osnovnim i srednjim školama), „STAM lobiju“ trgovaca informatičkom opremom („Para vrti gdje burgija neće!“ rekao bi narod, a s tim bi se složili trgovci informatičkom opremom različitog svjetonazora: sadašnji ministar obrane general Damir Krstičević i bivši ministar znanosti i obrazovanja dr. Vedran Mornar), Hrvatskoj narodnoj stranci (koja misli nešto zaraditi od STEM-a: doslovce i metaforički), ne/suđeni Edvard Kardelj reforme školstva Boris Jokić i drugima.
Mnogima nanosi duševne boli i poniženja, primjerice rektorici dr. Dijani Vican, a to nije nikako dobro: jer bi šutljiva većina dionika mogla uskoro dignuti svoj glas.
A taj bi se glas mogao čuti i u Banskim i Predsjedničkim dvorima koji – kao i ministrica Divjak – ignoriraju PLURALIZAM PROSVJETNIH I ODGOJNIH INTERESA.
Upravo zbog toga što se reforma odgoja i obrazovanja tiče svakoga od nas, a prije svega naše djece (u slučaju, primjerice, Andreja Plenkovića) i unučadi (u mom slučaju) Predsjednici i Premijeru od srca predlažem da prije donošenja odluka o reformi pročitaju, ako već nisu, knjigu britanskog novinara i televizijskog voditelja Francisa Wheena „How Mumbo-Jumbo Conquered the World“. Knjigu je 2005. objavila nakladnička kuća Algoritam iz Zagreba.
Naslovi i podnaslov hrvatskog prijevoda knjige „Kako su prodavači magle zavladali svijetom: kratka povijest modernih sljepara“ (knjigu je, doslovce, briljantno prevela pokojna Božica Jakovlev, a uredila Irena Miličić) izvrsno izražava temeljnu ideju pisca knjige: da i u današnje, prividno krajnje razumnom, načitanom, informacijski lako i sveopće pristupačnom, prosvijećenom dobu, različiti „prodavači magle“ ili „sljepari“ – lažni znalci i još lažniji proroci, šarlatani, prevaranti, muljatori, žmukleri, opsjenari, vračari, demagozi, laskavci, politički zavodnici-prevaranti, pa i pravi pravcati lopovi, totalne neznalice i moralne propalice (na sve te izraze upućuje slengovski engleski pojam „mumbo-jumbo“) – mogu biti slavljeni kao simboli i utjelovljenja mudrosti, znanja, nade, spasa, blagostanja, razvoja, izlječenja ljudi, posrnulog gospodarstva i države.
Ne tvrdim, dakako, da su svi trenutno vladajući STEMOVCI prodavači magle. Mnogi su od njih trgovci informatičke opreme!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
