Dok se pozornost javnosti s pravom usredotočuje na velike događaje poput ratnih eskalacija na Bliskom istoku, na promjenu političke karte u zemljama Europske unije, u Hrvatskoj na čudne prijetnje koje se šire s istoka, a u Crkvi na početak sinode koja će se baviti i nekim za nauk vrlo osjetljivim pitanjima, postoje događaji važnoga karaktera koji imaju golem potencijal nade, a tek se naoko čine manje važnima. Piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
Baš početkom listopada bilo je nekoliko tih zbivanja koja, shvati li ih se ozbiljno, mogu postati protuteža ozračju straha i neizvjesnosti koji se šire i među vjernicima. Svi se ti događaji tiču glasovitih crkvenih ljudi koji se upravo ovih dana izvlače iz zaborava.
> Stanić: Nacionalova fiksacija – metoda bez ploda
Župnik Josip Vraneković i novinar don Živko Kustić
Istoga dana, igrom slučaja, u Zagrebu su se 1. listopada dogodile dvije promocije. Na Kaptolu je prikazan dokumentarni film o svećeniku kojega zovu Stepinčevim Šimunom Cirencem – Josipu Vranekoviću. Riječ je o krašićkom župniku koji ne samo da je u svakidašnjici bio desna ruka zatočenomu kardinalu Alojziju Stepincu, nego je pisao i dnevnike koji su postali jednim od temelja za utvrđivanje Stepinčeve svetosti.
Malo pak dalje, u Donjem gradu, u prostorima Novinarskoga doma, predstavljena je knjiga o don Živku Kustiću, dugogodišnjem glavnom uredniku Glasa Koncila. I Kustić i Vraneković dio su života proveli kao suvremenici te su obojica iskusila represivni politički aparat iza kojega je sve vrijeme zapravo dobrim dijelom stajala i velikosrpska ideologija.
> 11. listopada 1946. Zagreb – na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava osuđen Stepinac
Župnik Vraneković umro je na glasu svetosti 1964., ostavivši iza sebe neprocjenjivu pisanu baštinu u obliku dnevnika, a nekako u to vrijeme Kustić se počeo afirmirati kao pisac koji je bitno utjecao na život Crkve u Hrvata i na hrvatsko društvo. Upravo ta dvojica svećenika pokazuju da svako vrijeme ima svojega pisca čije stvaralaštvo može osvjetlati obraz čitavoga naroda i biti mu putokaz čak i u budućnosti.
‘Ne jenjavaju podmetanja protivnika Stepinčeve kanonizacije’
Vranekovićevi će dnevnici biti umnogome ključni i za željeni postupak Stepinčeva proglašenja svetim, kada jednoga dana pred cijelim svijetom zablista ne samo Stepinčev značaj, nego i žrtva koju je podnosio zajedno sa svojim vjernim narodom. Zato je, u doba kada ne jenjavaju podmetanja protivnika Stepinčeve kanonizacije, važna svijest o velikoj ulozi župnika Vranekovića kao krunskoga svjedoka svetačkoga života hrvatskoga blaženoga kardinala. Važan je u sličnom smislu i Kustić jer, kako se čulo na predstavljanju knjige, on je utvrđivanjem naroda u vjeri, to jest inkulturiranjem vjere u narod, uvelike potaknuo da se počnu širiti pukotine kroz koje su se mogle širiti tolerancija i sloboda.
I danas, u doba kada će na vjetrometini novih zbivanja narodi opstati u mjeri u kojoj su ukorijenjeni u kršćanske vrjednote, Kustićeva će baština zacijelo biti blagotvoran lijek ne samo kad je riječ o udarima s istoka.
> Stanić: Orkestrirani napad na katoličku vjeru i Stepinca
Ana od Isusa
Treći, i nikako manje važan događaj, tiče se beatifikacije bosonoge karmelićanke Ane od Isusa (1545. – 1621.), koju je papa Franjo blaženom proglasio posljednje rujanske nedjelje. Riječ je o redovnici kojoj je bila povjerena zadaća osobno prikupiti rukopise sv. Terezije od Isusa, poznatije u narodu kao Terezije Avilske, nakon njezine smrti.
Zasigurno je i to pridonijelo da se Crkvom na svim kontinentima čudesno proširio obnoviteljski duh sv. Terezije. U doba novih sinodskih previranja u Crkvi mnogo će značiti da je u početak završnih zasjedanja sinode na neki način uvela beatifikacija redovnice koja je zbog vjernosti crkvenomu nauku i baštini sv. Terezije čak tri godine bila zatočena u ćeliji, i to po odluci crkvenih ljudi iz svojega okruženja. Bl. Ana od Isusa izdržala je kaznu te kasnije pridonijela da se Crkvom širi autentičan karmelski duh, sve do – opet znakovito – Bruxellesa u kojem je i preminula. I njezina je beatifikacija, poput Stepinčeve, nekoliko stoljeća bila u čekaonici. Ponovno se pokazuje da se sveti i blaženi proglašavaju kad je to najpotrebnije Crkvi.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
