Zašto bi mene zanimali izbori za novog gradonačelnika Splita? Jednostavno, zbog “tajne veze” Ivice Puljka i mene.
Nakon što je pobijedio u prvom krugu, zadivila me njegova razina tolerancije, poštovanja različitosti i borbe za uzajamno ljudsko poštovanje svih ljudi, protiv govora mržnje, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomično prenosimo.
Naime, kada je objavljeno da vodi u prvom krugu ispred HDZ-ova dotura Vice, njegovi pristaše i istomišljenici na društvenim mrežama krenuli su, opijeni euforijom, s komentarima prepunim mržnje prema neistomišljenicima. S pozivima na eliminaciju, riječi koje ovdje ne mogu citirati jer su natopljene vulgarnošću, netrpeljivošću, pa su ih neki krenuli brzo brisati jer su utužive. Ivica Puljak odmah je reagirao duboko humanom, divnom objavom u kojoj svojim sljedbenicima ogrezlim u mržnju veli:
“Rasprave, debate, kritike, neslaganja, sve je to u redu, uz zadržavanje ljudskosti i poštovanja. Ja želim biti gradonačelnik svima, onima koji se sa mnom politički slažu i ne slažu. Važno je da se svi slažemo u jednom: svatko od nas zaslužuje osnovno ljudsko poštovanje. Idemo to pokloniti jedni drugima.”
Budući da se i on i njegova bivša stranka Pametno, i aktualna pod nazivom Centar, diče demokratskim vrijednostima uključivosti, pluralizma, pitao sam se: Pa gdje su pristaše jedne takve pristojne, građanske, duboko humane političke opcije mogli usvojiti takav totalitarni vokabular na mrežama, suprotno svemu od onoga što u javnosti simbolizira Puljak kao njihov lider?
Odgovor na to pitanje za mene je bio kao otkriće Božje čestice. Premda, i kao sveučilišni profesor, nisam takva gromada humanosti, intelekta, poštovanja različitosti kao Puljak, no nisam ni zlopamtilo, sjetih se ipak jedne objave Ivice Puljka na društvenim mrežama u kojoj smo, u prijeporu dva političara, Puljka i Petrova, Nino Raspudić, koji je tada pisao za Večernjak, i moja malenkost, koja je tada pisala za Globus i Slobodnu Dalmaciju, upali k‘o Pilat u vjerovanje.
Tako Puljak u toj objavi piše: “Božo Petrov kaže da gay parovi ne trebaju udomiti djecu. Ne znam kako vama, ali meni strašno idu na živce likovi poput njega, Ivice Šole, Nina Raspudića i ostalih sličnih ‘intelektualaca‘, koji nemaju niti tračak onog kršćanstva kakvog ja zamišljam, koji voli sve ljude bez obzira na nacionalnost, seksualnu sklonost, obožavanje NBA tima ili slično.
Upravo sam se vratio s druženja s francuskim kršćanima (i ateistima, u njihovoj crkvi, u kojoj su se svi osjećali ugodno) i u njima ima više ljubavi i tolerancije nego u svim ovim velikim Hrvatima i vjernicima koji se pojavljuju u našim medijima i na tome grade svoju lukrativnu političku i akademsku karijeru. Zato se svi vjernici trebaju svim silama boriti da se crkva pod hitno, apsolutno i striktno odvoji od države, da je se ne financira iz proračuna ni pod razno, isto kao što je u Francuskoj. Tako će nam svima biti bolje”, napisao je Puljak, zaključivši riječima: “Riješit ćemo se iz javnosti jednom zauvijek likova poput Bože, Nina, Šole i sličnih likova iz polusvijeta.”
Puljak je ovu objavu brzo obrisao, no neki portali, na koje je vršio pritisak, sačuvali su je, a jedan od njih izbrisao je zadnju rečenicu u kojoj Puljak u maniri najgorih totalitarnih ideologija za nas trojicu planira “konačno rješenje”, pa ću još jednom ponoviti Puljka: “Riješit ćemo se iz javnosti jednom zauvijek likova poput Bože, Nina, Šole i sličnih likova iz polusvijeta.”
Eto, Puljak “voli sve ljude”, kako je pisao. Budući da ne voli i želi se riješiti na tolerantan način “zauvijek iz javnosti” nas trojice, logično je da nas ne smatra ljudima, tek “polusvijetom”, “likovima”, a ne ljudskim bićima, pa mi nije jasno i što bi to bilo “kršćanstvo kakvo to Puljak vidi”. Očito inkvizicijsko.
Zato je baš zabavno kada Puljak smiruje svoje pristaše pune “ljubavi”, “tolerancije”, “poštivanja različitosti” na društvenim mrežama i poziva ih da je “važno da se svi slažemo u jednom: svatko od nas zaslužuje osnovno ljudsko poštovanje. Idemo to pokloniti jedni drugima.”
Ovom prilikom zahvaljujem se gospodinu Puljku na poklonu.
Puljak je u zreloj dobi sasvim lijepo pjevao fašističke pjesme, a danas je antifašist, nekada je svirao i bio aktivan u Crkvi i gorljivi vjernik, a danas je ne tek ateist već gorljivi antiteist.
(…)
Taj svoj ekstremizam, a ne centrizam, pokazao je devedesetih pjevajući ustašiju. Hajde, recimo da mu se omaklo. Ali kako mu se omaklo skoro tri desetljeća poslije iz svog Übersvijeta napraviti novi totalitarni recidiv i pozvati na trajno brisanje iz javnosti tri “lika iz polusvijeta”?
Uglavnom, čim Puljak i slični u Zagrebu progovore o ljubavi, toleranciji, različitosti, najbolje je odmah angažirati zaštitarsku službu ili odvjetnika.
