Srbijanski novinar: ‘Vukovarom su haračili ljudi zakrvavljenih očiju’

krvavih

Znamo da je Vukovarom haračila JNA, a srpski nas izvjestitelj informira i o ljudima “zakrvavljenih očiju”. Cijeli ovaj mjesec  studeni obilježavamo pokolje koje su JNA i četnici napravili prije 30 godina, uz sve prve crte bojišnice. I na prostoru koji je srpska vojska uspjela osvojiti u prvoj godini rata. Koliko god da je vremena prošlo, otkrivamo kako još jako mnogo toga ne znam. Niti o zločinima. Niti o žrtvama. Niti o počiniteljima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pokolj na Ovčari – počinitelji zakrvavljenih ruku

Pokolj na Ovčari jedan je od onih zločina koji, unatoč brojnim sudionicima i svjedocima, nikada nije u potpunosti rasvijetljen.

Osim što je do danas nepoznato gdje je završio šesti autobus sa zarobljenicima koji su odvedeni na egzekucije, nedovoljno je poznat identitet samih počinitelja čiji broj, obzirom na broj žrtava, zasigurno nije mali, piše Vukovar2020

Pričekalo se predvečerje, a onda su po nalogu Veselina Šljivančanina najprije izdvojeni novinar Siniša Glavašević i francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier. Ubijanjem njih, započeo je masakar nazvan “najvećim pokoljem u Europi nakon Drugog svjetskog rata”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svjedoci zločina – nekoliko preživjelih

O tome što se točno dogodilo na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga, nagađa se već gotovo tri desetljeća. Rijetki preživjeli. Nekoliko ljudi su pobjeli ili bili pušteni. Počinitelji koji su se u početku hvalili ubijanjima, ali zauvijek su zatvorili usta onoga trenutka kada je zločinačka mahnitost popustila. A oni shvatili da je cijeli svijet šokiran pokoljem koji su napravili.

Srpski novinar Jovan Dulović govori o zločincima “zakrvavljenih očiju”

Jedan od važnih svjedoka događanja u Vukovaru nakon što su ga JNA i četnici osvojili je Jovan Dulović. On je revno bilježio i zapisivao što su mu srpski vojnici govorili dok je u Vukovaru boravio radeći za srpske novine.

Stravični zapisi srbijanskog novinara

Dulovića su u to vrijeme njegovi istomišljenici nazivali “novinarom velike hrabrosti”. U vrijeme Domovinskoga rata bio je ratni izvjestitelj beogradskog dnevnika “Ekspres politika”. Bio je i svjedokom krvavog, četničkog pohoda na Vukovar u studenom 1991. godine. Zahvaljujući svojim zabilješkama, dnevnicima i izvještajima, Dulović je o ubojicama “krvavnih očiju” svjedočio na sudu. U Beogradu je iznio svjedočanstva protiv 17 krvoloka optuženih za zločin na Ovčari. Jednako tako, bio je svjedokom na sudu protiv Slobodana Miloševića.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Evo što je Dulović zapisao o konačnom udarcu četnika i JNA na vukovarske civile:

* Dana 14. studenoga 1991., 04.30 – vojnici zakrvavljenih očiju

“Noćas su iz vedra neba pale dvije bombe stotinjak metara dalje od kuće u kojoj boravimo. Jutro smo dočekali u podrumu. Šljivančanin kaže da su hrvatski poljoprivredni avioni bacili dva bojlera napunjena eksplozijom. To zvuči neuvjerljivo, jer sam bio sve vreme budan i osim hrkanja Tome Peterneka ništa se drugo nije čulo. Kasnije nam je jedan raketaš objasnio da su naši nevješto gađali Vukovar raketama zemlja-zemlja.

Potpuno su mi nejasni sastavi nekih jedinica. Ne znam tko su im zapovjednici, tko koga mora slušati, što je čije zaduženje… Sve je, izgleda, stvar dogovora. U jednoj četi, na primer, ima najmanje vojnika JNA. A najviše dobrovoljaca, teritorijalaca, šešeljevaca, raznog drugog ološa. E sad, tko može, na primer, bilo što da narediti grupi pripitih dobrovoljaca zakrvavljenih očiju i s metkom u cevi automatske puške? Gledao sam prije neki dan kako maltretiraju dvojicu oficira JNA. Malo je trebalo da ih iz čistog mira pobiju. Ovdje se za ubojstvo ne odgovara. A u pohod, odnosno napad, ide se samo kad se svi slože. Obavezno s nekom flašom rakije. Više je nego izvjesno, bar kad je riječ o jedinicama smještenim u Ulici novoj, da je jedini i osnovni motiv njihovog nazovi ratovanja najobičnija pljačka. Više puta se događalo da se pri podjeli plijena međusobno poubijaju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 Dana 20. studenoga 1991., 11.30 – časne sestre i Šljivančanin

Užas! Stotine ljudi, žena, dece, bolesnika, ranjenika, medicinskog osoblja izlazi iz vukovarske bolnice. Osjeća se zadah smti, zapravo truljenja. Plinska gangrena, zapuštene rane. Preko puta bolnice stotinjak mrtvih civila: tijela onih što su bili ranjeni i umrli u bolnici. Noću su ih izvlačili i ostavljali. Novinari salijeću desetak časnih sestara koje nose tek rođene bebe. S mirnoćom i osmehom časne sestre odbijaju bilo što reći.

Major Šljivančanin opet koristi priliku i glumi ratnika. Prekjučer nas je vodio u dio grada u kome su stotine građana Vukovara posle tri mjeseca izašli iz podruma. Pred stranim novinarima ručnom radio-stanicom Šljivančanin je zvao zapovjednika obrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba da mu izađe na megdan junački. Prvo da popiju kavu, kako kaže Šljivo, a onda da se prihvate oružja. Ovoga puta ispred bolnice drži govor: “Gospodo novinari, trudimo se da pomognemo našem narodu i sprječimo ubijanje”. Liječnicima Međunarodnog crvenog križa Šljivo ne dozvoljava da uđu u bolnicu iako za to imaju sve neophodne dozvole.

“U bolnici ima još stotinjak ljudi koji uopće nisu bolesni ni ranjeni, a naoružani su i okićeni bombama”, objašnjava Šljivančanin liječnicima Međunarodnog crvenog križa kakva im opasnost prijeti ako uđu u bolnicu. Uprkos inzistiranju, major im to nije dozvolio. “Ovo je zona ratnih djelovanja i svako može u trenutku izgubiti glavu ako se ne drži propisa. Naša želja je da svima pomognemo”, viče Šljivančanin, ali ga malo tko sluša.

 Dana 21. studenoga 1991., 8.00

Nešto se žestoko događalo protekle noći. Gotovo svi pričaju o masovnim strijeljanjima zarobljenih Hrvata i ranjenima iz vukovarske bolnice. “Noćas smo ih od sedam uvečer do jedan ujutro ubijali na Ovčari i Petrovoj gori (dio Vukovara u kojem su živjeli Nijemci i Hrvati poznat kao Sajmište, a pridšlice su ga prozvale Petrova Gora op.)”, priča krupni bradonja iz Smedereva dok pije jutarnju kafu i puši dugački cigaršpic. “I to baš danas na moju slavu Svetog Arhanđela. Joj, da si čuo kako mole, cvile, plaču i tvrde da oni nisu ni na koga pucali i da nikoga nisu ubijali.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mnogo opširnija u opisivanju streljanja bila je izvesna Dragica Daca iz Novog Sada. Međutim, reče mi da je zabrinuta jer se svi koji su strijeljali na Ovčari sada hvale time.

Tijela pobijenih zatrpao je buldožer.

Ubojice su brižljivo opljačkale žrtve: prstenje, lančiće, ručne satove. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi vidio kako mu funkcionira novi skraćeni automat AK-74. Kapetan Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je načinjena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zarobljenike. “Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju, te sam morao da angažirati ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihove brbljivosti o ovome svi znati, i da znaš, neće ovo ispasti na dobro”, kaže jedan zapovjednik čete TO (lokalni Srbi iz Slavonije op.). Zanimljivo je da nitko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.